U sklopu 10. ciklusa Otvorenog četvrtka povjesničar Tvrtko Jakovina održao je na Filozofskom fakultetu predavanje pod nazivom „Uspješna ili neuspješna? Povijest jugoslavenske diplomacije“. Je li predavanje bilo uspješno? Bogami jest!
Nedostatak kulturnih sadržaja u ovoj pandemijoj bremenitoj post-novogodišnjoj suši ublažilo je gostovanje povjesničara Tvrtka Jakovine koji je došao u Osijek, po prvi put kako je sam rekao, održati predavanje o povijesti jugoslavenske diplomacije. Predavanje se održalo u Svečanoj dvorani na drugom katu koja se pokazala malo prevelikom jer, iskreno, očekivao sam bolju posjećenost no dobro. Svi koji su planirali doći morali su se pridržavati aktualnih epidemioloških mjera (premda, jebo me patak ako znam koje su mjere uopće sada na snazi), znači maske, COVID-potvrda, što je možda odvratilo dio starije populacije, plus predavanje se prenosilo i preko YouTube kanala Filozofskog pa si ga mogao popratiti i iz udobnosti vlastitog naslonjača. Ipak, osobni dolazak nešto je drugo, a u publici sam sreo i starog druga P. iz srednje škole kojeg nisam vidio sto godina pa smo malo pročaskali dok smo čekali da Luka Pejić kao konferansje ispali hitac u zrak i tako da znak za početak seanse.
Tvrtko Jakovina redoviti je profesor svjetske povijesti 20. stoljeća na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pratim već dulje vrijeme njegove medijske istupe jer je dosta čest gost u tisku i na televiziji i doima mi se kao uravnotežen povjesničar koji zna o čemu priča: lik je diplomirao i doktorirao na Filozofskom u Zagrebu, a magistrirao je na Katholieke Universiteit Leuven u Belgiji što bi trebali znati svi oni zajapureni deničari koji mu prebacuju da je ljevičar, sotonin štovatelj, srbo-četnik-jugoslaven… Čovjek zna znanje, za razliku od tih besprizornih novokomponiranih povjesničara koji su kupili svoje diplome na tržnici, a doktorate na fakultetu u Mostaru ili na Ekonomskom ovdje u Osijeku i koji misle da povijest Hrvatske počinje 1991., eventualno 1941., a da je sve prije toga (i između toga) bio srednjevjekovni mrak. Ne boji se otvoreno govoriti o dobrim stvarima kojih je nedvojbeno bilo za vrijeme Jugoslavije, kao ni kritizirati brojne devijacije kojima svjedočimo svi mi koji imamo tu „sreću“ da živimo u ovom šupku svijeta. Njegov Antidomoljubni manifest objavljen u Globusu i u Jutarnjem prije par godina jedan je od najboljih tekstova na temu hrvatskog nacionalizma, pa ako ga niste ranije ovjerili, bacite oko ili oba: https://www.jutarnji.hr/globus/antidomoljubni-manifest-tvrtka-jakovine-u-globusu-da-biste-bili-domoljub-morate-biti-hrvat-katolik-nacionalist-i-morate-mrziti-srbe-7882698.
Analizom Titove Jugoslavije i događaja koji su doveli do njezinog stvaranja i uništavanja te hrvatske i jugoslavenske povijesti 20. stoljeća bavio se često u svojim knjigama i u nizu članaka, tako da je ovo predavanje bilo samo mali dio velike i opsežne teme koju je trebalo kondenzirati u sat i kusur vremena.
U predavanju je Jakovina istaknuo neke prijelomne točke jugoslavenske diplomacije, kao što je geopolitički hladnoratovski kontekst te prekretnice na kojima se našla Jugoslavija nakon Drugog svjetskog rata (raskid veza sa SSSR-om, uspon 60-ih i 70-ih godina te kriza 80-ih). Nakon kraćeg uvoda u kome je kontekstualizirao diplomaciju Kraljevine Jugoslavije do 1941., Jakovina je opisao i situaciju u kojoj se našla diplomacija novostvorene države po završetku 2. Svjetskog rata čiju su kičmu činili bivši kraljevski kadrovi, iskusni diplomati jer novih u tom trenutku jednostavno nije bilo. A one što su prije toga bazali po šumama i gorama i pronosili slavu borbe nisi mogao slati u svijet da te sramote…
Trebat će vremena da se obuče novi kadrovi, a upravo je vrijeme ono u čemu je Titova Jugoslavija oskudijevala u poratnim godinama. Već 1947. počinju prvi sukobi na relaciji Jugoslavija – SSSR, Sovjeti 1948. donose Rezoluciju Informbiroa, što rezultira prekidom odnosa između dvije države. Titovo „historijsko NE“, odnosno odbijanje da Yuga krene stopama Sovjeta u izgradnji rigidnog komunističkog sustava kao njihov satelit, bilo je opasno kockanje u trenutku kada je mlada država bila posve sama i nerazvijena, bez saveznika, okružena isključivo sovjetskim satelitima, a s dvije zapadne države imala je otvorena i neriješena granična pitanja. Iz tog vremena potiče ona fora da je Jugoslavija okružena BRIGAMA (Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Austrija, Madžarska i Albanija), koja je još bila vrlo popularna i u vrijeme moje mladosti, dakle 70-ih i 80-ih. Da zlobno parafraziram Petra Preradovića, stalna na tom svijetu samo briga jest…
(Jakovina je spomenuo i pjesmu „Osamljeni dub“ koju je Vladimir Nazor napisao te godine, u jeku sukoba Tita i Staljina (a koja za života nije objavljena), u kojoj je opisao ono što je u „Ježevoj kućici“ slikovito oslikao i Branko Ćopić, što mnogo ljudi ne zna. Generacije su čitale tu priču nesvjesne njezine ideološke potke, gdje se Ježurka Ježić, sama protiv svih, bori protiv ruskog mede i kapitalističke lije i svakojakih drugih šumskih beštija, ponosito kao klisurina. Predlažem vam da sad ponovo pročitate ovu priču ali u ovom ključu i vidjet ćete da sve to ima smisla.)
Tito i ekipa brzo su shvatili da se u podijeljenom poslijeratnom svijetu neće kruha najesti ako ostanu ovako sami i izolirani te su, prirodno, krenuli tražiti saveznike. Kako ih u neposrednom komšiluku baš i nije bilo na bacanje, započeli su s velikim igračima, prije svega Amerima kojima je ovakav raskol u komunisitčkom svijetu, dakako, odgovarao. Ameri su prihvatili Jugoslaviju, iz vlastitih interesa, naravno. Pomogli su i u rješavanju graničnih pitanja između Yuge i Italije 1954. (iako će se granica između dviju država konačno urediti tek Osimskim sporazumom dvadesetak godina kasnije), YU se iste godine pridružila balkanskom paktu s Grčkom i Turskom, dvjema članicama NATO saveza, a te iste godine etiopski vladar i krvolok Haile Selassie postao je prvi državnik koji je došao u službeni posjet Jugi. A godinu dana ranije riknuo je baćuška Staljin te je njegov nasljednik Hruščov započeo politiku destaljinizacije.
Jugoslavija je svoj jack pot dobila par godina kasnije, na sastanku na Brijunima 1956. na kojem su, uz Tita, sudjelovali indijski premijer Nehrui egipatski predsjednik Naser i to „nesveto trojstvo“ zaslužno je za osnivanje Pokreta nesvrstanih. Jugoslavija je imala vodeću ulogu u tom pokretu što joj je omogućilo velik utjecaj pri glasanju u Ujedinjenim narodima, osiguralo joj je brojna tržišta diljem svijeta, ali i ogroman utjecaj kao neka vrsta mosta između Istoka i Zapada zbog odbijanja blokovske podjele. A zemlje trećeg svijeta, posebno bivše kolonije, pušile su Tileta i Pokret zbog zalaganja za dekolonizaciju.
Osnivanje Pokreta nesvrstanih bilo je početak vrhunca jugoslavenske vanjske politike koja je kulminirala 70-ih: 1970. Nixon je posjetio Beograd, 1971. Tile je skoknuo do Pape u Vatkian kao prvi državnik iz neke socijalističke zemlje, a 1978. otišao je i u Kinu. Jugoslavija je igrala i važnu ulogu u osnivanju KESS-a (Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji) 1977. godine.
Jakovina je istaknuo kako je diplomacija SFRJ vodila sustavnu, koordiniranu, osmišljenu i razmjerno uspješnu politiku. Od države koja je 1948. bila sama i izolirana, Jugoslavija je postupno normalizirala odnose sa svima, a kao greške istaknuo je prekid diplomatskih odnosa s Izraelom 1967. te priznavanje DDR-a i prekid odnosa sa Zapadnom Njemačkom 1957.
Početkom 80-ih Tile je otegnuo papke, država je izgubila prepoznatljivog lidera, kreditori su odlučili zavrnuti slavinu i počela je „sretna“ era hiperinlacije, nestašica i drugih „radosti“ svakodnevnog života te dekade. Istovremeno, počinju jačati unutarnji pritisci, prigušeni nacionalizam se probudio, vezivno tkivo koje je državu držalo na okupu počelo se rastakati i to će, kao što dobro znamo, završiti ratom i razaranjem. A upravo krajem tih 80-ih i početkom 90-ih bivšoj državi su se počele otvarati neke nove perspektive: dolazak Ante Markovića na čelo Saveznog izvršnog vijeća, dolazak Gorbačova u SFRJ i isprika za događaje iz 1948., važna uloga na Balkanskom samitu… Međutim, kako je Jakovina istaknuo, vanjska politika uvijek je odraz unutarnje, tako da čak ni uspješna diplomatska mreža bivše države, mrkva u obliku kandidature za članstvo u EEZ-u te široka politika saveza, nisu bili dovoljni da bi se izbjeglo sranje kroz gusto granje.
Šteta što nije bilo vremena za malo detaljnije elaboriranje tih događaja s početka 90-ih kada je jaka ex-YU diplomacija efikasno kočila napore Hrvatske i Slovenije za odcijepljenjem i priznanjem, no to je priča koje se mnogi od nas prisutnih dobro sjećaju jer smo bili dijelom te nesretne novije povijesti. Jakovina je pametno izbjegao usporedbe vanjske politike bivše države i današnje Hrvatske, premda je očito da smo, da je bilo pameti prije 30 godina kao što je nema niti danas, i mi mogli naučiti kako i male zemlje mogu voditi jasnu, dosljednu i prepoznatljivu vanjsku politiku te biti cijenjene i priznate u svijetu. A mi danas imamo Plenkošenka, ratobornog Milančeta i idiota Radmana-Grlića za ministra vanjskih poslova koji jedino što dobro radi jest lizanje oltara. To je nama naša borba dala…
Hadžo, Titov đak
zlihadzoponovojase 