U Muzeju likovnih umjetnosti u sklopu projekta Drava Art Biennale 2021. u četvrtak je otvorena izložba „Ne/vidljiva voda“, suradnja MLU i Muzeja grada Koprivnice. Kako me dugo nije bilo u Muzeju te sam stjecajem okolnosti propustio nedavno otvorenje izložbe „Mrtva priroda“ (što je šteta jer bi se živi mrtvac poput mene tamo osjećao kao u svom elementu), odlučio sam da ovaj put nema labavo te sam se ukazao na otvorenju i nisam požalio.
Projekt Drava Art Biennale osmislio je Muzej grada Koprivnice još tamo negdje početkom novog milenija, da bi se nakon nekoliko godina pauze ponovno pokrenuo 2013. i od tada se održava, kao svaki biennale koji drži do sebe, svake dvije godine. Ideja projekta je povezivanje umjetnika, galerija, muzeja i drugih institucija u gradovima smještenim uz rijeku Dravu te zajednička organizacija izložbe mladih umjetnika.
Projekt se temelji na istraživanju, novim produkcijama, multidisciplinarnosti, multimedijalnosti i društvenom angažmanu kroz umjetnost, a razvija dugoročne i čvrste suradnje među djelatnicima u kulturi. Obzirom da je Osijek grad na Dravi, Muzej likovnih umjetnosti od početka se uključio u ovaj projekt kroz višu kustosicu Valentinu Radoš koja nije samo dio žirija za selekciju radova, već i koordinatorica osječke izložbe koja se održava šest mjeseci nakon one koprivničke.
Ovogodišnja tema DAB-a „Ne/vidljiva voda“ predstavlja vodu kao najrasprostranjeniju tvar u prirodi, naše zajedničko dobro, jedno od osnovnih ljudskih prava koju često uzimamo zdravo za gotovo te ne obraćamo pažnju na nju u našem domu, u javnom prostoru, u industriji… Kako je naglašeno na otvorenju, iako je voda bezbojna, ona ne bi trebala biti nevidljiva, a ovaj projekt nastoji naglasiti njezinu prisutnost, ukazati na nepravilnosti, ali i ponuditi rješenja za probleme. Voda također podsjeća na jednostavnost života, a u svom neprestanom mijenjanju oblika izražava načelo univerzalnog i vječnog kretanja.
Ove godine projekt se dijelom odmaknuo od klasičnih ekoloških tema i više se okrenuo prema čovjeku pružajući umjetnicima koji izlažu mogućnost za drugačije promišljanje vode, jedan introspektivniji i osobniji rakurs. Ovaj put voda se stavlja u kontekst zajebanog vremena u kome živimo (pandemija, rat u Ukrajini, HDZ na vlasti…) i predstavlja vodu kao simbol mira i spokoja, sklonište u teškim i nepredvidivim vremenima. Voda tako postaje važan faktor u održavanju psihofizičke ravnoteže pojedinca, ali i cijelog društva.
Peteročlani tim koji čine kustosice Helena Kušenić, Maša Zamljačanec i Tanja Špoljar iz Koprivnice, Valentina Radoš iz Osijeka i Ana Kovačić iz Zagreba odabrao je putem javnog poziva 24 autora s ukupno 26 radova koji temu interpretiraju u mediju slike, fotografije, skulpturalne, site-specific i interaktivne instalacije, videa, grafike, videa, (dokumentarno) eksperimentalnog filma, performansa i intimističke knjige umjetnika.
Izložba ima i međunarodni karakter jer na njoj po prvi put sudjeluje i jedan umjetnik iz Velike Britanije (Bob Bicknell-Knight), dok boje lijepe naše brane Tamara Bilankov, Klara Burić i Dražen Tetec, Marita Burić Teskera, Tanja Dabo, Tomislav Hršak, Dubravko Kuhta, Ivana Kutuzović, Letricija Linardić, Antonia Magdić, Kristina Marić, Lucija Marin, Nina Martinuš, Lidija Matulin, Minja Mitrović, Lucija Petrović, Mihaela Podboj, Petar Popijač, Helena Schultheis Edgeler, Gordana Špoljar Andrašić, Andrej Tomić, Ana Vivoda, Leo Vukelić. Inače, akademski slikar Andrej Tomić, zastupljen radom „Stablo“, upravo je ovih dana dobio nagradu HDLU-a za najboljeg mladog umjetnika za 2021. pa je primio i čestitke organizatora.
Raznolikost medija doprinijela je heterogenosti izričaja i tematskih cjelina koje uključuju osobne introspekcije projicirane na kolektivnu sliku; problematiziranje fenomena prolaznosti i efemernosti, od konkretnih stremljenja ka promjeni perspektive i (ekološke) osviještenosti do ukazivanja na potrebu i neizbježnost metafizičke metamorfoze čovjeka i okoliša. Svim autorima koji su predstavljeni na izložbi, bez obzira na koncept, medij ili temu rada, zajedničko je to što su ponudili duboko osoban, eksperimentalan, a ponekad i radikalan pristup temi čiji je cilj potaknuti u nama želju za životom u slobodnijem svijetu, u svijetu koji nam dopušta da budemo svoji i drugačiji.
To je možda najočitije već u prvoj prostoriji kojom dominira instalacija „Parole“ Letricije Linardić. S jedne strane, njezin rad pokazuje vodu kao zrcalo našeg svakodnevnog života i njegovu kompleksnost, a s druge strane poruke o slobodi ispisane na platnu tako da se mogu pročitati samo u odrazu vode danas su aktualnije nego ikada ranije u kontekstu sranja koja ruski Hitler radi po Ukrajini. Rad je, naravno, nastao prije ovog horora kojemu danas svjedočimo te je još jedan dokaz kako umjetnost ne mora uvijek samo odražavati stvarnost oko nas, već ju često zna i predvidjeti.
Zanimljiv je i rad „Stup od soli“ Kristine Marić koji prikazuje bijeli monolit iznad morske površine. Rad je snimljen u crnogorskom gradiću Ulcinju za potrebe lokalne solane i, osim tematiziranja vode kao važnog gospodarskog resursa, mene taj monolit koji lebdi iznad mora strašno podjeća na onaj iz Kubrickova klasika „2001: Odiseja u svemiru“. Osim što je onaj bio crn, a ovaj je bijel, ali šta zna dijete što je crno a što bijelo…
Lucija Marin svojom instalacijom dominira u drugoj prostoriji. Njezin se rad „Deus ex machina“ sastoji od velike gomile plastičnih boca i vrećica domaćih trgovačkih centara što funkcionira i kao ekološko upozorenje na konstantno onečišćenje voda, ali i kritika onog najprimitivnijeg konzumerizma američkog tipa u kome živimo posljednjih 30-ak godina.
Lucija Petrović predstavila se instalacijom „Vodene note“ koja posjetitelja savjetuje da „zasvira i zalije“. Pritiskom na tipke klavijature aktivira se sustav zalijevanja biljaka što je super zamišljeno, ali u praksi je štekalo jer pritiskom na tipke nije se proizvodio nikakav zvuk. Mislio sam da su krivi moji bengavi prsti, no i drugi su posjetitelji to komentirali, tako da je šteta što nismo imali priliku uživati i u glazbenim notama.
Svidio mi se i video rad jedinog stranca na izložbi, Boba Bicknell-Knighta „Everything bad is good for you“ što je super naslov jer me podjseća na moj gastronomski Hadžizam broj 12, „Sve što voliš loše je za tvoje zdravlje“, a cool mi je ta retro vibra, kao da gledate Super Maria dok roni kroz nepoznate svjetove. Motiv ronioca prisutan je i u radu još jednog sjajnog naslova, „Skulpture neutralne plovnosti“ Petra Popijača (jebote, zvuči kao da mu je ime dao sam krivousti Tuđman ili netko od njegovih silovatelja hrvatskog jezika iz 90-ih), a totalno je lačaran rad „Pogled na Dravu“ Klare Burić i Dražena Teteca, ulje na staklu u krasnom drvenom okviru koje ima baš izraženu 3D prostornost.
Ima tu naravno još dobrih radova, ali neću vam sve otkrivati. Izložba će biti otvorena do 8. travnja, pa ako ste otvorenje propustili (a znam jeste jer vas nisam vidio) imat ćete prilika za nadoknaditi propušteno. Nadam se da će biti organizirano i pokoje stručno vodstvo koje ću rado posjetiti jer ovdje ima puno lipih stvari koje nisu stale u ovaj raport, pa možda budu u nekom sljedećem. Također, muzej u Koprivnici jesenas je organizirao i cijeli niz popratnih događanja poput performansa, predavanja, edukativnih radionica za klince te raznih aktivnosti u prirodi, pa bi bilo dobro da i MLU nastavi tim putem. Uglavnom, uber cool izložba koju biste trebali ošacovati…
Vodozemac Hadžo
zlihadzoponovojase 