Mislite vi što god hoćete o Vesni Pisarović i njezinoj glazbi, ali cura često dolazi u Osijek i svaki put s drugom ekipom glazbenika, drugim programom i set listom. Ovaj put je sa svojim radikalnim prearanžiranjem jazz standarda otišla možda malo predaleko za moj ukus, ali da cura ima muda velika poput lubenice, to stoji.
Kulturni centar Osijek organizirao je već drugi koncert u samo tri dana (nakon Zagrebačkog kvarteta saksofona u srijedu) i to je valjda dokaz buđenja ranog proljeća, kako je onomad pjevao Bajaga, odnosno povratka redovnog koncertnog programa u naš grad nakon zimske rupe koja je ove godine bila duga i duboka poput pice kurve iz roterdamske luke.
E sad, da ste me prije dva tjedna pitali tko su Gang of Three! vjerojatno bih vas samo blijedo gledao. Mislim, znam za legendarni britanski post-punk bend Gang of Four, ali to je priča od prije 40 plus godina (iako baš ovih dana povampireni geng of fourovci imaju uspješnu američku turneju), ali Gang of Three!? Ajte molim vas.
Ali kad čujete tko čini taj bend/projekt/štogod, onda se malo zamislite. Vesna Pisarović je sredinom 90-ih bila jedna od najpopularnijih pop pjevačica, izvodeći fini, pitak pop u moru onih CRO-dance kreatura koje su tada vladale scenom. Nakon par uspješnih albuma napravila je nešto što je malo tko na ovim prostorima napravio – batalila je karijeru i slavu i otišla u Nizozemsku studirati jazz pjevanje. Po završetku studija magistrirala je jazz pjevanje u Londonu, preselila se u Berlin gdje i danas živi i radi ali se vratila i na našu scenu.
Gledao sam ju u sklopu njezinog Petit Standard projekta na Osječkom ljetu kulture 2015. godine, potom je 2019. nastupila u osječkom HNK s programom „Naša velika pjesmarica“, da bi samo par tjedana kasnije nastupila u dvorani Gradski vrt ali s pop programom. Iako Vesna sama priznaje da joj je jazz najveća ljubav, ona vrlo uspješno plovi i u pop i u jazz vodama. Nastupila je i prošle godine u dvorištu Stare pekare, no kako sam u to vrijeme robijao na moru, nisam ju ovjerio.
I evo Vesnice ponovo u Osijeku, ovaj put ponovno u jazz varijanti, ali s drugom ekipom i drugačijim programom. Došla je pojačana dvojicom iznimnih glazbenika – Ivanom Kapecom i Pavlom Jovanovićem na gitarama. Pavle Jovanović jedan je od najistaknutijih predstavnika novog hrvatskog jazza, dok je gitarist i skladatelj Ivan Kapec još od 90-ih godina jedna od vodećih figura domaćeg jazza, poznat i po spajanju jazza i elektronike. Obojica pripadaju nekonvencionalnijim i eksperimentalnijim jazz glazbenicima i savršen su par za Vesnu koja je svojim ranijim nastupima pokazala da ju zanima pomicanje žanrovskih granica. A koliko je ovo nov projekt, dokazuje činjenica da im je ovo tek treći nastup, nakon Šibenika i Rijeke.
Mala sala KC-a opet je pucala po šavovima koliko se ljudi tu naguralo, bilo nas je još i više nego na ZKS-u. Čak i gore na balkonu postavili su nekoliko redova stolica, a oni koji nisu imali sreće ugrabiti neku stajali su uza zid. Mislim, ovo nema smisla, ili malo regulirajte protok tjelesa ili vratite koncerte u veliku salu, jest lošiji zvuk ali ljudi se ne osjećaju kao sardine. Novost je i to da više nema ograničavanja ljudi, nema čekiranja Covid potvrda, a bogami velik broj prisutnih nije nosio ni maske. Pa sam i ja skinuo svoju. Izgleda da korone više nema i da je sve po starom, samo ja po običaju nisam dobio memo…
I tako smo mi sardinirani sjedili i čekali i čekali i čekali… Zajebite točnost po kojoj su jazzeri inače poznati, ovoj trojci nije se baš žurilo da izađu na binu pa su uzeli svojih akademskih 15 minuta. Kad su se konačno udostojili pojaviti, zauzeli su svoja mjesta, Vesna pred mikrofonom a Pavle i Ivan na stolicama ispred kojih su bile kutije s pedalama, efektima i drugim čudesima koja će igrati važnu ulogu u nastupu.
Od samog početka vidjelo se da je Vesna s ovom ekipom otišla još dalje i radikalnije nego ranije. Najvećim dijelom nastup je išao u smjeru avangardnog, eksperimentalnog jazza, pa kao što na HRT-u postoji dugogodišnja emisija „Na rubu znanosti“, ovaj projekt bismo mogli nazvati „Na rubu jazza“, a ne bi bilo neumjesno ni citirati legendarnu lajnu iz „Star Treka“ – „To boldly go where no man has gone before“.
Ova trojka doista kao da otkriva neke nove, nepoznate svjetove. Ako vam je Vesna išla na živce s programom Petite Standard, ovo je još ekstremnije. Nikada do sada nisam slušao jazz bend s dvije gitare što je samo po sebi neobično, ali način na koji dvojica majstora te svoje gitare umaču u melasu efekata, moduliraju i mijenjaju im zvuk iz skladbe u skladbu, s jedne je strane fascinantan a s druge jako hermetičan i teško prohodan.
Naravno, tu je i Vesna. Cura jako voli Billie Holiday i njezin način fraziranja kojeg je (uspješno) pokušala skinuti. Najvećim dijelom to je bila improvizacija, slobodni stil pjevanja neopterećen uobičajenim obrascima vokalnog jazza. Jer, ovo baš i nije vokalni jazz, a neki poznanici koje sam sreo poslije koncerta nisu bili sigurni je li ovo uopće jazz…
Dvije skladbe otpjevane su na francuskom, obje su djelo Jean-Baptiste Franca, i vjerojatno su bile najavangardnije u cijelom setu koji je avangardno zamišljen sam po sebi. Nije mi to bilo lako slušati, ali način na koji je ekipa te pjesme prearanžirala za dvije gitare, te posebno način na koji su se Vesnine vokalize lijepo uklapale u zvučnu sliku, sklapanje vokalnih i gitarističkih tonaliteta priča su za sebe. Nije mi se dopalo, moram priznati, ali sjediš kao da si omađijan i ne možeš pustiti.
Vesna jako voli i Stevea Lacyja, jednog od najvažnijih sopran saksofonista 20. stoljeća, koji je također bio zastupljen s dvije skladbe, „Morning Joy“ i „Prospectus“. Znam ovu prethodnu pjesmu i način na koji su ju preobukli u novo ruho me ostavio bez daha – vjerujem da nije bilo lako „prepisati“ dionice saksofona u aranžman za dvije gitare ali momci su to sjajno napravili, a i Vesna je zvučala kao da Steveovo sviranje saksa pokušava izvesti vokalom. Te dvije skladbe, kao i „Hooray for Herbie“ Mala Waldrona, mnogo su mi bolje sjele.
A oni koji su tražili nešto bliže klasičnom vokalnom jazzu došli su na svoje u predivnoj baladi „But Beautiful“ Jimmyja Van Heusena i Johnnya Burkea, gdje su jednostavni gitarski pasaži odlično klizili uz Vesnin clean vokal. Meni je to zvučalo savršeno i šteta je možda što takvih čistih pjevanih dionica nije bilo više.
No, ovo je bio koncert tipa totalno drukčiji od drugih. U sat vremena nastupa (bisa nije bilo, nije baš ni da su ga okupljeni nešto glasno zazivali) izveli su svega sedam skladbi što dokazuje da one, kako ja to često kažem, imaju trajnu vrijednost, he he, jer traju li ga traju. Činjenica je da Vesna i njezini jataci ovakvim avangardnim nastupom pomiču granice klasičnog poimanja jazza i to će naravno izazvati oprečne reakcije, ovisno o tome spadate li u jazz čistunce ili ste skloniji slobodnim formama. Dovraga, čak i ja još uvijek nisam načistu je li ovo bio ispad genijalnosti ili skrnavljenje jazza, no dobro, obzirom da sam ja ionako podvojena ličnost, nije prvi put da se glasovi u mojoj glavi pokolju zbog nečega…
Hadžo, vođa bande
zlihadzoponovojase 
Zanimljiva recenzija! 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se