Što volem kad tako odem na neku svirku benda o kome ne znam ništa, nikada čak nisam ni čuo za njih, a ovi me oduvaju k’o tornado Dorothyjinu kuću. Još jedan odličan koncert u Kulturnom centru. Behave, baby!
Prošle subote smo u KC-u imali priliku uživati u još jednoj koncertnoj poslastici, premijernom nastupu Acoustic Projecta u Osijeku. Dosta im je trebalo dok su nas pronašli na mapi jer je ovaj ansambl osnovan još 2008. godine, ali bolje ikad nego nikad. Obzirom na mnogobrojnost članova sastava (deset lakih komada), ali i brojnost publike, ovoga puta nije bilo sardiniranja u maloj sali, već je koncert održan u velikoj koja je bila puna gotovo do ibera. Zaželjeli se ljudi svirki, očito, korona je izgleda davno svršena priča, sad je u modi ruski wannabe Hitler s prstom na crvenom dugmetu. Vidite kako je Bora Čorba bio vidovit kad je onomad pjevao: „Crvena su dugmad pritisnuta, mračne sile sudbinu nam kroje…“.
Ali dosta o crvenim dugmićima, tko su i što su Acoustic Project? Kao što rekoh, deset samuraja okupilo se pod vodstvom skladatelja i kontrabasista Dubravka Palanovića prije 14 godina. Svi su klasično obrazovani glazbenici, ali su se našli po tome što razmišljaju izvan okvira klasike, vole jazz, vole hrvatsku tradicijsku glazbu, ni pop i rock im nisu strani, jednom rječju vole sve što vole mladi, osim turbo folka i trapa. Dobro, očito ne vole ono što vole mladi danas) , no konačan rezultat je vrlo ukusan gulaš napravljen od najfinijih sastojaka.
Ansambl čine sljedeći sumnjivi likovi: Dani Bošnjak flauta; Branko Mihanović oboa; Nikola Fabijanić saksofon; Mario Čopor klavir; Stanislav Muškinja bubnjevi i udaraljke; Marco Graziani violina; Val Bakrač violina; Aleksandar Jakopanec viola; Petar Kovačić violončelo i Dubravko Palanović, kontrabas. Dakle, fali im samo jedan član da imaju pravu nogometnu repku i bogami, ako je suditi po svirci kojoj smo prisustvovali, da igraju nogomet nahebali bi se bliže i daljnje rodbine Daliću i onim njegovim jeftinim manekenima. Ovako se igra fudbal dame i gospodo, ili ovako se svira dobra mjuza.
A razlog zašto su oni pohodili Osijek promocija je njihovog novog albuma, „Furious Dance“. To im je drugi album u karijeri, izdan za talijanskog izdavača ni manje ni više, i dok im se istoimeni debi album iz 2013. sastojao od obrada koje su zahvatile od Bacha, preko Piazzole do Billa Evansa i Chicka Coree, na ovom albumu sve su autorske stvari: za najveći dio njih krivac je alfa i omega benda Dubravko, ali imaju i dvije kontribucije kolege skladatelja Srđana Berdovića. Materijal s tog albuma činio je i set listu ovog koncerta.
A započeli su ga udarcem u glavu – naslovnom skladbom „Furious dance“ ili „Divlji tanac“ koja je baš to što joj naslov kaže – žestoka, divlja, furiozna. Puhači pušu kao da žele srušiti zidove Jerihona, gudači kidaju žice svojih instrumenata, razigrane klavijature te – najvažnije od svega – zvuk bubnja. Zaboravite na ono uobičajeno milovanje doboša i činela u jazz skladbama, ovo je pravi, snažni udarac rock bubnja kojeg se ni John Bonham ne bi postidjeo, tako da se cijela skladba više doima kao da je došla iz zeppelinskog rock miljea.
Naravno da takav furiozan ritam ne može trajati tijekom cijelog nastupa, pa su desetorica mušketira u nastavku ipak ubacili u nižu brzinu. „Sjećam se plavog trnaca“ je melankolična, elegična i nose ju fenomenalni puhači, dok „Mistični putevi Istre“ imaju baš nekako mističan početak, gotovo eksperimentalni, da bi se u drugom dijelu pretvorila u lijep spoj jazza i istarskog melosa.
Još jedna karakteristika ovog ansambla je filmičnost njihove glazbe. Gotovo svaku skladbu možete zamisliti kao soundtrack za neki (ne)snimljeni film, a ta širina i sinematičnost zvuka možda je najbolje došla do izražaja u skaldbi „Za pjesmu volje nemam“ koju lako mogu zamisliti u nekom od Fellinijevih filmova tipa „Amarcord“. Veoma je filmična i stvar „Tvoji snovi“ za koju je u uvodu violinist Marco Graziani rekao da je najromantičnija i najnježnija skladba koju su do sada napisali i s time se nije teško složiti. Na nastupu u Zagrebu prije par tjedana tu su skladbu posvetili ženama jer je koncert održan na Dan žena, a izvedba u Osijeku bila je posvećena svim očevima jer je datum koncerta pao na Dan očeva. (A mi koji nismo ni žene ni očevi, nas ko jebe, ha? 🙂 )
Berdovićev „Izvor“ započeo je sjajnim bubnjarskim solom, a Stanislav se potom prebacio na udaraljke i pjesma je zaživjela u ritmu plesnog latino jazza kakvog bi rado uglazbio i legendarni portorikanski perkusionist Tito Puentes. Slušajući tu skladbu opet sam uočio njezine filmske kvalitete i prva asocijacija bili su mi „Mambo Kings“ čiji je soundtrack, vidi vraga, napisao upravo Tito.
Koncert je zatvorila Palanovićeva skladba „Kamene zvijezde“ koja odlično dočarava usijanje hercegovačke ili dalmatinske zagore (Prikladan film? „Zvizdan“ Dalibora Matanića) i to je trebalo biti to, no publika ih nije pustila samo tako već ih je pozvala na bis gdje su ponovo izveli uvodni „Divlji tanec“. Ja nisam ljubitelj ponavljanja skladbi, no ovdje je to djelovalo nekako prirodno i logično, da se tako zaokruži jedna cjelina a i da se publika, hm, furiozno otprati kući.
Sve u svemu, ovo je bilo doista neobično glazbeno iskustvo, desetorica glazbenih virtuoza koji jesu potekli iz klasike, ali su napravili veliki odmak sintetizirajući široki spektar glazbenih stilova što je ekipi dalo jedinstven, autentičan i prepoznatljiv crossover zvuk. Način na koji šetaju po glazbenim stilovima, uzimaju ono što im se sviđa i to sklapaju u nešto posve drugačije, rijetko se čuje kod klasičnih ansambala. Naravno, osim te sklonosti istraživanju glazbenih idioma i pomicanju granica među njima, bend je uživo demonstrirao posve originalni glazbeni izraz, široku lepezu stilova, dugogodišnje sviračko iskustvo svojih članova i istinsko uživanje u svirci koje su znali prenijeti na publiku.
Bilo je ovo sjajno glazbeno gostovanje i još jedan dokaz koliko zanimljivih i originalnih izvođača ima u domeni crossovera klasične glazbe, jazza i drugih žanrova (u posljednje vrijeme sve više elektronike) i drago mi je što svako malo dobijemo priliku ovjeriti nešto s te bogate trpeze. Rekao sam već ranije, svaka čast pijanistima koji po milijunti put rezbare Mozarta, Chopena, Beethovena i slične stare majstore, ali ja bih radije slušao nešto ovako novo, drugačije, pa i zanimljivije. I definitivno autorskije.
Neakustični Hadžo
https://www.facebook.com/Acoustic-Project-312053184086/?_rdr
zlihadzoponovojase 