Drugarica Yaya ukazala se u Osijeku po prvi put u dugo, dugo vremena, ali ne kao pevaljka popularnih Jinxa već u svojoj drugoj pojavnosti, kao likovna umjetnica. Bila je to prilika da malo proćaskamo i prisjetimo se starih, dobrih (pred-Covid) vremena, ali i da konačno ovjerim neke od njenih „črčkarija“. Pitate se je li bolja kao pjevačica ili kao slikarica? Jebiga, pročitajte tekst do kraja pa saznajte…
Gradske galerije Osijek cijele ove godine obilježavaju 15 godina svog izložbenog programa u Galeriji Waldinger. Kako bi dostojno proslavili taj jubilej galerija je potpuno obnovljena i preuređena, što je razlog zašto izvjesno vrijeme nije bilo mojih izvještaja od tamo. Eto, ja odem na par mjeseci robijati van grada i odmah se događaju tektonski poremećaji, kao da ljudi jedva čekaju da se malo udaljim da ih u svojim raportima ne bih prekomjerno granatirao…
Nisam imao pojma da se galerija preuredila pa sam ostao paf kad sam kročio kopitom u dobro mi znan prostor. Ne da su ju opravili nego svaka čast. Skinuli su onu apotekarsku bijelu boju i na zidovima ostavili ogoljene cigle i to izgleda fantastično. Ima taj starinski, rustikalni štih koji je odlično pogođen obzirom da se galerija nalazi u starom dijelu grada, Tvrđi. Još jedna novost: otvoren je dio galerije na katu, koji jest doduše sav u bijelom ali kojim dominira stari zdenac. Ogoljeni zidovi i zdenac daju ovom prostoru onaj tres chic izgled i izdvajaju ga iz gomile sličnih izložbenih prostora u kojima sam bio. Vjerujte matorom jarcu kad vam kaže da se samo zbog načina kako je prostor uređen isplati doći u njega.
A isplati se doći i zbog izložbe same. Yaya je svima poznatija kao pjevačica Jinxa, pa mnogi niti ne znaju da je žena diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ima talijansku diplomu kao stilist uređenja unutarnjih prostora, dizajnira nakit i slične džidža-midže, bavi se izradom praktičnih predmeta za djecu i mlade, održava likovne radionice za djecu, mlade i osobe s posebnim potrebama… Imala je samostalne i grupne izložbe uglavnom u Zagrebu, no njezina glazbena karijera ipak je zasjenila onu likovnjačku. Ali eto, došao Covid, bend je na hiatusu, pa je žena imala vremena više se posvetiti slikanju.
Izložba „Fragmenti sna i jave” prva je njezina samostalna izložba u Osijeku. Stoga je u dogovoru s kustosicom Ivom Körbler odlučeno da to bude presjek njezinih starijih i novih radova, uvjetno rečeno starijih jer sve su to slike nastale u posljednjih nekoliko godina. Ima tu nekoliko slika velikog formata koji su ispunili prizemni dio galerije i nekoliko novih radova – crteži, mali i srednji formati, printevi i kolaži koji su izloženi na katu.
Uvjetno, izložene radove mogli bismo podijeliti na pre-pandemijske (do 2020.) i one nastale u vrijeme Covid terora 2021. – 2022. Zajednička karakteristika Yayinih radova je razbarušenost. To sam rekao i novinarskoj ekipi kad su me uhvatili za jednu brzinsku izjavu (to je već ustaljena praksa, znaju zlotvori da će od mene uvijek dobiti neki sočan komentar), da je njena izložba razbarušena, pa čak i košmarna. Pa ipak, i u tom košmaru i naizgled besmislu i neredu postoji neki smisao i red.
Naime, Yayine slike nisu klasične štafelajne slike, potezi kistom na podlozi i voila. Njezini radovi mogu se opisati kao sliko-kolaži, sliko-reljefi odnosno kolaži na tekstilu jer na klasičnu podlogu često nakalemljuje papir, tekstil i različite druge materijale u jednu začudnu cjelinu. Za svaki od izloženih radova čovjek može postaviti ono klasično pitanje: što je slikar time htio reći? Fragmentirani radovi prepuni simbolike, često naizgled nedovršeni, koji kao da lebde u zraku, doista se doimaju poput nekog sna ili noćne more. Kustosica u uvodnoj besjedi kaže kako je taj fragmentirani svijet Yayinih slika zapravo refleksija naše stvarnosti koja je također u potpunosti fragmentirana.
Yayine slike mogu se gledati kao prozor u njezine misli, emocije ili snove, ali i kao njezin kritički komentar društva, posebice ove posljednje dvije godine koje kao da smo proveli u nekom ružnom snu. Mogu se gledati i kao dio procesa pražnjenja, kao da na platno Yaya stavlja sve negativne vibracije koje mora izbaciti iz sebe da bi ostala kol’ko-tol’ko normalna. Znate ono: Il’ me ženi il’ tamburu kupi, ja u nešto udarati moram? Yaya je pronašla treće rješenje – kist, olovku, papir i tekstil pa udri Mile!
Yaya ima autentičan i prepoznatljiv stil, a način na koji izrezuje, slaže i lijepi svoje sliko-kolaže daje podlozi dinamiku i naglašeno svojstvo trodimenzionalnosti. Ti kolaži kao da žele napustiti okvir slike, izaći iz njega u neku novu dimenziju, što je još jedna poveznica s nenormalnom stvarnošću oko nas. Ako imate osjećaj da ste se odjednom probudili u nekoj pogrešnoj dimenziji, u nekom paralelnom multiverzumu koji je totalno sjeban (pandemija, rat u Ukrajini, HDZ-ovi ministri…), dobra vijest: niste jedini. I Yaya je s vama. Dobro, i ja, ali kao priznata podvojena ličnost ja se ipak ne računam… Ti kolaži na tekstilu djeluju kao work in progress – nedovršena djela koja se stalno nadograđuju i koja stalno rastu, pa nije nemoguće da neko od djela izloženih ovdje kroz godinu ili dvije dobije još nekoliko slojeva i značenja.
U Yayinim slikama i kolažima, u posljednje vrijeme, odnosno u radovima iz 2021. i ove godine, prevladava zelena boja, boja prirode. Yaya s obitelji već više godina živi u Mlinovima, u zelenoj oazi u prirodi, tako blizu a istovremeno i tako daleko od zagrebačke urbane džungle udaljene nekoliko minuta autom. Okružena drvećem, hladovinom i cvrkutom ptica, svjesno ili nesvjesno pokupila je te utjecaje.
Priroda i društvo su i inače česta tema Yayinih radova, od totalno dekonstruiranih, ekspresionističjih slika laneta ili krtice, pa do mitoloških bića poput pana ili vila. Zelena ptica je, pogađate, zelena, tu su i crveni i zeleni vojak, a žuta minuta djeluje kao da je nastala nakon jedne žutominutne eksplozije autorice. Djelo „Vrt log“ upravo je tako fantastično dualno: možda je vrt, a možda vrtlog košmarnih emocija koje su se iz njenih ruku prenijele na platno kada se Yaya uLOGirala u njega.
Jesam li vam uspio barem malo dočarati nedočarivo? Ili sam umjesto ove stranice i kusur mogao jednostavno citirati jedno od njezinih djela koje se zove „Evo ne znam“? Gledajte, ovo je jedna od onih izložbi koju morate doživjeti osobno jer će ju svatko shvatiti na svoj način. Mogućnosti čitanja između, hm, poteza su brojne, baš kao što je neograničena sloboda kombiniranja raznih tehnika slikanja i kolažiranja koju je Yaya pokazala. Taj osjećaj slobode posebno je vidljiv kod velikih, divljih formata koji nemaju štreberski koncipiranu kompoziciju, već izlaze iz zadanih slikarskih konvencija.
Yaya je slikarica srednje generacije koja ima svoj specifičan izražajni stil, razbarušen, divlji, slobodan, ali prepoznatljiv i unikatan i njezini izloženi radovi predstavljaju snažnu prostorno-vizualnu cjelinu s nizom kompleksnih planova i prizora koji traže svoj ključ za otključavanje. A s druge strane, možda da odjebete te visoke koncepte dešifriranja koje umjetnička kritika tako voli i jednostavno dođete uživati u tom kaosu boja, ideja, idioma, tehnika, ali kaosu koji je, kako rekoh, kontroliran.
I za kraj odgovor na ono pitanje s početka teksta je li Yaya bolja kao pjevačica ili slikarica. Kustosica Körbler rekla je da voli umjetnike koji imaju više talenata, a Yaya je jedan od njih što je rijetkost kod nas. Ja bih dodao da su kod Yaye slikarski i likovni talent jednako izraženi kao onaj glazbeni, odnosno da Yaya i kao likovna umjetnica „ide tamo gdje je sve po mom“. A ako je vama Galerija Waldinger takvo mjesto, izložba će biti postavljena do 27. travnja.
Fragmentirani Hadžo
zlihadzoponovojase 