Što je sad pa ovo, zapitat će se netko, ti kao robijaš tamo dolje a evo te na kulturnim događajima? Pa, ako su, kao što tvrde neki novokomponirani birtijaški povjesničari s diplomom kupljenom na pijaci, logoraši u „odgojno-rekreacijskom“ logoru Jasenovac mogli uživati u „Maloj Florami“ i sličnim pizdarijama, što ne bi mi koji robijamo na sezoni u Istri mogli također uživati u nekim kulturnim eventovima?
A bilo je i krajnje vrijeme, ako mene pitate. Posljednje dvije godine gotovo sav kulturni život u Istri je stao, ne moram vas posebno podsjećati zašto. Prošlo ljeto lokalni stožer donio je odredbu kojom su se zabranili svi masovni događaji koji bi mogli privući više ljudi kako bi se brojke zaraženih od Covida što više smanjile te bi na taj način pomogli turističkoj sezoni i strategija im je upalila – sezona je bila jako dobra, bolja od očekivanog, ali su kulturni događaji – koncerti, zabave, fešte, ribarske večeri… – svedeni na nulu.
Ovo ljeto stvari se ipak mijenjaju i kao da ponovo ulazimo u ono dugo iščekivano staro normalno. Svašta nešta se najavljuje, a kao prvi vjesnik bogate kulturne sezone održao se sedmi po redu FAKS – Festival amaterskog kulturnog stvaralaštva, odnosno međunarodni festival zbornog pjevanja. Normalno to nije nešto što bih popratio jer spadam u one ljude koji ne bi prepoznali pravi ton ni da ga nagaze, ali hebiga, nešto se ipak događa u ovoj mrtvoj pripizdini od Vrsara pa zašto to ne ovjekovječiti za sva vremena (obzirom da ja, kao što sam više puta naglasio, planiram živjeti vječno pa će i ove moje škrabotine živjeti vječno).
Dakle, ovo je sedmo izdanje FAKS-a, prvo nakon dvije gladne i sušne Covid godine. Festival koji okuplja zborove iz više država održat će se dva puta u razmaku od dva tjedna: prvo izdanje traje od 5. do 8. svibnja, a drugo od 19. do 22. svibnja, a odvijat će se diljem Istre bistre, od Vrsara, preko Poreča, Rovinja i Pazina. Organizator festivala je udruga Art kultura.
Program je započeo okupljanjem zboraša ispred resorta Belvedere, koji je slučajno i kaznionica u kojoj izdržavam svoju ljetnu šestomjesečnu robiju. Potom je uslijedila procesija rivom kroz centar do luke gdje se nalazi crkva svete Marije od mora. Prošao sam pored nje milijun puta kao da prolazim pored turskog groblja i ovo je bio prvi put da sam se udostojio ući svojim sotonskim kopitima unutra. Trebao sam to i ranije napraviti jer crkva je stvarno prekrasna, izgrađena od kamena, sa široko razmaknutim nosećim stupovima i vizualno atraktivnim drvenim gredama na krovu, prostor je masivan i voluminozan i idealan za ovakve nastupe.
Nakon što smo se smjestili započela je govorancija, predstavljanje izvođača i već sve po redu vožnje. Festival su otvorili umjetnička direktorica festivala Ines Kovačić Drndić i direktorica Turističke zajednice Vrsara Klara Trošt Lesić, a onda su nam predstavili jednu poslasticu koja nema veze sa zborovima. Matej Tomrecaj je mladi momčić koji pohađa četvrti razred Umjetničke škole u Poreču, svira klasičnu gitaru, ma šta svira – rastura! Proveo nas je kroz dvije kratke ali slatke skladbe novijeg datuma, „I ranuncoli gialli“ Giorgia Tortore i „Garden Steps“ Andrew Yorka, pokazavši da nagrade i priznanja koja je dobio za svoje sviranje nisu bili bez vraga. Crkva Marije od mora pokazala se ne samo kao okuugodan već i akustično gledano kao odličan prostor, pa su Matejeve note skladno plovile kroz zrak. Šteta što je izveo samo te dvije pjesme, no bit će valjda još prilike da se negdje sretnemo.
Momka s klasičnom gitarom potom su zamijenili zborovi. Nastupilo ih je ukupno šest, od čega tri iz Italije i tri iz Slovenije. Boje Talijana branili su, po redu nastupanja, Monte Vignol, Cor de’ Vocali ensemble i Melicus, dok su Janeze predstavljali Mješoviti pjevački zbor Lipnica, Muški pjevački zbor Maj i KPZ Vita Lendava.
Bit ću samilostan i neću vas previše daviti i gnjaviti s detaljima izvedbi, samo ću reći kako su na mene najbolji dojam ostavili Talijani iz zbora Cor de’ Vocali. Nije tu u pitanju samo kvaliteta izvedbe jer, budimo iskreni, svi oni zvuče sjajno i gušt ih je slušati, ali ova mlada ekipa doslovno je razvalila svojom žestokom, energičnom, gotovo rockerskom izvedbom duhovne skladbe „Nearer my god to thee“ Sarah F. Adams iz 19. stoljeća. Skladba je zanimljiva po tome što je to, navodno, bila posljednja stvar koju je orkestar na Titanicu svirao dok je brod već gutao ocean i super je i u instrumentalnoj verziji, ali ovaj zbor je svojom izvedbom gotovo srušio krov. Dobili su i najjači aplauz publike te večeri što će reći da nisu samo moja nagluha ušesa prepoznala razliku između njihovog nastupa i preostalih pet zborova, od kojih su svi bili podjednako dobri.
Svaki je zbor izveo svega dvije pjesme tako da je glazbeni program bio gotov već za 40-ak minuta i to je i najveća zamjerka ovom festivalu – bilo je vremena, moglo se dati im po još jednu stvar. Ovako, imam dojam da se žurilo kako bi se na kraju podijelili neki paketići za sve sudionike, no kako ja nisam bio u toj priči („Nema ruku, nema paketića“, sjećate se tog prastarog crnjaka?) lagano sam napustio crkvu i otišao, a gdje drugdje, nego do obližnje birtije da zavrnem vrat jednoj Coca Coli prije nego se budem morao vratiti u svoj kazamat.
Uglavnom, bio je to lijep provod i, nadam se, naznaka da nam dolaze bolji dani za kulturne događaje. Za dva tjedna karavana zboraša se vraća ali u drugačijem sastavu, s drugim izvođačima, pa ću ih ponovo otići ovjeriti. Cure iz organizacije su mi obećale kako će program biti duži, stoga živi bili pa obnevidjeli…
Antisluhist Hadžo
zlihadzoponovojase 