Kako lijepo kaže Hadžizam br. 24, život je ono što se događa između mojih planova. Tako sam i posljednji dolazak u Poreč zamislio posve drugačije, no konačan rezultat bio je čak i bolji od originalnog plana, nemreš bilivit.
Naime šta, taj moj tjedni izlazak iz vrsarske kaznionice zamislio sam kao klopu i cugu s prijateljem Škorićem koji skida Valamarovu zatvorsku uniformu nakon godinu dana robije. I hodam ti ja tako Porečom prema Picalu gdje sam se mislio prvo bućnuti u moru, kad dođem do glavnog trga i čujem neku glasnu glazbu i to živu. Dođem tamo, kad ono hrpa mladeži s instrumentima u rukama imaju tonsku probu.
Wtf? Naravno da pojma nisam imao da će biti neka svirka. Tonac mi je dao informacije da svirka počinje u 19 sati tako da sam doslovno u hodu pretumbao svoje planove. Klopa i cuga s drugarom su odrađene, samo smo se držali bliže centru kako bismo mogli ošacovati svirku.
Ispostavilo se da je ove godine Poreč domaćin četvrtog po redu projekta Vi-Vu (Vinkovci – Virovitica – Vukovar) koji se održao od 23. do 28. svibnja, a riječ je o suradnji učenika iz glazbenih škola iz tih triju gradova s učenicima grada domaćina – Umjetničke škole Poreč. U projektu je sudjelovalo stotinjak učenika i njihovih profesora koji su kroz organizirane radionice harmonikaškog orkestra zajednički vježbali, svirali i učili, a rezultate tog zajedničkog rada, kao dokaz da nisu samo pet dana džabalebarili na moru, bio je ovaj koncert na Trgu slobode.
Program su otvorili klinci iz harmonikaškog orkestra Umjetničke škole Poreč s par pjesama ABBA-e i to je zvučalo zanimljivo, prebaciti dobro poznate pop hitove u harmonikaške aranžmane. Potom su domaćini ustupili mjesto svojim gostima kojih je bilo k’o Rusa – glazbenici, dva lead vokala (muški i ženski) i nekoliko pratećih vokala, plus svaka je škola imala i svoje dirigente/dirigentice.
U sljedećih sat vremena proveli su nas kroz velike hitove grupe ABBA, Queen, Boney M i Michaela Jacksona. Sve prvoloptaški hitovi ali OK, kad čuješ „Radio Ga ga“ Queena ili Jacksonov „Billie Jean“ otkriješ tu notu simfoničnosti koju te pjesme imaju ali ju nismo imali priliku često čuti. Podsjetilo me ovo na onaj simfo rock koncert održan u osječkom HNK dva dana prije prvog lockdowna 2020. godine, ali bez simfo pretencioznosti i bombastičnosti.
Ovo su ipak klinci koji se (još) ne shvaćaju preozbiljno, uživaju u prilici provesti neko vrijeme na moru, družiti se i vježbati te to predstaviti publici. Istreniranije uho od ovog mog napaćenog sigurno bi otkrilo brojna iskakanja u tom ogromnom orekstru, klavijature su se jedva čule a u jednom trenutku i ostale bez zvuka, no nisam im to uzeo za zlo. Ekipa na trgu, što domaći, što turisti, dobro se zabavljala, poneki su i zaplesali, a meni je bilo važno to što sam odgledao neku svirku. Kad robijaš, svaki oblik kulture i umjetnosti dobro dođe, stoga si spreman spustiti kriterije.
Nakon što je svirka završila ekipa je ostala na svojim mjestima i očekivali smo bis, no umjesto toga počela je duga i zamorna govorancija u kojoj se izredalo više govornika nego glumaca u gangbangu u nekom porniću, a kako sam obavezan vratiti se u pržun do određenog vremena, usiljenim maršem produžio sam prema autobusnom kolodvoru.
Bilo je ovo sasvim OK koncertno iskustvo, simpatično ali i neočekivano. Još uvijek nisam otkrio neki sajt gdje imaš sveobuhvatne informacije o koncertima u Poreču i Poreštini, no možda je i bolje da što manje znam, manje ću se gristi zbog stvari koje propuštam…
Hadžo, nagluhi simfoničar
zlihadzoponovojase 