
Zoran Majstorović je majstor! I ne mislim tu samo na sviranje egzotičnih žičanih instrumenata gdje mu nema puno ravnih na ovim prostorima, već i na činjenicu što posljednjih godina robijam po kojekuda i najmanje vremena provodim u Osijeku, ali sam čovjeka upravo gledao po četvrti put u posljednjih pet godina, svaki put s drugim glazbenicima, drugačijim repertoarom i svaki put je bio odličan.
Dakle, da utvrdimo gradivo: u lipnju 2018. nastupio je u Vukovaru u sklopu Dunav Art festivala kao poseban gost sastava Putokazi; u studenome 2019., ulovio sam ga s bendom Atma Mundi Ensemble u Centru za kulturu Sigmund Romberg u Belišću, a u svibnju prošle godine nastupio je u Osijeku u Kulturnom centru u solo formatu. Fulao je samo 2020., no kad se sjetimo “radosti“ koje nam je ta godina donijela po pitanju javnog zdravlja, to nije ni čudo. Ovog ljeta već je jednom posjetio Osijek sa svojim Organ Triom, no kako sam ja tada izdržavao kaznu u Istri, tu smo se mimoišli.
A otkud Zoki ponovo u našoj maloj palanci? Eto, nastupio je u sklopu 59. Glazbene tribine koja se održava od 9. do 12. studenog u Osijeku. Svrha tribine je promocija suvremene glazbe, prvenstveno one hrvatskih autora, a okuplja brojne likove iz svijeta suvremene glazbe: skladatelje, muzikologe, izvođače… Zamišljena je kao mjesto gdje se hrvatski umjetnici povezuju i diskutiraju o glazbi te kao platforma za predstavljanje scene suvremene glazbe kroz praizvedbe i izvedbe, sve skupa u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa. Bit će tu svašta nešta – koncerti, okrugli stolovi, tribine, promocije, a ja ću iz tog izloga slatkiša odabrati ono što mi se čini najukusnijim.
Prve večeri upriličeno je svečano otvorenje u osječkoj konkatedrali uz nastup zbora HRT-a pod dirigentskom palicom Tomislava Fačinija, no to sam propustio jer sam bio na klopi s drugaricom V., a i nije mi se svidio program koji su dobrim dijelom činile neke mise i slična duhovna sranja. Religija van iz moje butige! Šteta, inače volim baciti uvce kad god imam priliku ošacovati zbor HRT-a, gledao sam ih nekoliko puta, ali neke granice moraju postojati.
E sad, netko tko se sigurno neće složiti s mojom gornjom tezom o postojanju granica upravo je Zoran Majstorović, lik koji je cijelu svoju uspješnu karijeru posvetio borbi protiv glazbenih i drugih granica. Klasično školovan glazbenik koji je, kao i dobar dio sumnjivih lica s tjeralica o kojima pišem posljednjih nekoliko godina, studirao i magistrirao jazz na prestižnim akademijama, ima još dvije velike ljubavi: prema egzotičnim žičanim instrumentima te prema tradicionalnim hrvatskim, posebno istarskim popevkama.

I sve je to uspješno prenio u svoj projekt Musical Migrations koji je ujedno i naziv albuma kojega je objavio ove godine. Iako je na albumu gostovalo više glazbenika nego što ima stanovnika neki manji slavonski grad, za potrebe ove svirke postava se svela na četiri jahača apokalipse: Zoran koji svira oud, saz, kamal i električnu gitaru, Robert Mikuljan na trubi, Bojan Skočilić na bas gitari te Leonard Berisha za bubnjevima.
Pred solidno popunjenim fojaeom KC-a (publiku su uglavnom činili mladusi jer svirka je započela nešto iza 22 h što je za matore prdonje poput mene i većinu uobičajenih posjetitelja ovakvih događanja vrijeme kada su već u pidžami u krevetu) bend je već uvodnom skladbom „Baal un“ pokazao u kojim se otprilike koordinatama kreću ove glazbene migracije: glazba temeljena na tradicionalnom istarskom plesu balunu pretvara se u brzu, energičnu i jebozovnu stvar koji zvuči poput nekog mutiranog funka cijepljenog s raspojasanim drum ‘n’ bassom.
Zoran jest bendlider i oči su uglavnom uprte u njega, ali su i ostali dobili dovoljno prilika da se kroz solaže iskažu i izmame zasluženi pljesak publike. Pozornost je plijenio i Robert čija je truba u svakoj skladbi zvučala drugačije i koji je bio zadužen za neke od najljepših i najemotivnijih trenutaka cijelog nastupa, dok su Bojan i Leonard cijeli taj koncept držali čvrsto usidrenim, ne dopuštajući onoj dvojici da previsoko polete (i uobraze se 🙂 ).
Izveli su kompletan album „Musical Migrations“, a meni su se najviše dopale „Oro Machno“, s jedne strane igra riječi koja parafrazira istarsko mjesto Koromačno, a glazbeno predstavlja čisti raspašoj kombinirajući istarski melos s balkanskim plesom orom koja bi i mrtvog tetrijeba natjerala na ponovo poleti. „Wangari“ je posveta Wangari Maathai, prvoj ženi iz Afrike koja je dobila Nobelovu nagradu za mir, i sjajan je spoj glazbe zapadne Afrike i melankoličnog američkog jazza. Ako vas zanima kako bi zvučali kultni Tuarezi Tinariwen ili moji novi heroji afričkog rocka Mdou Moctar dok nastupaju u zadimljenoj jazz špelunci u pratnji nekog američkog crnog brata koji doslovno tjera suze iz trube svojim melankoličnim i elegičnim dionicama, ovo bi bilo tu negdje otprilike.

Zanimljiva je i „La tierra y el cielo“ inspirirana španjolskom glazbom gdje je ekipa dala svoje viđenje modernog, pomaknutog flamenca. Prvi dio nastupa završili su jednom novom, još nesnimljenom pjesmom, u kojoj su inspiraciju potražili na ulicama i barovima New Orleansa i to je bio možda i najjazzerskiji trenutak cijelog nastupa, a onda smo za bis dobili još jednu poslasticu. Zoran je nastavio tradiciju da publici za bis predstavlja neke još nedovršene skladbe na kojima radi, pa smo tako i ovaj put dobili najavu nečeg novog a što se zvučno i stilski savršeno slaže s ostatkom koncerta.
I to je jedna od kvaliteta koju Zoran ima, ustrajavajući uporno da na nastupima izvodi gotovo isključivo svoj autorski program: unatoč tom miješanju žanrova, tim prelascima glazbenih granica bez viza i putovnica, tim glazbenim migracijama koje ga vode s jednog kraja svijeta na drugu, njegovi nastupi imaju neku svoju priču i nit koja ih povezuje u jednu smislenu i osmišljenu cjelinu. Sinoćnjih sat i 40 minuta doslovno je proletjelo, a ja sam nakon svirke Zorana upozorio kako sam i sam migrant na neki način: moja zimska robija u Austriji traje od prosinca do travnja, a ljetna na moru od svibnja do listopada, pa neka to uzme u obzir kad bude planirao osječki nastup ili nastupe za sljedeću godinu…
Migrant Hadžo
