Sve nas rođene sedamdeset i neke oblikovali su u ove devijantne pojave kakve smo postali 80-e godine: Novi val, stripovi o Alanu Fordu, filmovi Slobodana Šijana ali i danas dobrim dijelom zaboravljeni omladinski tisak. Sinoćnjim okruglim stolom na temu osječkog omladinskog lista Ten održanom u MLU malo smo otrgnuli taj veo zaborava i još jednom se širokim putem od žutih cigala vratili 40-ak godina unazad…
Omladinski tisak je zajednički naziv za cijelu bulumentu omladinskih listova koji su izlazili u razdoblju od otprilike sredine 70-ih do početka 90-ih i dolaska tzv. demo(n)kracije. Bilo je omladinskih listova i ranije (prvo izdanje Poleta, Studentski list…), no tek početkom 70-ih i stvaranjem SSOJ-a (Savez socijalističke omladine Jugoslavije unutar kojega je djelovao i SSOH – Savez socijalističke omladine Hrvatske) stvorili su se uvjeti za financiranje omladinskog tiska kao svojevrsnog ventila kroz koji su mladi mogli izražavati svoja mišljenja i stavove i upozoravati na probleme, ali sve u dopuštenim gabaritima socijalističkog sustava.
Iako se obično percipira kako je obnovljeni Polet pokrenuo tu lavinu omladinskih listova, penis! – Polet je bio najpoznatiji, najdostupniji, s nacionalnom koncesijom kako bi se danas reklo, no prvi je zapravo bio riječki Val koji je počeo izlaziti 1975., oko godinu dana prije Poleta, a čak ga je uspio i nadživjeti za nekoliko mjeseci 1990. Onda se 1980. dogodila važna prekretnica ili, kako bi to rekli na novohrvatskom, a game changer – umro je Tile (drug Tito) i stega vlastodržaca je počela dodatno popuštati. To je za posljedicu imalo pojavu velikog broja omladinskih listova diljem bivše države – najpoznatiji su svakako bili zagrebački Polet, ljubljanska Mladina, beogradski NON (Nove omladinske novine) i sarajevski Naši dani.
I u Hrvatskoj se trend osnivanja lokalnih omladinskih listova proširio poput divlje vatre, tadašnji mladi su osjetili da se sistem mijenja i omogućava im više slobode, pa smo tako osim Poleta i Vala imali još i splitsku Iskru, vinkovački Omladinski list, Bumerang iz Virovitice, pa nije stoga čudo ni što je Osijek dobio svog aduta – Ten, koji je počeo izlaziti u veljači 1984. Obzirom da je taj dio naše prošlosti danas poprilično zanemaren i zaboravljen, kustosica Muzeja likovnih umjetnosti Valentina Radoš odlučila je u prostoru Muzeja upriličiti okrugli stol na temu TEN-a, a sve u sklopu istraživačke platforme Zajednički fotografski narativi koja je još uvijek izložena u Muzeju.
Na okruglom stolu sudjelovali su nekadašnji članovi uredništva časopisa – Svetozar Sarkanjac, Predrag Zima, Branko Vrbošić i Zoran Jačimović koji su nas upoznali s Tenom i ispričali broje zgode i nezgode iz redakcije. Ten je gotovo cijelo vrijeme djelovao iz Studentskog centra koji je tada bujao životom i kreacijom kako je rekao Sarkanjac na početku jer su tamo djelovali i književna sekcija, glazbena sekcija, kazališna, likovna… Novinari su uglavnom bili srednjoškolci i studenti, najčešće bez ikakvog ili s malo iskustva, a zanat su učili usput, i kao novinari i kao fotografi. Kroz Ten je prošlo nekoliko stotina ljudi koji su kroz časopis stjecali prva novinarska iskustva, a mnogi od njih kasnije su napravili pristojne karijere u novinarstvu, književnosti ili u drugim djelatnostima. Dubravko Mataković upravo je u Tenu napravio svoje prve radove kao strip autor i, meni osobno, te stripove o malom Ivici, njegovoj majki nerotkinji, inspektoru Danetu i drugim opskurnim likovima nikada nije uspio nadmašiti.
Ten je, kao što rekoh, morao ići kroz sustav jer financiranje od strane lokalnih općina je bio jedini način za osigurati tisak, distribuciju ali i honorare djelatnicima (ne biste vjerovali, postojali su i honorari!). Na pitanje jesu li urednici ikada imali problema zbog svojih tekstova, Vrbošić je rekao da nisu, ali nekoliko puta su bili pozivani u komitet na „ribanje i komitetsko prigovaranje“, no nekih bitnih posljedica po rad časopisa nije bilo. Nisu bili ni zabranjivani, poput Poletovaca ili Valovaca, iako su pisali o škakljivim, tabu temama poput vala štrajkova sredinom 80-ih, Titovoj vili u Tikvešu i njegovim lovačkim „pothvatima“, a jako je odjeknuo i serijal o Golom otoku iz kasnije faze rada Tena. Pisalo se i o problemima mladih, o seksualnosti, drogama, ovisnosti, o AIDS-u, abortusu, dakle škakljivim temama o kojima se tada u politički kontroliranim mainstream medijima nije moglo pisati. Ja to tupim već godinama, a sada su me podržali i ljudi koji se u to ipak kuže malo više od mene, da nikada nije bilo takvih medijskih sloboda kao u razdoblju od Tiletove smrti do smrti Jugoslavije. Tijekom 90-ih krivousta budala Tuđman svoju je ignoranciju i neprosvijećenost bildao na sudskim tužbama protiv Ferala, a od 2000-ih naovamo medijskim slobodama ispriječili su se vlasnički odnosi. Danas svatko veže konja tamo gdje mu gazda kaže, dok se bedasti, nepismeni i primitivni komentari i govor mržnje na netu teško se mogu podvesti pod medijske slobode.
Ali, ja po običaju zastranih. Želja da se bude drugačiji, otkačeniji i provokativniji dolazila je do izražaja i kod grafičkog oblikovanja Tena. Fotografije su u početku bile oskudne, no kasnije su postale podjednako važne kao i sam tekst. Sjećam se kako smo često listali Ten gledajući Jačine fotke s koncerata na kojima smo bili u menzi STUC-a ili u Oxu i pokušavajući nas pronaći kako se kreveljimo u prvim redovima, što nam je često i uspijevalo. 🙂 Pomoglo je i to što su kao fotografe često uzimali članove Foto kluba Osijek, tada jednog od najboljih u bivšoj državi. Tenovci su od početka znali za važnost efektnih naslovnica, danas bi se to po novorvackom reklo „klikabilnih“, pa su se trudili biti što efektniji, kombinirajući fotke, crteže, boje i tematske okvire udarnih članaka. Kod opremanja članaka, htjeli su imati vlastite fotke koje su bile povezane s temom o kojoj pišu, a kada to nije bilo moguće posuđivali bi ih iz drugih novina (uz navođenje izvora) ili bi ih mažnjavali iz stranih časopisa. To su ipak bile 80-e, ljudi…
Bilo je tu i simpatičnih i zabavnih anegdota poput one kako su jednom uspjeli zaboraviti u broj ubaciti impresum ili priče o bivšem upravitelju jednog od ex-YU logora tako da je tih sat vremena jako brzo prošlo. Mogli su oni pričati satima o tim danima ponosa i slave i vjerojatno bih jednako uživao jer sam i sam bio dio Tenove vjerne čitalačke publike, no treba nešto ostaviti i za kasnije. A to kasnije su dvije stvari: prva je digitalizacija svih 71 brojeva Tena (koji je izlazio u početku kao mjesečnik a potom kao dvotjednik do lipnja 1990.) kako bi oni postali javno dostupni, a drugi je monografija o Tenu po uzoru na odličnu prošlogodišnju monografiju o Valu riječkog novinara Edija Jurkovića „Kad je život bio Novi val“. I Polet ima svoju monografiju, „Igraonica za odrasle: Polet 1976 – 1990“, to je knjižurina u tvrdom uvezu teška i debela poput Biblije sa 750 stranica da ti ruke otpadnu dok ju listaš, no mislim da Tenu ipak treba nešto malo skromnije. Sarkanjac je rekao da se na tome radi i da bi se takva monografija mogla pojaviti u neko dogledno vrijeme, živi bili pa obnevidjeli…
I za sam kraj, moram se pohvaliti kako još čuvam probrane tekstove iz Tenova, od 1986. kada sam upisao gimbu pa do kraja. Najviše sam volio Matakovićeve stripove, ali čuvam i neke druge tekstove vezane uz glazbu, film, pa i neke društveno-političke tekstove, posebno one koji su imali veze s nama, osječkim srednjoškolcima u to doba. Ten je pisao i o temama „većim od života“, no nama su tada najzanimljivije bile lokalne teme, one koje su nas se izravno doticale. Sjećam se bure koju je izazvao profa ONO i DSZ-a Nikolašević, zloglasni Niks, koji je terorizirao nesretnike koji su mu pali u šake, a upravo zahvaljujući seriji tekstova u Tenu o toj budali nešto se pokrenulo i Niks je poslan u nezasluženu mirovinu. Oni stariji sigurno se sjećaju i afere s krađom imenika iz CUA s početka 1987. – Ten je opširno pisao o tome, osnovao je pravi mali istražiteljski tim, no koliko znam lopovi nisu nikada pronađeni. Što je meni pasalo jer sam se bio malo opustio, popušio par kečeva pa mi je bilo u interesu da se imenici nikada ne pronađu, a potom sam se uozbiljio i održao svoj status odlikaša neokaljanim.
I da, negdje u to vrijeme netko iz redakcije Tena mi je pristupio i pitao me bih li pisao za njih. Ja sam odbio, jebeš me ako znam zašto, dogovor je bio da ćemo ostati u kontaktu međutim od toga na kraju nije bilo ništa. Imali su oni dovoljno beštija u redakciji i bez mene…
Hadžo za čistu desetku
zlihadzoponovojase 