Dobri su ovi fuzioničari što klasičnim instrumentima izvode tango i srodne žanrove – da nisu na kraju zasrali s božićnim pjesmičuljcima u opernoj verziji bio bi ovo nastup za prste polizati!
Koncertom ansambla Fusion u Kulturnom centru nastavljen je ovosezonski Koncertni ciklus grada. Za kojega nisam znao ni da je počeo, da budem iskren. Jebiga, tako ti je to kad robijaš daleko od grada pa slabije pratiš što se događa u kulturi. Zato je za mene ovo prvi, a vjerojatno i jedini koncert iz ciklusa koji ću popratiti jer kroz nekoliko dana opet idem robijati. Što ćete, neki su zločinci jednostavno nepopravljivi…
Elem, za ansambl Fusion do sada nisam čuo, a vjerujem ni većina vas, no razlog je jednostavan: ekipa se okupila tek 2021. godine, a do sada su imali jedan koncert i to u Budimpešti, tako da im je ovo, barem koliko sam ja (ne)upućen, prvo javno predstavljanje pred osječkom publikom. Treba dodati i: domaćom jer članovi ansambla su ujedno članovi orkestra Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku: violinist Bela Nagy, violistica Veronika Kilmajer, violončelistica Maja Iljkovski, kontrabasist Miloš Matić, harmonikaš Trajko Iljkovski te perkusionist Laszlo Kolar. Dakle, sve odreda majstori svojih instrumenata.
No, ono po čemu se razlikuju od većine drugih klasično obrazovanih glazbenika je repertoar. Naime, ova ekipa si je dala ime po tome što izvode fusion različitih žanrova – klasični tango, tango neuvo, jazz… i to sve klasičnim instrumentima (gudači, harmonika, udaraljke). Osječku publiku to je privuklo tako da je dvorana u prizemlju KC-a bila ispunjena do posljednjeg mjesta s mladeži i stareži. Sebe, naravno, ubrajam u mladež, zar ste sumnjali?
Nastup je počeo točno na vrijeme što se cijeni i odmah su me izuli iz cipela fenomenalnom izvedbom „Tango pour Claude “ francuskog harmonikaša Richarda Galliana. Idealna stvar za uvod gdje ansambl pokazuje neke od svojih karakteristika u najboljem izdanju: izvrsno muziciranje, izraženu filmičnost njihove glazbe poput soundtracka za neki nesnimljeni film. Njihov je tango širok poput Dunava i ne libe se kombinirati ga s drugim žanrovima: u „Naa Naa Naa“ Coryja Henryja tango bešavno prelazi u funk pa čak i u čardaš, dok „Por una cabeza“ Carlosa Gardela, jednog od najvažnijih argentinskih skladatelja 20. stoljeća, zvuči poput valcera, kao da je autor htio napraviti tango posvetu Straussovom „Na lijepom plavom Dunavu“.
A kako lijepo može zvučati spoj klasike i tanga pokazali su izvevši „Indifference valse“ Tonyja Murene i Josepha Colomba u aranžmanu Béle Nagyja, člana sastava koji je ansamblu prilagodio i neke od klasika pop glazbe, poput „Besame mucho“ Consuela Velasqueza ili „Over the rainbow“ Harolda Ariena iz čuvenog filma „Čarobnjak iz Oza“.
Za nešto mlađu publiku priredili su i dva hita Michaela Jacksona, „Billie Jean“ i „Smooth criminal“ gdje je konačno do izražaja došao Laszlo čiji je ritam nosio obje skladbe. Ako bih imao neku zamjerku, onda je to što je on veći dio nastupa bio totalno u drugom planu; njegove perkusije jedva su se čule i tek kad je „muški“ počeo mlatiti bubanj mi iz zadnjih redova shvatili smo da je čovjek još tu i da nije u međuvremenu otišao po ćevape.
Trajkova harmonika malo predominira zvučnom slikom, što nije ni čudo obzirom kakvu glazbu izvode, možda se zato i povukao sredinom nastupa na nekoliko pjesama kako bi i ostalima dao prostora da se razmašu, no kad se cijela ekipa uključi, koncert je bio doista sjajan.
Prvi dio nastupa zaključili su vjerojatno najpoznatijom tango pjesmom ikada, Piazzollinim „Libertangom“, i da su tu završili ovo bi mi bilo fenomenalno koncertno iskustvo. No, oni očito nisu čuli mudre riječi Cokija i Yaye iz Jinxa, „Treba stati kad je najbolje“, pa su za bis odlučili izvesti dva božićna sranja i to uz vokalnu pomoć kolegice, operne pjevačice iz HNK. Ljudi, to je bio zločin protiv čovječanstva! Kud mrzim božićnjake, operu mrzim još više, pa kad se to dvoje udružilo osjećao sam se kao da su mi ga nabili do balčaka, bez lubrikanta i bez kondoma. Slušati božićne pjesmičuljke otpjevane poput opernih arija jedno je od najgorih koncertnih iskustava koja sam ikad imao, i samo me trunka pristojnosti (ili urođena sklonost mazohizmu) spriječila da vrišteći pobjegnem odatle. Bile su mi potrebne dvije Coca cole u obližnjoj bazi, Atelier baru, da dođem k sebi od šoka i vjeverice…
Šteta što su ga tako zasrali na kraju, inače je to bio jako dobar nastup iako s pomalo ziheraškim i prvoloptaškim programom ali bože moj, tako se privlači potencijalna publika. Preporučujem vam da ovu ekipu svakako ovjerite uživo ako vam se pruži prilika, po mogućnosti ne u nekom božićnom terminu da vas ne snađe huda sudba poput mene…
Naguženi Hadžo
zlihadzoponovojase 