Tko čeka taj i dočeka, ali se bogami i načeka. Gotovo devet godina nakon gostovanja Predraga Lucića i Borisa Dežulovića u slavonskoj džamahiriji, evo nam i Viktora Ivančića, trećeg osnivača legendarnog Studija Viva LuDež, odnosno Feral Tribunea. „Ugodno se osjećam na marginama novinarstva“ rekao je jedan od lučonoša slobode govora 90-ih, a bogami tako se i ja osjećam: na marginama blogerstva, ali i zdravog razuma…
Da, gotovo je devet godina prošlo otkako su Predrag Lucić i Boris Dežulović u siječnju 2014. gostovali u Osijeku u Dječjem kazalištu sa svojim programom „Melodije sela i Bruxellesa“, ali Viktora Ivančića nisam imao priliku nikada vidjeti uživo. Sad je, eto, i ta historijska nepravda ispravljena. Dobro, lako za mene, ja mogu čekati jer sam ionako odlučio da ću živjeti vječno, ali za Viktora nisam siguran…
A otkud on u Osijeku, pitate se? Dovela ga je ekipa s Filozofskog faksa u organizaciji Estetičkog laboratorija FFOS-a. Da, ista ona ekipa koja je prošle godine na razgovor ugodni dovela još jednu legendu, Marka Brecelja, pa znamo što se s njim poslije dogodilo. Stoga: Viktore, čuvaj se! Nisu ti došli glave ni Tuđmanovi panduri, soldati i ministri kao ni devijacije i urušavanje modernog novinarstva, ali dolazak u Osijek može imati kobne posljedice…
Moram odmah na ovom mjestu ponovo uputiti oštru drugarsku kritiku organizatorima zato što ovaj susret nije nigdje najavljen u medijima. Ja sam za njega saznao samo zato što sam imao doušnika na samom faksu, druga P., inače ne bih pojma imao da se ovo održava. Ne znam čemu tolika tajnovitost, možda su ti iz EstLaba neka sekta, kult koji tako povremeno održava svoje crne mise, žrtvuju djevice Sotoni i tako to, ali dajte malo proširite riječ po lokalnim portalima. Ne biste vjerovali, ali ima nas još nekoliko normalnih u Osijeku koji nismo studoši Filozofskog i koje ovakve tribine zanimaju.
Tribinu je moderirao Marijan Krivak, a započela je puštanjem Azrine pjesme „Prokleto ljut“, jedne od manje poznatih stvari s live albuma „Ravno do dna“, što bi ukratko mogao biti i lajtmotiv Viktorovog bavljenja novinarstvom koje je započelo još 1984. u Slobodnoj Dalmaciji, a zapravo još i ranije kad je kao student elektrotehnike pisao za fakultetski list. Još tada je s Borisom i Predragom pokrenuo podlistak Nedjeljne Dalmacije pod nazivom Feral Tribune koji je uređivao do 1993. kada je neprosvijećeni đeneral Njofra okupirao list, smijenio tadašnje (inače uspješno) rukovodstvo i postavio svoje pijune koji će plesati kako gazda, odnosno država dirigira. Viktor, Predrag i Boris su napustili Slobodnu i nedugo potom, zajedno s još desetak ponajboljih novinara, otpadnika iz raznih redakcija, pokrenuli Feral Tribune koji je bio baš feral, lučonoša, svjetlo u mračnom tunelu od 1994. do 2008. kada se ugasio.
Sam Viktor priznaje da je Feral izlazio duže nego što je i on sam očekivao. List je uspijevao opstati iako je izlazio bez oglasa te unatoč Scilama i Haridbama „demokratske“ Hrvatske 90-ih oličene u plaćanju poreza na šund, tzv. pornografskog poreza (koji su plaćali jedino porno časopisi i Feral) te bezbrojnih tužbi kojima je kao glavni urednik bio izložen. Feral je imao više od stotinu tužbi koje je uglavnom gubio, a paradoksalno je da ih je tužio i notorni Tomislav Merčep zbog tekstova o ubijanju civila u Pakračkoj poljani. Merčep je Feral olešio za 200.000 kuna, što je tada bila vrlo pristojna lova, a kada je kasnije sudski pravomoćno osuđen za ista ta kaznena djela, lovu naravno nije vratio. Tja, to su vam hrvatski vojnici: ljubav prema domovini uglavnom je deklarativna, no ljubav prema parama je iskrena i duboka k’o rijeka ponornica.
Marijan je cinično dodao kako se dobro novinarstvo prepoznaje po broju tužbi, na što je Viktor odgovorio da broj tužbi ne znači nužno da su novine bolje, već da je režim gori. I danas, kada piše za Novosti, list srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, izložen je tužbama: trenutno ih za pojasom ima 6-7, a u pravilu ih gubi. Za usporedbu, u razdoblju „mraka socijalizma“, imao je samo dvije tužbe protiv društvenog poretka.
Tijekom razgovora nije mogao da se ne dotakne možda i najlegendarnije naslovnice u povijesti hrvatske države, one Feralove na kojoj Tuđman i Milošević leže sretni i zagrljeni u krevetu (nakon podjele Bosne, valjda). Represivni aparat brzo je reagirao, Viktor je dobio poziv za mobilizaciju na koji se nije odazvao pa je završio u bajboku te potom na vojnoj obuci, no zahvaljujući pritisku iz inozemstva i tada snažnih stranih organizacija u Hrvatskoj ipak je pušten prije nego li je završio u nekom rovu u Bosni (u kojoj hrvatska vojska, jelte, nikada nije ratovala).
Zanimljivo je to da Feralu nisu presudile sve te tužbe, porezi, mobilizacijski pozivi i slične blagodati života u demokratskoj Rvackoj već – tržište. Slobodno tržište ubija novinarstvo, ustvrdio je Viktor, kao i vlasnički odnosi te odanost oglašivačima i, posljedično, režimu. Novinarstvo se strukturno mijenja ali na gore: novinari postaju sluge režima. Potkrijepio je to usporedbom vijesti u Hrvatskoj i susjednoj Srbiji: od prvih osam vijesti na našem Dnevniku, šest se odnosi na Plenkovića a kod komšija, od prvih osam vijesti na njihovoj televiziji, deset se odnosi na Vučića… 🙂 Problem je u tome što novinari ne žive od svog proizvoda, dakle vijesti koje pišu, već od oglasa i to ih ubija, stoga je po njemu jedino rješenje pokušati maknuti novinarstvo od moći novca tako što će država preuzeti obvezu financiranja novina bez obzira što i kako one pišu, što se naravno neće dogoditi. „Ali ja sam ipak komunist“, dodat će Viktor, pa se ima pravo nadati.
Govorilo se i o njegovom književnom opusu, pa je Viktor priznao da se bolje osjeća u koži novinara, ali i kao književnik je dosta uspješan. Spomenuo je fotomonografiju „Iza sedam logora“ napravljenu u suradnji s fotografom Hrvojem Polanom, a koja se bavi domovima kulture koji su tijekom ratova na prostoru rahmetli Juge služili kao logori i zatvori, otud i podnaslov „Od zločina kulture do kulture zločina“, a dotakli su se i nasilja nad jezikom koje se provodilo, i još se provodi, od početka 90-ih. Jezik i kultura tako su postali bojno polje na kome i danas ginu „radnici i seljaci“ (naziv još jedne Viktorove knjige), dok je „poštena inteligencija“ odavno otegla papke ili se iselila u civilizirane zemlje poput Irske, Njemačke…
Razgovor je trajao oko sat vremena, a potom je prostor za pitanja dobila i publika koja je pokazala zavidnu razinu upućenosti u Viktorov lik i (ne)djelo. Govoreći o Novostima, ponajboljem tjedniku u zemlji danas, Viktor je rekao kako je to greška u sistemu, no njemu je važno da kao novinar i danas ima svoj prostor slobode, kao nekad u Nedjeljnoj ili Feralu, pa makar i na marginama novinarstva.
Rasvijetlio je i davnu legendu za koju se nije pouzdano znalo je li istina ili mit. Naime, Tuđman je doista u svojoj ladici držao primjerke Ferala, pa kad bi ga došli kojekakvi bjelosvjetski džabalebaroši, lezilebovići i mutivode tlačiti zbog lošeg stanja slobode medija u Hrvatskoj, on bi slavodobitno vadio Feral i govorio: „Vidite što pišu o meni!“.
Bilo je ovo jako lijep i ugodan razgovor, za mlađe nadam se poučan da shvate kako nije sve u bivšoj državi bio mrak i crnilo, a onda je 90-ih došao krivousti generalissimus i upalio svjetlo. Za one koji se možda žele baviti novinarstvom ovo je bilo vrlo poučno jer će se od samog početka morati pomiriti s time da će pisati onako kako gazda ili režim kažu, a meni kao matorom blogerskom jarcu ovo je bilo također ugodno iskustvo da osvijestim koliko mi je zapravo dobro biti ovako na marginama, ispod radara, pisati za ekipu koja se ionako moli u istoj crkvi i bez ambicija i aspiracija prema nečemu većem.
Razmišljao sam po završetku tribine da odem i upoznam se s čovjekom čiji su mi tekstovi, posebno „Bilježnica Robija K.“, obilježili formativne godine, no nisam to napravio. Pere me žešća kurcobolja, to je jedno, a i stomak me je počeo upozoravati da je vrijeme da nešto stavim u kljun. A klopa je ipak važnija od ferala, ne?
Hadžo, feral među bloggerima
zlihadzoponovojase 