„Ja sam knjigu pročitao i meni tu ništa nije smiješno“, rekao je novinar Dario Topić na predstavljanju knjige Drage Hedla „77 tužnih humoreski za ugodno poslijepodne“ u osječkoj knjižari Nova i pogodio je u sridu: Hedlove humoreske, tužne ili ne, previše dobro seciraju stvarnost u kojoj živimo da bi nam to bilo smiješno. Prije bi nam mogla zapeti knedla u grlu.
U petak se obilježila Noć knjige. Ne Moć knjige jer knjiga je zadnjih godina prilično onemoćala (iako se još uvijek bolje drži nego što tvrde brojni zli jezici koji joj već 30 godina predviđaju sudbinu VHS kaseta, no ne da se ona), ali svaki povod da se ljude podsjeti na radost čitanja više je nego dobrodošao.
Naravno, to je značilo i razna događanja na više lokacija u gradu, pri čemu po običaju prednjači GISKO, no ja sam se odlučio za knjižaru Nova. Nisam dugo bio tamo, a osim toga kao stari pratitelj lika i djela Drage Hedla (uf, pratitelj, kako to stalkerski zvuči, kao da sam agent UDBA-e) nisam htio propustiti priliku ovjeriti promociju njegove posljednje knjige. Još kad su mi se u tom naumu pridružili drug S. i drugarica Z., sreći nije bilo kraja…
Prihajavši na mjesto zločina pozdravio sam se s Vuletom, vlasnikom knjižare, koji je izrazio zadovoljstvo što je na promociju došlo dosta ljudi obzirom na broj drugih događanja. Ja sam mu zlobno rekao da je veći problem Hedlove publike od toga žele li doći ili ne biološka neumitnost – na svakoj njegovoj promociji sve ih je manje i manje jer su u međuvremenu otegli papke. To se vidjelo i po sastavu publike u Novi – ne samo da sam ja bio među mlađima u dvorani, već je dobar dio publike djelovao kao da su jednim i pol kopitom u grobu.
Na predstavljanju su sudjelovali sam autor, Vule kao konferansje, novinar Dario Topić i mladi glumac osječkog HNK Matko Trnačić koji je pročitao jednu od Hedlovih tužnih humoreski. Zbirka „77 tužnih humoreski za ugodno poslijepodne“ sadrži upravo to što joj naslov kaže – 77 tužnih humoreski koje je Hedl objavljivao na portalu SBplus od 2020. do 2021. godine.
Zašto tužne humoreske? Hedl je rekao da mu je pisanje ove knjige predstavljalo ventil od crnila iz svakodnevnice koja nas okružuje. Kada je započinjao pisanje svojih tjednih kolumni, zamislio je to kao duhovite i satirične komentare na događaje iz proteklog tjedna, no onda se suočio s jednim problemom: naime, danas je teško pisati satiru jer niti jedna satira ne može pratiti pizdarije koje naši političari smisle.
(Ja sam još prije izvjesnog vremena govorio i pisao kako živimo u neko čudno post-satirično doba gdje je satira izgubila svoju funkciju duhovitog ukazivanja na probleme naše svakodnevnice, a ono što bi trebalo biti duhovito ili bar zabavno postalo je otužno. Gledajući prepucavanja i „čaščenja“ između predsjednika i premijera, a o ponašanju „dičnih“ saborskih zatupnika – ne zastupnika – da ne govorim, tu nikakva satira nije potrebna. Čovjek može samo sjest’ i plakat’. Topić je tu efektno poentirao rekavši: „Ja sam knjigu pročitao i meni tu ništa nije smiješno“.)
Topić je podsjetio i kako je razloge za ovakvo stanje društva lijepo objasnio pokojni Denis Kuljiš na promociji jedne od prethodnih Hedlovih knjiga održane u dvorani HNK kada je pojasnio razliku između klasičnog krimića i noir krimića. Klasičan krimić odvija se u idealnom svijetu gdje je sve savršeno posloženo i gdje su neko ubojstvo, otmica ili slično kazneno djelo anomalija. Ovo o čemu Hedl piše kada govori o hrvatskom društvu je noir krimić jer je tu cijelo društvo anomalija, a privatni detektiv / inspektor / novinar ili netko treći rješava samo jednu od anomalija u moru njih.
To je dobro ilustrirala i humoreska „Zatvorski grah“ koju je mladi Matko pročitao negdje na početku. Riječ je o priči napisanoj u vrijeme lockdowna koja se bavi koronom, pri čemu je korona samo okvir za jednu drugu, mračniju i ozbiljniju priču. Druženja petkom uz zatvorski grah prigoda su da se na jednom mjestu okupe upravitelj zatvora, zamjenik gradonačelnika, biskup, ravnatelj bolnice i drugi likovi iz društveno-političkog života što jako dobro ocrtava premreženost i spregu zakonodavne, izvršne i sudske vlasti te kriminalaca, tajkuna i ostalih vrlih likova iz naše zajednice. Doista, kad čovjek zagrebe malo dublje ispod površine simpatične priče o kovidu koji se proširio putem zajedničkog objeda, tu fakat nema ništa smiješno.
Malo se pričalo i o sadašnjoj situaciji s pisanjem i čitanjem koji su svi okupljeni na bini ocijenili nikad boljim na što ja mogu samo podići obrve i zapitati se wtf?, no taman kada sam očekivao da će se rasprava zahuktati, Vule je promociju priveo kraju nakon samo 45 minuta. Kao da su žurili na vlak. Izostalo je čak i uobičajeno Q&A ćakulanje, no to donekle i razumijem: ovim živim mrtvacima čak je i dolazak do knjižare predstavljao problem, sve iznad toga moglo bi zahtijevati intervenciju hitne…
Hedl, inače već osam godina u mirovini, najavio je kako dovršava svoj novi roman čija je radnja, prikladno, smještena u dom umirovljenika, a dodao je i kako planira bataliti istraživačko novinarstvo po kome je sigurno najpoznatiji široj publici. Ja mu savjetujem da svakako požuri s pisanjem jer mu se publika osipa, pa bude li radio duge pauze između knjiga, iduću promociju moći će organizirati u kvartovskoj birtiji za stolom za kartanje…
Humoristično tužni Hadžo
zlihadzoponovojase 