Ekipa iz Kulturnog centra dočula je da sam se vratio s robije željan kulturnih događaja pa su meni u čast u tjednu od 24. do 29. travnja organizirali nove izvedbe tri kazališne predstave nastale u produkciji Kulturnog centra koje su izvedene u vrijeme dok sam ja bio u snijegom zametenim austrijskim brdima. Baš lijepo od njih!
Baljezgam, naravno, moj je utjecaj takav da preko mene ne biste dobili ni čašu prljave dravske vode. Jednostavno se potrefilo da su reprizna izvođenja tih predstava pala u tjedan nakon što sam se vrnuo sa zimske robije, pa sam odlučio nadoknaditi propušteno gradivo i ovjeriti sve tri predstave. Šta ćeš, štreber u školi, štreber u životu…
Prva od te tri predstave je „Majkemi“ u režiji Stjepka Galovića. Možda širim narodnim masama to ime ne govori mnogo, ali ako kažem Kandžija, e onda šire narodne mase znaju da se radi o najpoznatijem osječkom reperu. Lik je zadužen za tekst i režiju predstave, a autor je i glazbenih pjesama koje se u njoj pojavljuju. Predstava je inače namijenjena mlađoj publici, srednjoškolcima i studentima, pa sam se ja prepoznao u tom opisu. Mislim, kad me netko pita „Kako si?“, ja često odgovaram „Odlično, kao i svi maturanti“…
Kandžija i dramaturginja Maja Sviben zamislili su „Majkemi“ kao jednu tipično osječku urbanu priču o životu i odrastanju trojice mladih ljudi u gradu na Dravi. Glavne uloge dobile su mlade snage osječkih glumaca – Hana Schӧnfeld, Grgur Grgić i Matko Duvnjak Jović, pri čemu Hana osim par sporednih ženskih likova glumi i momka, jednog od trojice glavnih likova, što je cool dosjetka. Ako je gej okej, zašto ne bi bilo i transg? 🙂
Scenograf Davor Molnar binu Male dvorane KC-a postavio je vrlo spartanski tako što ju je napunio desetinama kutija koje su služile kao stolice, kreveti, šank, predmeti za iskaljivanje bijesa i udaranje, štogod. Ta fleksibilnost mladim je glumcima ostavila dovoljno prostora za izražavanje kroz razgovor, ples…
Koliko je vjerno prikazan život osječke mladeži? Ne mogu reći da sam neki stručnjak, ali imam (ne)sreću što živim u blizini Stuca, Tvrđe, kampusa i drugih mjesta na kojima se oni okupljaju i moje je mišljenje da su današnje degeneracije idioti (čast iznimkama) što ova predstava potvrđuje. Svaka druga riječ je „brate“, svaka četvrta je psovka (predstava i počinje riječima „A u pičku materinu“), svi su nešto napeti, nervozni, nervčiki koji planu na svaku sitnicu… Da, mislim da predstava vjerno dočarava mlade u Osijeku danas. Glumci se doimaju prirodno, tu se čuje i tipični osječki sleng, idiomi, topografija, spominju se lokacije u gradu, mjesta za izlazak, dakle prava osječka priča.
To uključuje i teme koje se kroz predstavu provlače, od prijateljstva, sukoba s roditeljima, zaljubljivanja na bemzi, vlastitih strahova i nesigurnosti, a neizostavna je tema i razmišljanje o tome ostati u Osijeku ili otići van. Kao i u stvarnom životu, dok razmišljaju o Irskoj klinci iskazuju nerealno visoka očekivanja koja se često sudaraju s teškom i sumornom stvarnošću.
Teme predstave naglašene su i izborom songova koji se u njoj pojavljuju, a izvode ih sami glumci i to sasvim solidno. Ako očekujete klasični Kandžijin rap i hip hop, ovdje toga nema: njegova zajebantska lirika i dalje je prisutna u songovima, ali ovdje kroz miks vintage soula, disca, popa, a ima čak i jedna tamburaška. Neobično i drugačije, a opet prepoznatljivo jer Kandžija je poznat po tome što sve te stilove koristi kao podlogu i u svojim pjesmama. Osim Kandžije, za glazbu su bili zaduženi jedna od njegovih Golih žena, Matej Huljev, te Marko Vuković, lider Svemirka, na jednoj pjesmi.
Kad smo već kod glazbe, jedna od potencijalnih zamjerki na predstavu bila bi upravo taj izbor glazbe: ne kažem da mladi ne slušaju i takvu glazbu, no zna se što prevladava u njihovom glazbenom neukusu: cajke i crap, odnosno trap. Razumijem da je Kandžija malo premator i za cajke i za trap, ali ako želiš precizno prikazati što sluša današnja osječka mladež, onda je ovdje promašio „ceo fudbal“.
I druga zamjerka, možda i važnija: u predstavi se premalo koriste mobiteli, gotovo ih uopće nema. Čovjek ne mora biti nuklearni fizičar da vidi koliko su mobiteli važni današnjim klincima, no predstava se na trenutke doima kao da se događa u 80-ima. Cinik poput mene bi rekao da bi najtočniji prikaz današnje mladeži bio da njih troje sjede na onim kutijama i sat i kusur bulje u mobitele bez da kažu jednu jedinu riječ, no složit ćemo se da bi takav pristup ipak bio preradikalan i neprilagođen kazalištu kao umjetničkoj formi.
Sve u svemu, simpatična predstava koja se trudi bez puno uljepšavanja prikazati patnje današnjih mladih osječkih Wertera. Nije za mene, koliko god si ja utvarao da sam maturant, ali pravi srednjoškolci i studoši mogli bi ju lajkati. Pod uvjetom da uopće idu u kazalište, naravno. Ova trojica iz predstave tamo ne bi prismrdili ni pod prijetnjom puške…
Pitanje je možda koliko će predstava biti razumljiva publici izvan Osijeka zbog izraženog lokalnog konteksta. Koliko sam čuo, „Majkemi“ još nije izvedena van Osijeka iako postoje neki planovi. Ja bih im svakako preporučio Zagreb gdje ionako studira poveća osječka populacija (uključujući i samog Kandžiju), a razmislite i o Irskoj koja se u predstavi često spominje. Tamo Kandžija čak ima i štelu jer se Toxxara prije nekoliko godina preselio…
Maturant Hadžo
Fotke: Kulturni centar https://kulturni-centar.hr/
zlihadzoponovojase 