Ove godine po šesti put udruga PartWish organizirala je Međunarodni dan jazza u Osijeku i to na staroj dobroj lokaciji u Tvrđi, na livadi ispred prostorija Udruge Slama. Što da vam kažem osim da se pošteno slomismo – šest bendova, pun kurac jazza po glavi stanovnika i šteta je što se MDJ ne slavi češće, barem jednom mjesečno…
Sad, netko će reći da je koncerata povodom obilježavanja MDJ-a bilo i ranije; istina, i sam sam pisao o nastupu No Jazz Benda u Sakuntala parku 2015. godine, no organizirano, čoporativno okupljanje započelo je 2018. na istom ovom mjestu, na livadi ispred Udruge Slama. Iduće godine program je zbog loših vremenskih uvjeta premješten unutar Slame, a 2020., usred pandemije Covida koja je paralizirala cijeli svijet, u Osijeku se Jazz Day ipak obilježio na način da su glazbenici svirali u prikolici koju je vukao tramvaj. Te sam manifestacije uredno popratio, no preskočio sam 2020. i 2021. godinu zbog robijanja na lijepom plavom Jadranu. Ove godine robiju sam uspio odgoditi dovoljno dugo da se vratim na mjesto zločina i nakon duže vremena ponovo ošacujem neka stara, dobro znana lica s potjernica, ali i neke nove izvođače.
No, prije nego što smo se okupili na livadi u Tvrđi, trebalo je odraditi uvertiru, da ne kažem predjelo: nastup No Jazz Benda (https://www.facebook.com/NOJazz/) na platou ispred kina Europa u suhom centru grada. Mila kao vokal, Davor – el. klavir, Vedran – gitara, Dario – bas i Damir – bubanj ovaj su put bili pojačani posebnim gostom, saksofonistom Mariom Bočićem koji je inače stalni član Jazz orkestra HRT-a. Da Mario nije zalutao u Jazz orkestar HRT-a pokazao je sjajnom svirkom kojom je bez jebemti parirao Davoru kao bendlideru i Mili kao najisturenijoj figuri No Jazzera. Njihov nastup od sat i pol bio je klasično podijeljen na nekoliko uvodnih instrumentala te potom set vokalnih jazz standarda; bend i dalje imponira načinom na koji bešavno ubacuje pjesme iz različitih žanrova i epoha (pop, gospel, latino jazz, swing…) u svoj miks, dok se Mila potvrdila kao jedna od naših boljih jazz vokalistica. No Jazzeri po stažu već spadaju među veterane osječke jazz scene, ali ne pokazuju znakove posustajanja i zato palac gore od mene.
Drugi, glavni dio programa odigrao se popodne s vampirski ranim početkom u 17 h, no to nije spriječilo pedesetak ranoranioca da pokažu srednji prst suncu. Nekoliko njih dobro se pripremilo za event kao za piknik, pa su sa sobom donijeli dekice, stolice ili jastuke, a moja ekipa u sastavu drugarica T., drug K. i drugarica D. zadatak su toliko ozbiljno shvatili da su nakrcali i tonu grickalica i cuge. Plus, doveli su i dđukelu, drugaricu S., koja je cijelo vrijeme terorizirala okupljenu publiku tražeći da se igraju s njom. Ako vas je spopala neka crna psetina s frizbijem u ustima, e to je bila ona!
Nezahvalnu zadaću da nastupi po najvećoj sunjari i pred relativno malim brojem okupljenih pripao je Goranu Juriću, osječkom gitaristu kojeg sam davne 2018. gledao na koncertu u Belom Manastiru s Jankom Novoselićem i Goranom Delačem, no ovaj je put nastupio u solo varijanti. Šteta jer se zvuk njegove gitare rasplinuo na onom velikom prostoru a pjesme su mu poprilično duge i zahtijevaju punu pozornost što u onim okolnostima nije mogao dobiti pa su tek rijetki uživali u činjenici da je lik odličan gitarist no, što je još važnije, izvodi isključivo autorske stvari što je svakako za pohvaliti. Glazbeno u svoju jazz varijantu uvodi elemente klasike propitujući gdje su granice koje razdvajaju i zbližavaju te dvije glazbene forme, na trenutke se čuju utjecaji Pata Methenyja ili Wesa Montgomeryja i šteta je što je pred sobom imao prilično nezainteresiranu publiku. Možda bi bolji odaziv imao da je nastupio u formi trija s kojim je prije nekoliko godina objavio i album, no tako je kako je…
Svi izvođači imali su nekih 35-40 minuta za nastup i još 10-15 minuta za namještanje pa je program, za divno čudo, tekao kao po špagi. Sljedeći po rasporedu bili su još jedni moji stari znanci, Sing Song Swing (https://www.facebook.com/singsongswing/?locale=hr_HR), također veterani osječke jazz scene ali i nastupa na Jazz Dayu gdje su maltene dio inventara. Zadnjih par godina nastupaju kao sedam samuraja s Leom Feketeom na udaraljkama i to im je bio dobar potez, u što sam se uvjerio na njihovom sjajnom nastupu u Kulturnom centru povodom pandemijskog Valentinova 2021. godine. Udaraljke su dale jednu novu dimenziju zvuku benda, učinile su ga ritmičnijim i plesnijim, što se čulo i na livadi u hitovima poput „My favourite things” iz mjuzikla „Moje pjesme moji snovi” (koju su, zanimljivo, izveli i kolege im No Jazzeri par sati ranije) ili legendarnom „Karavanu”. SSS su dobro uhodana ekipa koja dodatno profitira i od činjenice što Petra svira flautu, ovaj put doduše samo na par pjesma ali hebiga, a imali su i vizualnu pomoć tri plesačice iz Plesnog studija Shine koje su dokazale da se uz njihov jazz može dobro plesati. Časna starina Miling i njegova družina bili su baš baš dobri.
Najpoznatije osječke jazz swingere naslijedio je jedan noviji bend o kome prvi put pišem na ovom blogu, Munguru (https://www.facebook.com/MunguruMusic/). Riječ je o triju kojeg čine Ana Stanković kao vokalistica i za synthom, Mirko Jurkić na basu i Željko Prša za bubnjevima, postoje od 2016. godine no eto, do sada ih nisam imao prilike uloviti uživo. Njihov zvuk je kombinacija jazza, elektronike i pop melodija, s elementima r&b-ja i neo soula, prvenstveno u Aninom glasu gdje se čuje lagani omaž crnim sestrama poput Erykah Badu ili Lauryn Hill. Bend izvodi uglavnom autorske stvari uz pokoju obradu i to im je u mojim očima veliki plus, no njihova downtempo, easy listening jazzy elektronika na trenutke je djelovala monotono. Sviračko i pjevačko umijeće je neupitno, ali ovo je mjuza za manje, intimnije i bolje ozvučene prostore, ovdje im se zvuk dosta rasplinuo a i teško je ovakvom glazbom baš mobilizirati i pokrenuti široke narodne mase. Ipak, drago mi je što sam ih ošacovao, a idući put se nadam da ću ih ukebati u nekom primjerenijem prostoru i ambijentu.
A kako treba zvučati jazz bend uživo pokazali su The Morenos (https://www.facebook.com/profile.php?id=100063462104313), ekipa okupljena oko Morena Pletikosića. Gledao sam ih nekoliko puta i svaki put su bili jako dobri, a nisu razočarali ni ovaj put. Morenos su sigurno najbolji izdanak osječke fusion scene koja miješa jazz, latino mjuzu, funk i druge žanrove, a slijede i sve izraženiji trend izvođenja uglavnom vlastitih skladbi koje bez putovnica i viza prelaze granice žanrova. Svaki put ih gledam u nekoj drugačijoj konfiguraciji, a ovaj put su nastupili kao petorka, s trubom kao ispomoć synthu, gitari, bubnjevima i saksu. Zbog toga svaki njihov nastup zvuči drugačije ali uvijek snažno, dojmljivo i uzbudljivo. „Rain Samba” i „Midnight Dance” bili su samo neki od vrhunaca iznimnog nastupa kojim su Morenosi potvrdili da su među perjanicama osječke jazz scene ovog trenutka. Da imaju dječja lica nazvao bi ih ubojicama dječjeg lica, ovako ih mogu samo nazvati ubojicama… 🙂
Nakon Morenosa na livadu se polako počeo spuštati mrak, a na redu su bili Nera & Updown. Iza ovog imena kriju se, poprilično bezuspješno doduše, pjevačica Nera Mamić, basist Dario Hleb (koji je tog dana odradio duplu šihtu jer je svirao bas i s No Jazzerima), Zvonimir Glibušić na synthu i Antonio Benkotić za bubnjevima. Nisam ih gledao do sada a čuo sam neke pohvalne riječi o njima pa reko’ ajd’ da provjerim je li hype opravdan. Snajka ima stvarno dobru glaščinu, vidi se (odnosno, čuje se) da nije bila samo nevidljivi pozadinac u Brevisicama, Akvarelu i brojnim drugim bendovima i projektima, a drugarica T. me je izvijestila kako cura predaje pjevanje u Yamaha školi mog starog pajde Batoreka. S kompetentnim bendom iza sebe, Nera jezdi kroz područja funka, soula, r&b-ja i popa, sve naravno provučeno kroz jazz filter. Vrlo moderno i groovy, pogodno i za đuskanje što je jedna grupica mladih ispred bine i dokazala, na trenutke sve to djeluje kao da gledamo našu verziju Beyonce. Ja nisam neki fan dotične crne dame premda cijenim to što je napravila u karijeri pa ni glazba Nere i njezinog benda nije moj cup of tea, ali neću pobjeći vrišteći ako me netko pita da ih odemo još koji put poslušati.
I za sam kraj druženja nastupio je Big Band Osijek (https://www.facebook.com/profile.php?id=100083137126736) kao vrhunac večeri. Pisao sam o njima dva puta do sada i oba puta sam bio uglavnom zadovoljan viđenim, a tako je bilo i ovaj put. Zašto „uglavnom”? Pa, očekivao sam da će malo promijeniti set listu, ipak je ovo Dan jazza i da ćemo čuti malo više jazza, no to se nije dogodilo. Big bendovci su imali i pomoć sa strane u vidu četiri bubnjarke iz osječkog kolektiva RitmOS, no dame ovaj put nisu udarale u bubnjeve već u „šuškalice” pa se, objektivno, nisu baš mnogo čule.
Ekipa je izvela svoj uobičajeni repertoar kakav sam gledao i prije, samo bez božićnih popevki (fala kurcu). Dakle, big bendovske verzije instrumentalnih i vokalnih hitova uz pomoć dvojice pjevača i to stvarno zvuči moćno: kad ti 20-ak puhača krene u frontalni napad to je kao da trube jerihonske najavljuju pad gradskih zidina (eh da, čak i nevjernik poput mene ima Bibliju u kući). Kakve veze Queen ili Earth, Wind & Fire imaju sa jazzom, to ostavaljam Big Bendovcima na prosudbu, Bubleova verzija klasika „Sway” sa svojim zavodljivim latino ritmom može proći, „Just the two of us” Billa Withersa također, genijalni jazz standard „Cantaloop” je odlično zvučao, ali obrada hita Parnog valjka „U prolazu” je zločin protiv čovječanstva. Neke pjesme ne daju se prearanžirati u big band ruho, a ovo je jedna od njih. Ako ništa drugo sad bar znamo zašto je Aki riknuo – mora da je čuo ovaj masakr pa mu je suce puklo…
No, kad podvučem crtu, bilo je ovo još jedno ugodno druženje povodom Međunarodnog dana jazza. Dobri bendovi, lijepo vrijeme, dobro društvo – što će ti više u životu? I baš sam komentirao s jednim friendom, kad pogledaš koliko smo jazz bendova imali prilike gledati samo tog dana i koliko ih još ima koji ovaj put nisu nastupili, ispada da je jazz scena u Osijeku mnogostruko jača od rock scene. I da ima još mladih ljudi koji nisu potpali pod razorni utjecaj cajki i trapa već slušaju nešto što ipak ima vrijednost. Plus, trend među novim jazzerima je izvoditi vlastiti materijal – to podržavam do neba i natrag. Da se razumijemo – rock glazba ide putem kompakt diska: jedno je vrijeme vladao, ali danas je izgubio relevantnost, dok jazz kao da ide putevima gramofonske ploče: svi smo joj proricali kraj, no ona se vratila iz mrtvih i sve je jača. Ako tako bude i sa jazz scenom, makar u Osijeku, neću se buniti…
Međunarodni terorist Hadžo
zlihadzoponovojase 