Savršeni marginalci su nas podsjetili na rane radove Hladnog piva i to je bio baš dojajan blast from the past, no šnjur su ipak odnijeli Debeljaci kojima je ovo bio jedan od najboljih nastupa koje sam gledao do sada, a pratim ih još od sredine 90-ih pa sam ih gledao preko nekoliko puta…
Zaželi se čovjek koncerata dok robija po bespućima austrijske zbiljnosti. Tako sam tjedan dana na slobodi iskoristio da ovjerim Dropkick Murphys u Zagrebu te potom, dva dana kasnije, da se zaletim do Đakova na Galoop festival. E sad, obzirom da sam posljednjih godina imao svoje ljetne robije na moru, malo sam izgubio doticaj s onim što se događa u ovim pasivnim krajevima, pa je meni Galoop neka sasvim nova priča, a ovo im je već navodno treća sezona. Do prije nekoliko godina Đakovo je imalo Arla festival koji se održavao na istoj lokaciji i sa sličnim rock programom, ali ne znam je li ovo nasljednik Arle ili neka totalno deseta priča, no nije ni bitno: dvodnevni program mi se učinio dovoljno zanimljivim, ali obzirom da sam trenutno još uvijek bez prijevoznog sredstva i ovisim o drugima, ovjerio sam samo petak. I to ne cijeli.
U društvu ugodnom drugarice V. i drugarice B. krenuli smo put Đakova. Najprije je valjalo ovlažiti grlo pa smo zasjeli u neku birtiju u centru grada gdje nam se pridružio Suba iz Marginalaca te smo malo pročavrljali o svemu što se izdogađalo u zadnjih stotinjak godina koliko se nismo vidjeli. Nakon što smo odradili cugu, laganim kasom krenuli smo prema mjestu zločina, amfiteatru u obližnjem parku kod katedrale i stigli taman na početak nastupa Debeljaka.
Debelog precjednika (https://www.facebook.com/debeliprecjednik/?locale=hr_HR) pratim još od kada je bend bio u povojima, tamo negdje od sredine 90-ih kada su nastupali po mjesnim zajednicama kada se u njima moglo nastupati i nisu bile predane umirovljenicima da tamo igraju šah ili održavaju plesne tečajeve za beznadežno netalentirane morone. No, prošlo je dosta vremena od našeg posljednjeg susreta, mislim da ih nisam gledao još od korone: u međuvremenu godine su prošle pune muka, bend više nije mlad k’o nekad, tu su pos’o kuća i neizostavna birtija, ne žive više svi članovi u Osijeku, uglavnom teško ih je okupiti k’o delegate za plenum CK Kine. S druge strane, imaju nov, prošlogodišnji album „Atomac“, dakle još daju znakove života, no nisam znao u kakvoj su formi. I moram priznati da su me vrlo ugodno iznenadili.
Prvo što sam primijetio je sjajan zvuk. Tko god da je bio tonac skidam mu kapu jer nije lako ozvučiti jedan hc pop punk bend da se svaki instrument odlično čuje te da vokal tako savršeno sjedne između tog baraža gitarskih rifova kojeg Fat Prez isporučuje na svojim nastupima. Ti ovaj put doista razumiješ što Koca pjeva, a velika bina omogućila mu je dovoljno prostora da đipa tamo-amo, dok je ostatak ekipe (Davke, Buda, Igić i Bubi) prašio sve u 16, pa čak i 17. Bend je u svakom pogledu djelovao naelektrizirano i nabrijano.
Prvi dio nastupa bio je kolekcija njihovih starijih hitova na engleskom i tu su bili the usual suspects poput „Waste of My Time“, „Guilty Conscience“, „Drowning“ te nekoliko stvari s „Atomca“ poput „Pičke ne vrište“ s naslovom na hrvatskom ali tekstom ne engleštini. Sve je teklo kao po špagi iako sam u jednom trenutku pomislio da gledam jedan od brojnih koncerata Debeljaka iz bliže i dalje prošlosti. Nije tu bilo mnogo novog. A onda…
Drugi dio nastupa bio je isključivo na hrvatskom i to mi je bilo wow. Ranije su im nastupi bili anglocentrični i imali su običaj izvoditi tek „Farmersko srce“ plus možda jednu do dvije stvari na našem jeziku, ali sad se nakupilo materijala na hrvatskom pa su si dali oduška. Taj blok hrvaštine otvorili su s „Nema me“, prvim singlom s novog albuma koji je stopostotni hit 20/20, tu je bila i „Legica“ koja zatvara „Atomac“ s tekstom koji kao da je ispao iz dnevnika neke osnovnoškolke te neodoljivo plačipičkasta „Moja su koljena umorna od moljenja“ gdje i matora moruzgva poput mene gotovo poželi da se baci u prve redove i vrišti iz sveg glasa. Gotovo…
Da bend i dalje zna zapapriti čorbu pokazali su s hc razaračem „Puška ne ubija ljude“ koja je svojim kostolomačkim, galopirajućim ritmom opravdala njihovo uvrštavanje u Galoop festival. Pjesmu „Zaboravi“ su, prikladno, zaboravili izvesti na početku tog seta pa su ju prebacili za kraj, a vrhunac nastupa uslijedio je kada je Koca na binu pozvao nekog klinca Ervina da mu se pridruži kao special guest star. Simpa klinju u Fat Prez majici trema je doslovno pojela, bio je ukočen kao prometni znak, ali ispunila mu se želja da nastupi sa svojim omiljenim bendom i to se računa.
Za sam kraj nastupa tradicionalno je išlo „Farmersko srce“ koje je obično vrhunac njihovog nastupa, no ovaj put to nije bilo tako. Koca je bio umoran ko pas, disao je na škrge i jedva je izveo tu stvar, nije bilo puno osječkih fanova u publici da mu pomognu iznijeti tu pjesmu ono kao Mišo Kovač na Poljudu kad digne ruke u zrak i svi pjevaju, izostala je i bakljada kao uobičajeni dekor uz nju tako da je to na neki način ispao antiklimaks koncerta. Debeljaci inače sviraju po 45, 50 minuta, ovaj put su svirali nešto preko sat vremena visokim intenzitetom i to se čulo. Sad ću ja kao Broj Jedan podići prst u zrak i reći nešto tipa: „Slušaj Koca, ja sam već premator ali poslušaj moj savjet – skrati nastup za pjesmu, dvije“. Ali, unatoč toj zamjerci, nastup Debeljaka na Galoopu mogu svrstati u red njihovih najboljih koje sam ikada gledao, ako ne i najbolji. Jednostavno, sve se poklopilo.
Uslijedila je milosrdno kratka 15-minutna pauza dok se na binu nisu popeli Savršeni marginalci (https://www.facebook.com/savrsenimarginalci/?locale=hr_HR). Riječ je o kvartetu kojeg čine tri četvrtine Hladnog piva (Zoki, Šoki i Suba) te kao frontmen Krmpa iz samoborskog HC benda Deafness by Noise. HP se raspalo, barem kako sada stvari stoje, Mile ganja uspješnu solo karijeru, Deda ima svoj projekt Milko i ostatci, pa je i ostatak ekipe odlučio aktivirati se s novim vokalom ali starim repertoarom. Trebali su se oni još ranije ukazati na našem, hm, estradnom nebu, no Zokijevo upoznavanje afričkih zatvora iznutra malo je usporilo cijeli proces, ali sad su tu.
Bend je odlučio svoju set listu koncipirati uglavnom na pjesmama HP-a s njihova prva tri albuma, dok su bili isključivo punk bend, dakle zaključno s „Desetkom“. To su dobre vijesti za nas stare fanove HP-a koji ih pratimo još od početaka i koji smo ovakvu set listu posljednji put imali priliku čuti još tamo negdje ’98 – ’99. To je dobra vijest i za one koji slušaju isključivo ta prva tri albuma jer za sve ostalo smatraju da je komercijala i da su se „prodali“. Ne znam, meni su „Šamar“ i „Knjiga žalbe“ odlični rock albumi ali tu punka baš i nije bilo mnogo. Na koncertima bi izveli tri-četiri pjesme iz te ranije faze i to bi bilo to, pa razumijem da postoji želja kod fanova da čuju stare favorite.
Bend je krenuo prigodno, s „Dobro veče“ i s Krmpom koji je imao krokodilsku masku na licu, što je motiv s ikoničnog omota njihovog legendarnog debi albuma „Džinovski“ iz davne 1993. Što reći o Krmpi kao pjevaču? Drugačiji je od Mileta i kao vokal i kao šoumen, čuje se da se još navikava na pjevanje a ne urlanje kao u Deafnessima ali dobro se uklopio u ovu novu priču. Ostatak kvarteta jahača apokalipse djeluje čvrsto, uigrano ali i opušteno, jer izvode pjesme koje dobro znaju i u kojima se dobro osjećaju. I očito im još uvijek nisu dopizdile…
Set listu neću ubaciti jer u tih sat i kusur koliko su bili na bini ubacili su većinu pjesama s prvih albuma HP-a plus „Teško je ful biti kul“. Neke su stvarno bile zagubljeni biseri – kad ste posljednji put čuli „Usamljene u gomili“? Ili „Čelične zavjese“? Te pjesme nisu bile na repertoaru HP-a još od sredine 90-ih kad su promovirali svoj drugi album „G.A.D.“, ali i dalje zvuče mamojebački, poput nešto novijih klasika a la „Maderfakers“.
Marginalci na svojim samostalnim nastupima navuku i do sat i 50 minuta svirke, no ovaj put, obzirom da je bila riječ o festivalskom nastupu, morali su kratiti set listu pa tako nisu izveli neke stvari koje sam očekivao poput „MTV-ja“ ili – šok i vjeverica! – programatske „Fur immer Punk“. Loša je stvar kod ovakve set liste što imaš prilike ponovo čuti neke pjesme za koje si mislio da ih više nećeš čuti nikad pa ni tad, poput „Sarme“ ili „Bubašvaba“. A dobro, treba biti i neka pjesma tijekom koje ćeš otići na wc ili utažiti glad groznim čizburgerom. Za one Osječane koji u izmaglici alkoholnih para konzumiraju proizvode pokojnog Joze Trovača, informacija da je ovaj đakovački čizburger podjednako loš i ne spašava ga ni tona luka i ljute paprike. Bilo je svejedno jedete li burger ili papir u koji je zamotan, ukus je bio isti…
Izveli su i „Odjavu programa“, doduše ne na kraju kao što bi bio red i običaj, i nakon sat i 20 minuta otišli su s bine ostavivši dobar dojam. Bio je to baš blast from the past, povratak u neko drugo, ljepše doba od prije 25-30 godina. Zapravo, da li je bilo bolje vrijeme ne znam, ali ja sam bio definitivno mlađi i manje nadrkan i mrzovoljan nego danas. Drago mi je što sam imao priliku vidjeti staru ekipu kako se vratila radeći ono što im najbolje ide, no još me više rajca ono što je Suba spomenuo prije koncerta, a to je da bend radi na novim pjesmama. E, to će biti zanimljivo čuti…
Nominalni headlineri prve večeri Galoopa bili su Brkovi, no kako smo nas troje relativno normalni slušatelji glazbe, to sranje smo preskočili. Umjesto toga, otišli smo do neke birtije na jednu putničku prije nego smo se vratili u sjedište slavonske džamahirije. Bio je to super trooper provod u Đakovu i baš mi je nedostajalo ponovo osjetiti tu atmosferu open air koncerata. Šteta što tamo u austrijskim gudurama takvih svirki nema ili ih ja ne mogu ispratiti, ali valjda ću još nešto uloviti iz bogate ponude narednih mjeseci. Ako Osijek već i jest na kraju svijeta, Zagreb nije…
Nesavršeni marginalac Hadžo
Fotke: Vanda & Hadžo
zlihadzoponovojase 