The boys are back and they’re looking for trouble. Najpoznatiji i najpopularniji irsko-američki punk bend (od čijih članova niti jedan nije fetivi Irac ali dobro, nećemo sad dlake cijepati drvosječinim penisom) ukazao se pred hrvatskom publikom četvrti put i pokazao da se Zagreb i the Dropkick Murphys još uvijek vole.
Ček ček, zapitat će se netko, kako si se ti obreo na tom koncertu? Pa, čak i mi uznici u austrijskim kazamatima imamo pravo da nam s vremena na vrijeme skinu željeznu kuglu na lancu oko noge i pošalju nas na (ne)zasluženi odmor u otadžbinu, pa se eto potrefilo da sam bio u Zagrebu baš na dan ovog koncerta. A još kad su mi se u pohodu na Šalatu pridružili drugarica V. i drug I., općenarodnoj sreći nije bilo kraja.
Naravno, obzirom da dolazimo iz različitih dijelova svijeta, dok smo se mi organizirali, riješili logistička pitanja (u se, na se i poda se), popeli se onim grozomornim mordorskim stepenicama do ŠRC-a, to je malo potrajalo, pa smo tako propustili predgrupu Grade 2, neke mlade britanske pankere koji su se popeli na binu nešto poslije 20 h. Šalata je bila fino popunjena ali nije bio baš čovjek na čovjeku, a zanimljiv je i prosjek godina publike: recimo da je ovo bio jedan od onih rijetkih rock koncerata gdje nismo najstariji među okupljenima.
Teren je bio idealan za igru: nije bilo prevruće, a pišač odozgo ipak se smilovao pa nije bilo potrebe za premještanjem koncerta u zatvoreni prostor kao što je bio slučaj prije točno deset godina (lipanj 2014.) kada je njihov nastup sa Šalate morao biti prebačen u mali Dom sportova. Kiše nije bilo, ali je bio obilnih padavina u vidu polupunih čaša s nepopijenim pivom koje su zalijevale prve redove, pa smo se mi mudro povukli iza, kod miks pulta, odakle se sve lijepo vidjelo i čulo, a i blizu si strateških lokacija poput šanka ili wc-a.
I onda, točno u 21 h, ni minutu prije ni poslije, kreće uvodna glazba s matrice, a na binu potom izlazi sedam samuraja: vokal Ken Casey, gitarist James Lynch, basist Kevin Rheault, bubnjar Matt Kelly, banjoist Jeff DaRosa, harmonikaš Tim Brennan te gajdaš Campbell Webster i odmah udaraju u glavu s kratkim ali žestokim navijačkim instrumentalom “The Lonesome Boatman” braće Furey.
Ono što je uslijedilo bio je uragan keltskog punka po čemu su Murphyiji i najpoznatiji. Iako je povod ovoj euro turneji službeno njihov posljednji album s nikad snimljenim pjesmama velikog američkog protestnog folk pjevača Woodyja Guthreija “Okemah Rising”, s njega su izveli samo dvije stvari (“Two 6’s Upside Down” i “Gotta Get to Peekskill”), dočim je ostalo bio presjek karijere i to kakav presjek: skoro svaki od njihovih 12 albuma bio je zastupljen s bar po jednom pjesmom, a najviše prostora dobio je njihov klasični debi album „Do or Die“ iz davne 1998. s kojega su izveli tri pjesme u nizu, na radost njihovih starih fanova.
Bend se pobrinuo i da nastup bude vizualno zanimljiv, pa smo tako imali stupove vatre na bini, oblake dima i još koješta, međutim atmosferu su ipak prvenstveno držali žestokim nastupom. DM su prekaljeni profoši s mali milijun utakmica u nogama i već su polako ušli u određene godine, ali to se ne bi reklo po količini energije koju su isporučili na Šalati. Ken se svojski trudio prirediti efektan nastup, đipao je s jedne strane bine na drugu kao da ima ljute papričice zabijene duboko u stražnjicu, svako malo bi se rukovao i pozdravljao s prvim redovima i svaka mu čast. Ne znam kakav je njegov status u bendu, je li on samo v.d. glavnog vokala dok se Al Barr ne odluči vratiti, ali u njemu je bend pronašao prikladnu zamjenu. Neki fanovi to nisu prihvatili jer smatraju da je Al bolji i kao pjevač i kao šoumen, ali kako nemam mogućnost usporedbe jer mi je ovo prvi put da ih gledam, meni je Ken bio sasvim OK.
Pravi koncert započeo je u punkerskom stilu razaračem „Blood“, po meni jednom od njihovih najboljih stvari, da bi prvi vrhunac uslijedio odmah potom uz osobnu kartu benda, pjesmu “The Boys Are Back”, zborno pjevanje i raspašoj u publici. Nastavili su u revijalnom tonu uz “Smash Shit Up” i “Johnny, I Hardly Knew Ya” gdje je Campbell imao jednu od svojih nekoliko bravuroznih točaka, kada bi doslovno ukrao šou.
Raspoložen bend i raspoložena publika koja im je jela iz ruke gotovo niti jednog trenutka nisu spuštali intenzitet svirke, pa čak i u onim rijetkim trenucima kada su stišali ton, poput prekrasnog keltskog valcera „Forever“, umjesto skakanja imali smo zborno pjevanje.
Kako je koncert odmicao, krenula je i teška industrija: “The State of Massachusetts”, “Skinhead on the MBTA” i neizostavna “Rose Tattoo“. Tu su bili i obrada klasika “The Irish Rover” te navijačka himna “You’ll Never Walk Alone” i to je po meni bio jedini možda slabiji dio koncerta: ova prva je posveta preminulom Shaneu McGowanu iz Poguesa, velikom uzoru Murphyjevaca, dok je ova druga najpoznatija kao himna navijača FC Liverpool. Žestini i intenzitetu izvedbe nema se što prigovoriti, ali to su već toliko izraubovane pjesme, prvoloptaške i preočito podilaženje publici.
Za kraj prvog dijela dobili smo još jednu laganicu neodoljivog naziva “Kiss Me, I’m Shitfaced”, da bi potom na bisu bend isporučio još dva stampeda u obliku rastur beba zvečke “Boys on the Docks” te potom “I’m Shipping Up to Boston”, možda i njihov najveći hit, čiji je ikonični rif filmoljupcima poznat kao zvučna kulisa legendarne uvodne scene filma “The Departed” Martina Scorceseja od prije dvadesetak godina.
I tako, uz zvukove Sinatrine „My Way“ spustio se zastor na ovaj mamojebački nastup DM-a. 24 pjesme, sat i 40 minuta frenetičnog stampeda koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Da, netko će reći da je to testosteronska, mačistička i navijačka glazba i to jest točno, ali meni su Dropkick Murphys uživo bolji od, recimo, Fogging Molly, ili svojih idola The Pogues čiju smo otromboljenu varijantu gledali 2010. u Brixton Academy u Londonu.
I baš smo nešto komentirali poslije koncerta kako je šteta što nismo imali priliku gledati Poguese u ono vrijeme kada su bili u naponu snage, dakle u drugoj polovici 80-ih, pa da ovaj koncert usporedimo s njima. Ovako, Dropkick Murphys ostaju šampi(nj)oni celtic punka u teškoj kategoriji i male su šanse da će se starim ragama netko u skorije vrijeme popišati u gulaš.
Govnoliki Hadžo
https://www.facebook.com/DropkickMurphys/ ;
zlihadzoponovojase 