Pjesme koje mi nešto znače – Alannah Myles: Black Velvet (1990.)

Slušam tako ponekad radio i puste neku stvar koja me odmah vrati u jedno drugo vrijeme, podsjeti me na neke ljude ili situacije ili me jednostavno razvali. Neke od tih pjesama imaju svoju priču pa pomislih zašto je ne podijeliti s vama? Ovo je moja prćija i što je najgore što mi se može dogoditi? Da me prestanete čitati? Oh, kamo sreće… 🙂 

Ljeto 1990. bilo je dugo za popizdit’. Đavoli su baš tada pjevali o „dugom toplom ljetu“ i bilo je fakat i dugo i toplo, ali dopizdi ti brate. Tada sam završio četvrti srednje i, kako sam bio odlikaš, bio sam oslobođen polaganja mature pa mi je raspust efektivno počeo sredinom svibnja. Nešto malo pripreme za prijemni na faksu (tada je bilo dovoljno malo proći kroz ispitne predmete tijekom četiri godine srednje, nitko nije uzimao instrukcije niti plaćao nepotrebne i skupe pripreme, u ono vrijeme ljudi su imali bar taj minimum inteligencije da se sami upišu na željeni faks) i lapež do početka listopada kad sam morao u JNA.

Bilo je to vrijeme kada je moja generacija počela otkrivati MTV, a bilo je to i vrijeme kada je MTV doista bio glazbena televizija, a ne otpadni kanal za abortirane tinejdžerske rialiti showove. Tada je bilo malo onih koji su imali kablovsku ili satelitsku, pa smo MTV najčešće gledali zahvaljujući beogradskom trećem kanalu koji je preko dana imao svoj program, a od ponoći do podneva je vrtio MTV. Koliko sam samo noći probdio u to vrijeme iščekujući premijeru nekog novog spota… Bilo je i nekoliko kafića u gradu koji su nabavili satelitski prijemnik i pičili MTV, ali uglavnom se pratio BG3.

Jedna od pjesama koja je dominirala tog ljeta bila je „Black Velvet“ Kanađanke Alannah Myles. Spot mi je odmah zapeo za oko zbog atraktivne crnke u bijeloj košulji na trijemu neke kuće u američkoj vukojebini, a i u to vrijeme sam počeo otkrivati blues preko popularnih dueta U2 i B.B. Kinga, Gary Moorea ili Robert Cray Banda, pa mi je blues/rock zvuk ove pjesme taman legao. Stvar je bila hit u njenoj rodnoj Kanadi još u jesen prethodne godine, a tek onda se počela probijati u Americi pa u Evropi. U ljeto 1990. bila je top 5 hit s obje strane Atlantika, a bila je i jako popularna među domaćim glazbenim urednicima. Stvar je inače posveta Elvisu Presleyu, kralju rock’n’rolla koji je bio jedan od pionira rocka spajajući dva klasična idioma američke glazbene povijesti: blues i country. Autor pjesme, inače tadašnji Alannahin momak, istu je stvar prearanžirao i u country verziju i neka nesretnica ju je otpjevala, ali ni približno tako dobro i uvjeljivo kao Alannah.

E sad, u srednjoj školi sam išao u razred s jednom Suzanom. Bili smo samo friendovi, nije tu bilo ništa više, ona je furala s jednim mojim friendom, nismo se ni nešto previše družili izvan razreda ali je voljela sličnu glazbu kao ja pa sam joj ponekad znao presnimiti neku od kaseta koje sam kupio ili koje sam skinuo s radija, iz emisije „Po vašem izboru“ Ante Batinovića.

I tako smo se jednom sreli tog ljeta i pitala me je tko izvodi tu stvar koja joj se jako sviđa, a nije znala ni kako se zove ni tko ju pjeva. Rekao sam joj da je to Alannah Myles, a ona je popizdila. Naime, umjesto da odmah mene nazove ili nazove neku od radio stanica gdje je čula pjesmu, ona je upregla svog momka i zajedno s njim obišla sve prodavaonice ploča u Osijeku tražeći tu pjesmu a ne znajući što zapravo traži. Pretumbali su sve ploče i kasete koje su našli očekujući da će im se nekim čudom album sam ukazati, što se naravno nije dogodilo, a prodavačima su se popeli na vrh one stvari svojim tupilom od nekuženja.

Odlučio sam joj pomoći i sam obići te iste prodavaonice, ali ovaj put naoružan imenom izvođača, pjesme i naziva albuma, ali bez uspjeha. Legendarnu plavu babu iz Jugotona čak sam natjerao da ispod pulta izvuče nešto kao knjigu narudžbi, no album Alannah Myles, nazvan po njoj, nije bio u njoj. Jebiga, tough luck babe…

Krajem rujna odoh ja za Skopje. Ono što je trebalo trajati 12 mjeseci, a vjerojatno i duže obzirom da je u rujnu 1991. već gadno bijesnio rat na ovim prostorima pa je bilo teško izaći van, u mom je slučaju trajalo tjedan dana. Toliko im je trebalo da zaključe da sam bolestan u glavu. Mislim, vojska, vama je dovoljno da pročitate samo jedan od mojih tekstova pa da dođete do istog zaključka. J Sjećam se, bio je to zadnji ili predzadnji dan mog sedmodnevnog boravka u zloglasnoj kasarni Maršal Josip Broz Tito, zujio sam po vojarni mentalno odsutan i spreman za povratak kući, kad je s razglasa, s kojeg su inače uglavnom dopirali zvukovi cajki ili jugo-unitarističkog pop rocka tipa Bijelo dugme, krenula ova stvar. Bio je tamo jedan DJ koji je pičio glazbu po svom i došlo mu je da to toplo listopadsko popodne ozvuči s malo bluesa. Za trenutak, ali samo za jedan kratki jebeni trenutak, pomislio sam da u vojsci ima i nešto lijepo…

Vratih se u Osijek i krenuh na faks, na iznenađenje i šok cijele moje generacije koja me nije očekivala do iduće jeseni. „Black Velvet“ je i dalje bila u čestoj rotaciji na radiju zahvaljujući i činjenici da Alannah nije imala niti jedan hit niti s tog albuma, niti kasnije u karijeri. Ako tražite tipičnog one hit wondera (a razmišljam da se u jednom od sljedećih tekstova pozabavim upravo takvim likovima), Alannah vam je dobar izbor.

Par mjeseci kasnije dok sam u Jugotonu tražio neka izdanja na sniženju, uočio sam ploču s izražajnom crnkom na omotu i odmah sam znao da je to ona. Šteta što mi ploča nije bila od koristi jer su ovakvi seksi omoti bili kao stvoreni za drkanje po njima (netko govori da su ploče ljudi kupovali i zbog kvalitetnijeg zvuka, ali to mora da su neki perverznjaci 🙂 ), ali nisam imao gramofon pa sam kupio kasetu. Iskreno, nije bila bog zna što: osim te pjesme, sve je ostalo bilo drugorazredna bofl roba, uključujući i grozomornu AOR baladu „Lover of Mine“ koja je zvučala kao da je pisana za Mariah Carey. Preslušao sam ju možda jednom ili dvaput i onda pohranio u bespuća uskladištene zbiljnosti.

A Suzana je otišla studirati u Zagreb. Javila mi se negdje oko božića 1990. da je došla u Osijek na par dana, pa ako sam za cugu da se nađemo i našli smo se u nekoj birtiji u Donjem gradu. Sumnjam da smo pričali o Alannah Myles, bilo je važnijih stvari za razgovarati, od toga kako smo se snašli na studiju pa do sranja koja su nam se naviještala. Nakon toga nikada se više nismo vidjeli. Čuo sam od nekih zajedničkih prijatelja iz srednje škole da se udala, dobila djecu, razvela se, dakle sve po pravilima službe. I to je u redu, znate kako ja gledam na to: za prekid komunikacije dovoljna je samo jedna strana, ali za njen povratak trebaju obje. Mi očito oboje nismo smatrali vrijednim nastaviti prijateljstvo iz srednjoškolskih klupa…

A „Black Velvet“ čujem i dan danas na radiju i uvijek me vrati u 1990. i podsjeti na jednu friendicu koju sam davno izgubio i na jedno beskrajno dugo ljeto koje je odavno prekrio ruzmarin, snjegovi i šaš. I još uvijek je jebeno sjajna pjesma. I još uvijek odvrnem pojačalo i pjevam ju na sav glas. Nemamo mnogo himni mladosti, barem ja tako mislim, obično stanu na prste jedne ili dviju ruka. U mom slučaju jedan prst vječno će biti rezerviran za Alannah…

Hadžo u crnom baršunu