Fenomenalan nastup ZZ Quarteta predvođenog gitaristom Ratkom Zjačom i harmonikašem Simoneom Zanchinijem zbog kojega je vrijedilo voziti po kiši od Osijeka do Vukovara i natrag.
Prošli tjedan započelo je peto izdanje River Jazz festivala. U prve četiri godine festival je bio vezan uz Županju (i rijeku Savu), no ove godine napravili su historijski iskorak i odlučili proširiti se poput virusa zapadnog Nila na tri rijeke – Dravu, Savu i Dunav. Zbog toga ove godine festival traje čak dva vikenda (od 24. 08. do 01. 09.) i održava se na četiri lokacije – Županja, Vukovar, Osijek i Vučedol.
Prvi vikend u Županji nastupio je požeški Big Band u petak te ZZ Quartet u subotu, no kako je ZZ Quartet nastupao i u nedjelju u Vukovaru, odlučili smo ih odgledati tamo. Inače, snimak koncerta u Županji imate na Facebook stranici festivala https://www.facebook.com/riverjazzfestival/ pa ga možete ovjeriti tamo, ali mi smo htjeli to doživjeti iz prve ruke.
Koncert u Vukovaru trebao se održati u Perivoju dvorca Eltz, no u slučaju kiše predviđena je zamjenska lokacija, Mramorna dvorana dvorca. Naravno da je kiše bilo i to obilne, kao uostalom i manje-više tijekom cijelog ovog usranog ljeta, ali kiša u ovom slučaju nije bila prepreka. Barem ne za mene, druga Š. i još nekoliko Osječana koji su potegnuli iz grada na Dravi i tako malo popravili krvnu sliku publike na koncertu koja je brojala možda dvadesetak duša. A što se doživljaja iz prve ruke tiče, ja sam štreberski sjeo u prvi red, odmah do muzičara, pa sam imao dojam da sam i sam na stageu. Malo je falilo da se na kraju svirke ustanem i naklonim publici zajedno s performerima… 🙂
ZZ Quartet postoji devet godina, osnovali su ga zagrebački gitarist Ratko Zjača, koji već godinama živi u Rotterdamu, i talijanski harmonikaš Simone Zanchini. Bend čine još Makedonac Martin Gjakonovski na kontrabasu i američki bubnjar Adam Nussbaum, no često imaju rotirajuću ritam sekciju na koncertima, pa je to bio slučaj i ovaj put: na kontrabasu je bio Slovak Štefan Bartuš, a za bubnjevima Austrijanac Klemens Marktl. (Znali su nastupati i s osječkom legendom Ratkom Divjakom na bubnjevima) Dakle, prava međunarodna ekipa aseva koji ne poznaju granice ni fizički ni u glazbenom smislu.
Ono što odmah na početku valja istaknuti je to da ova ekipa ne svira standarde već isključivo vlastite stvari. I Zjača i Zanchini su, osim što su vrsni glazbenici, i sjajni kompozitori, imaju tri albuma kao ZZ Quartet a spremili su materijal i za četvrti koji bi se trebao uskoro pojaviti. Jedan od njihovih albuma zove se „Beyond the Lines“ i to je, moglo bi se reći, manifest ove družbe.
Ovo u osnovi jest jazz kvartet ali koji bježi od jazza koliko god može. OK, tu je ta sloboda koju jazz pruža, umijeće improvizacije, građenja i strukturiranja skladbi, ali Ratko i ekipa u osnovi se trude zvučati što manje poput jazz benda. Ako očekujete tradicionalni jazz zvuk s mnogo bopanja ili swinganja, ostat ćete razočarani, ali upravo taj odmak od klasičnog jazz zvuka razlog je što ovaj bend zvuči sjajno.
Ratko i Simone kao glavni autori u svoj jazz izričaj ubacuju elemente svakog zamislivog glazbenog stila i onda ih fuziraju u svoj vlastiti zvuk koji ne priznaje nikakve granice. To je dobrim dijelom posljedica prtljage koju nose sa sobom: Ratko je surađivao s mnogim glazbenicima iz jazz miljea i izvan njega u multi-kulti i multi-naci sredini kakva je Nizozemska, dok je Simone podrijetlom iz Riminija, grada iz kojeg potječe i jedan od najpoznatijih talijanskih redatelja Federico Fellinni, a i član je milanske Scale, što znači da se u njemu sudaraju filmska glazba, zvuci Mediterana i klasike. Simeone je iznimno darovit ali i inovativan glazbenik koji je, kako nam je rekao u neobaveznom ćaskanju nakon koncerta, oduvijek volio zvuk harmonike ali nije volio način na koji se ona koristila, pa je odlučio pronaći nove načine sviranja tog instrumenta, kombinirajući akustično i električno sviranje.
I ta filmičnost osnovna je karakteristika zvuka ZZ Quarteta, kao da izvode glazbu za neki nesnimljeni Fellinijev film kroz koju se spajaju jazz, moderna klasika, folk glazba, s povremenim uplivima drugih žanrova. Ne treba se čuditi kad Simone u jednoj pjesmi svojom harmonikom evocira slike kišnog Pariza i ispijanja kave u kafiću pored Sienne, da bi već u sljedećoj kompoziciji u podugačkoj uvodnoj solo dionici svoj instrument svirao poput orgulja. Skladba „Easy Whistler“ zvuči kao hommage Beatlesima svojom pop melodioznošću, pri čemu Simone, osim što svira glavnu melodijsku liniju, još ju i zviždi.
Ratko s druge strane na trenutke zvuči pravolinijski smooth-jazzerski, da bi odmah potom ubacio u Django Reinhardtovski gypsy-swing mode, a potom dodao i nekoliko rock lickova koji kao da su izašli iz udžbenika Led Zepa. Sjajna ritam sekcija također je dobila priliku pokazati što zna, a znaju puno toga: Bartuš i Marktl odlično su se uklopili u ovaj kvartet i, premda mi je žao što nisam imao priliku vidjeti originalnu ekipu u akciji, oduševljen sam kako njih dvojica sviraju, dodajući u bržim skladbama i elemente funka, rocka i, općenito, tonu groovea. Ipak, najviše pažnje privlače Ratko i Simone i način na koji oni kroz skladbe komuniciraju na svojim instrumentima. Sva četvorica guštaju u svirci, to se vidjelo od samog početka, i tu energiju i razigranost uspjeli su prenijeti na publiku.
Svoj su set priveli kraju Zanchinijevom skladbom „Caffe Final“ gdje je talijanski majstor opravdao Ratkov epitet da je on „Jimi Hendrix na harmonici“, a ekipa je otprašila sjajan „diksić“ koji bi i svježe oživljenog Lazara natjerao na mahniti ples 🙂 . Dobili smo i jedan bis i to je bilo to – nekih sat i 20 minuta, nešto duža svirka nego dan ranije u Županji.
Pričali smo poslije kratko sa Simoneom koji je rekao kako mu je ovaj nastup bio bolji od onog dan ranije gdje su se borili s rasipanjem zvuka na otvorenom i bukom prometa s obližnje ceste, ali drago im je što su imali priliku doći na River Jazz festival. Meni je ovo bila sjajna svirka, za prste polizati, četvorice majstora koji jazz shvaćaju kao veliku avanturu i koji grade vlastiti stil i zvuk neopterećen geografskim, žanrovskim ili bilo kakvim drugim podjelama. Ova ekipa doista odlazi „beyond the lines“, hrabro nas vodeći, u najboljoj tradiciji Star Treka, „gdje još niti jedan čovjek nije kročio“. I svaka im čast. A vi koji se kurčite kako volite jazz, a ovo ste propustili, znajte da ste fulali odličan nastup i imate neopravdani. Ni jaka kiša ne može vam biti isprika…
ZZ Topper Hadžo
zlihadzoponovojase 