Otkako je korona zavladala svijetom i najebala nam se majke majčine do tri generacije unatrag, među najpogođenijim djelatnostima svakako su bile kulturna i kreativna industrija. (Osim nekih djelatnosti, poput IT-jevaca, koji su i u koroni fino poslovali.) Međutim, posljedice zatvaranja te strogih i često nerazumnih mjera idiota iz nacionalnog stožera osjetile su brojne kulturne ustanove, a među njima je i osječko kino Urania. O tome kako su preživjeli prošlu i što očekuju od ove godine, kratko sam prodivanio s direktoricom Kinematografa Osijek, Marijanom Bošnjak.
Na početku trebam reći da nisam baš neki redoviti posjetitelj kina Urania. Bilo mi je drago kad se ponovno otvorilo jer, jebiga, imati kino jedno je od obilježja sredine koja sebe smatra gradskom (ono kino u kukuruzu u Portiki niti ne doživljavam kao kino). Dolazio bih pet-šest puta godišnje, uglavnom na neke posebne projekcije, razgovore s redateljima ili neke nagrađivane ne-američke filmove jer mi je gušt gledati film na velikom ekranu, grickajući kokice, cugajući Colu ili Jamnicu, ma uživancija! Prije dvije-tri godine osposobili su malu dvoranu Kino kluba gdje su se predstavljali baš takvi, nekomercijalni filmovi, a veliku dvoranu ostavili su za blockbustere (koje ne jebem ni dva posto), gostovanja stand-up komičara, povremene koncerte…
Uglavnom, kino je poput kurtona, ili danas maske: bolje da ga imaš a da ti ne treba, nego da ti zatreba a da ga nemaš. Otkako nas je posjetila zla korona, nisam bio u kinu Urania: veći dio prošle godine bilo je zatvoreno, a kada se otvorilo, kreteni iz stožera pobrinuli su se da odlazak u kino izgubi ama baš svaku draž. Nositi masku na licu cijelo vrijeme projekcije? Ma jebite si mater! Ne smiješ ništa jesti i piti? Jebite si i ćaću kad ste već tamo! Koji je onda razlog uopće ići u kino? Većinu tih naslova ionako mogu ‘ladno pronaći preko streaming servisa, kupiti kokice kod Ise ili ih sam ispeći i gledati film od kuće. Nije to to, što bi rekla domaćica dok gura dildo u picu, ali dildo je uvijek dostupan, a muškarci baš i ne. Tako mi ga otprilike dođe i s gledanjem filmova – ako nema onog doživljaja zbog kojega se ide u kino, zašto onda uopće ići u kino?
Kada ću ponovo krenuti u kino? Dok traju ove idiotske mjere, sigurno ne. Žao mi je što sam zbog toga propustio nekoliko zanimljivih europskih filmova posljednjih mjeseci, ali principi su principi. Pitanje je i što će s kinom uopće biti jer nije nikakva tajna da ih je ova situacija bacila na koljena. No, da ja tu nešto ne seruckam previše, pustit ću Marijanu da sama kaže što i kako.
Reci, kakva je bila 2020. godina za kino Urania?
„2020. nam je trebala biti poslovno najbolja u posljednjih 30 godina kina, gledano po broju dogovorenih projekata i potpisanih ugovora, no onda su stvari izmakle kontroli. Umjesto najbolje, 2020. ispostavila se kao najgora poslovna godina, što ilustrira podatak da je broj gledatelja bio prepolovljen u odnosu na predpandemijsku 2019. Kada se tome doda da smo održali tek 10% predstava u odnosu na godinu dana ranije, pad posjetitelja i, posljedično, prometa, iznosi više od 60%.
Kada je proglašen prvi lockdown, u ožujku prošle godine, kino je bilo zatvoreno kao i svi ostali neesencijalni objekti. Ponovno smo otvorili 18. lipnja, no današnje poslovanje se može opisati jednom rječju – neisplativo“.
Koliko se promijenio današnji dolazak u kino u odnosu na predpandemijsko razdoblje?
„Današnji dolazak u kino u mnogo čemu se promijenio u posljednjih godinu dana, zbog epidemioloških mjera koje vrijede za našu vrstu djelatnosti. Maksimalan broj posjetitelja ogrničen je na 50, uz sjedenje na distanci i obavezno nošenje maski tijekom cijele projekcije. K tomu, zabranjena je konzumacija jela i pića za vrijeme projekcije, što je mnogima ubilo uživanje u gledanju filmova. U kino Urania dolazi uglavnom filmofilska publika koja je odgovorna i koja želi uživati u posebnom doživljaju gledanja filmova na velikom ekranu, a postojećim mjerama to se obeshrabruje“.
Hoće li to rezultirati još manjim brojem posjetitelja u budućnosti?
„Hoće. Podsjećam da su upravo kulturna i kreativna industrija (uz iznimku IT sektora) najteže pogođene, trpe nesagledive posljedice i trebat će im najviše vremena za oporavak, ako do njega ikada dođe. Broj posjetitelja nastavit će padati i to je nepovratan proces. Ljudi su izgubili naviku odlaska u kino i to će imati velik i negativan utjecaj na filmsku industriju ne samo kod nas, već i u cijelom svijetu“.
Kako ocjenjuješ mjere stožera prema kulturnim ustanovama, uključujući kina?
„Šlampave su, paušalne i nedostatne. Jedina mjera koju su poslodavci dobili je naknada djelatnicima, što je nedostatno za ozbiljniji oporavak branše. Privatni sektor u kulturi posebno je pogođen jer, za razliku od osječkog HNK ili Kulturnog centra koji su na državnom ili lokalnom proračunu, privatnici su prepušteni milosti ili, kao u konkretnom slučaju, nemilosti tržišta“.
Kakvi su planovi kina Urania za 2021. godinu?
„Nisam optimist. Broj naslova koji se pojavljuju u kinima jako je ograničen, blockbustera gotovo da i nema, ne znamo što će biti s predstavama i gostovanjima, prihod je nula kuna, a sredstva koja smo planirali investirati u poboljšanje tehničke opreme i osvježenje kina, morali smo preusmjeriti u puko preživljavanje, odnosno pokrivanje tekućih troškova i isplatu plaća djelatnicima“.
Za kraj, nekih dobrih vijesti ipak ima?
„Ima. Urania je postalo prvo kino u Hrvatskoj (a i šire) koje se može pohvaliti novim 4K laserskim projektorom posljednje generacije što omogućava gledanje filmova u poboljšanoj kvaliteti. U planu smo imali i postavljanje novog ozvučenja i novog ekrana, no sve je to stavljeno na čekanje do daljnjega.
Također treba istaknuti kako se kino Urania uključilo u projekt „Resonance Cinema, Cultural Hub for Curious Minds“, a u pripremi je i nekoliko drugih projekata vezanih uz video gaming i internetska predavanja o VR-u kojima ćemo pokušati privući u kino neku novu publiku koju tradicionalno gledanje filmova toliko ne zanima“.
zlihadzoponovojase 