Odličan mali izlet, izletić čak, u Bačku Palanku: pojelo se, popilo se, a bio je tu i neki koncert… Ali tko još ide na izlete zbog koncerata, ajte molim vas…
Da najprije skinem nešto s kurca: nema me na blogu nekoliko dana i odmah počela pitanja gdje sam i jesam živ. Na žalost nekih još sam živ, a nema me zato što sam zauzet radom na nekim prijevodima. Kad me nema na blogu to znači da šljakam, kad šljakam to znači da će biti para, a kad bude para bit će i muzike. Dakle, strpite se još par tjedana da ovo zlo prođe i onda ću opet lumpovati…
Čak je bilo upitno i hoću li naći vremena za mali izlet do Bačke Palanke, no na kraju sam ubacio u petu, odradio što sam trebao, i subota mi se otvorila kao prosjakov dlan. Drug Š. i drug I. pokazali su zanimanje za izlet, pa smo sretni i veseli krenuli na put. Nije baš obećavalo: iz Osijeka nas je ispratila pješčana oluja, a u Palanci dočekala sitna kiša, ali ništa nas nije moglo spriječiti u našem naumu da prvo poharamo lokalne apoteke (ipak smo mi ljudi u godinama i podložni boleštinama svih vrsta), a potom odemo i do Univerexporta u šoping.
Potom smo otišli do puba Old Cellar koji se nalazi u centru mjesta (zapravo, kod ovakvih mjesta sve se nalazi u centru, ne?) da se pozdravimo s ekipom i bilježimo sa štovanjem za stavljanje na spisak. Naime, koncert je bio bespla jer je bila riječ o rođendanu puba ali su navodno dijelili pozivnice okolo, pa kako ih mi nismo imali morao sam iskoristiti joker „Zovi prijatelja“, u ovom slučaju menadžera Zlatka, istog onog koji je ovjekovječen u hitu Atheista „Zapadna Evropa“.
Obzirom da je tek bila tonska u tijeku, a ja od tonske bježim kao katolička crkva od žena svećenica, odlučili smo zadovoljiti neke osnovne ljudske potrebe poput žderanja proizvoda s roštilja. Sa žaljenjem smo ustanovili da „Cap cap“ radi samo do 21 h pa smo tamo poljubili vrata, ali su nas poslali u blok „Partizan“ gdje se nalazi pečenjarnica s banjalučkim ćevapima. Pljeska je bila solidna ali ništa više od toga, dočim je kobasica bila jako dobra. A kako među osnovne ljudske potrebe spada i desert nakon dobrog roštilja, otišli smo u slastičarnu u pješačkoj zoni gdje sam pojeo princes krofnu veličine Hulkovog penisa.
Šetnja kroz začuđujuće pust centar mjesta otkrila nam je zanimljivu i simpatičnu veliku šahovsku tablu u pješačkoj zoni i figure veličine vrtnih patuljaka zaključane u obližnjem kavezu. Pokušali smo ih osloboditi, bezuspješno naravno, a potom smo se zaputili natrag do puba. Usput prolazimo pored nekog fensi šmensi kluba iz kojeg je dopirala odvratna tuc tuc elektronička glazba i drug Š. je taman rekao: „Ne znam tko može slušati ovakvu groznu glazbu“ kad je iz kluba izišla neka sisara (čvrsta četvorka) odjevena sva u bijelo s crvenim štiklama do koljena. Drug Š. i ja samo smo se pogledali, a on je dodao: „Povlačim sve što sam rekao“.
Ipak, sisara nije bila najbolji prizor večeri. Ta čast pripada prizoru koji smo vidjeli ispred jedne birtije odmah pored puba: na praznu terasu baje su iznijeli roštilj na ćumur i cijelu ulicu zamirisali omiljenom nam aromom. To nije prizor koji ćeš sresti u Osijeku ili Novom Sadu, da netko u centru grada na javnoj površini roštilja oko deset navečer, Na trenutak smo se dvoumili čemu dati prioritet, no na kraju je prevagnuo osjećaj dužnosti pa smo ušli u pub.
Stigli smo taman na početak svirke, oko 22 30 h. Pub je bio vrlo dobro popunjen, po slobodnoj procjeni oko 200 ljudi, ali kako je dosta velik nije bila neka gužva. Prvo što nam je upalo u oči je da je odnos muškaraca i žena 10: 1, pa smo se mi pozicionirali u prve redove gdje je bila nešto gušća koncentracija ljepšeg spola. Cuga u rukama i spektakl je mogao početi…
Hm, spektakl je ipak prejaka riječ. Kod matorih pokvarenjaka nema spektakla, ali ima dobre svirke i dobre zajebancije, a to smo i ovaj put dobili. Atheiste sam gledao više puta nego što bih se usudio javno priznati (iskreno, čak ni ne znam točno koliko nastupa, ali riječ je o ozbiljno dvocifrenoj brojci) i nekako su mi najbolji u ovakvim klupskim prostorima. Uz dobro ozvučenje i raspoloženog Popa stvari teško mogu poći po zlu, pa iako ovo nije bio ni najbolji ni najgori nastup Atheista koji sam gledao, bilo je tu dovoljno štofa da se uživa.
Pop, Radule, Leki i Atzke funkcioniraju poput švicarske ure, toliko im je utakmica u nogama da teško mogu omanuti. U prvom su dijelu koncerta uglavnom izvodili starije stvari, s prva dva albuma, što je i prikladno obzirom da su na turneji kojom promoviraju 25 godina rada benda. (Ah, kao da je njima ikada trebao neki poseban razlog za turneju?) Palančani i Palačinke očito su dobro upoznati s ranim radovima benda, slikarskim rječnikom rečeno to je bilo razdoblje naive, da bi kasnije prešli u surovi realizam i ekspresionizam, tako da je publika zborno otpjevala auto-moto trilogiju, „Gril 13“ i „Godinu kulture“. Pop je najavio „ORU“ kao prvu pjesmu koju je bend ikada napisao još davne 1989. pa nema razloga da mu ne vjerujemo, a odsvirali su i jedan staritet kojeg nisu baš često imali u set listi – „U zmajevom gnezdu“ ili u narodu poznatiju kao „Radule, gaće ti se nadule“. Pop nije baš bio raspoložen za zajebanciju između pjesama kao što zna biti, ali je zato bio raspoložen da svako malo skoči s bine i posluži se pivom s najbližih stolova. Nitko mu to nije zamjerio, naravno…
Od novijih stvari bilo ih je par s „Priča“, par s „Povratka“, a od baš ganc novih ne baš mnogo. Odličnu preradu Brkova „Usamljen oženjen“ imaju u set listi već godinu dana, a jedina nova stvar koju su izveli je aktualni singl „Drugo pakovanje“ koji najavljuje njihov novi album. To mi je možda i jedina mana ovog koncerta: očekivao sam da će izvesti još koju novu stvar i tako malo osvježiti set listu, ali izgleda da ćemo na ovoj turneji dobiti samo još jednu klasičnu best-of set listu. Tja, eto im razloga da na jesen krenu na novu svjetsku i bjelosvjetsku turneju na kojoj će promovirati novi album…
Prvih sat i kusur ekipa i ja smo proveli dolje u pubu da bi se onda popeli gore i izašli na svjež zrak. Izvana se sve odlično čulo, a mogli smo vidjeti i kakve se to sumnjive njuške šmucaju ovim pitoresknim gradićem subotom navečer. Bilo je negdje oko 12 i 15 kad smo dokusurili cugu i odlučili da je vrijeme da krenemo natrag za Osijek – bend je svirao već sat i 45 ne pokazujući namjeru da skoro stane što znači da su sigurno odvalili dva sata, možda i više. Što je pošteno, da se razumijemo. Ne morate voljeti neki bend, ali dva sata i kusur svirke su dovoljan razlog da se isplate vaše ulaznice (ili, kao u ovom slučaju, pozivnice). Premda mislim da se Atheisti i ja više nećemo sretati do promocije novog albuma.
I eto, bio je ovo jedan baš lijep izlet, odličan provod, sve opušteno i uz mnogo zajebancije, šteta što je Palanka deficitarna s rock koncertima jer nije daleko od Osijeka (sat vremena vožnje) i nije problem češće se zaletjeti tamo. No, bit će još prilika, siguran sam… Što se onih 4 PO tiče koji obilježavaju savršeni izlazak (POjesti, POpiti, POgledati i POjebati), odradili smo tri od četiri što je sasvim dobar rezultat. Drug I. je imao priliku i za savršeni, četvrti PO obzirom da je oženjen, ali nije ju iskoristio… Usamljen oženjen, to kao da se odnosi na njega…
Usamljen i neoženjen Hadžo
zlihadzoponovojase 