U dvorištu Kazamata sinoć se „zarundalo“ uz Filmsku RUNDU, prvu reviju kratkometražnih hrvatskih filmova u Osijeku.
Osijek je jučer postao bogatiji za još jedno kulturno događanje nakon što je sinoć u dvorištu Kazamata svečano otvorena Filmska RUNDA, trodnevna revija profesionalnih, nezavisnih i amaterskih kratkih filmova pretežno mladih autora. Projekt je nastao u produkciji neprofitne umjetničke organizacije Teatar To Go, a cilj revije je promoviranje recentnih hrvatskih kratkometražnih filmova.
Dvorište Kazamata za Filmsku RUNDU bilo je malo preuređeno. Ulazilo se „zguza“, iz Jagićeve ulice, gdje je ulaz u dvorište Vege, organizatori su postavili desetak stolova s vrećama za sjedenje za one koji nisu došli na filmove, ispred ulaza u Kazamat bila je skalamerija DJ Umba koji je bio zadužen za „before“ i „after“ (mislim na projekcije filmova, vi perverznjaci! 🙂 ), a da bi ugođaj bio što sličniji pravom kinu bio je tu i kokičar. Na onoj strani dvorišta odakle se inače ulazi u Kazamat bilo je postavljeno veliko platno s kojeg smo gledali projekcije.
Nakon kratkog uvodnog govora ogranizatorice Filmske RUNDE, redateljice Dalije Dozet i zamjenika gradonačelnika Vladimira Hama, publika je dobila rundu rakije od strane organizatora, a potom je uz pozdrav „Živjeli“ osječka Filmska RUNDA proglašena otvorenom. Šank u Kazamatu radio je punom parom i što se tekućih rundi tiče one su funkcionirale besprijekorno, ali one filmske su patile uslijed tehničkih problema.
Od pet filmova iz tzv. Festivalske RUNDE dva od njih („Zvjerka“ Daine Pusić i „Piknik“ Jure Pavlovića) nisu uopće mogli biti prikazani jer je laptop odbio poslušnost pa su prebačeni na drugu večer festivala (subota). Animirani film Brune Razuma „Tajni laboratorij Nikole Tesle“ uspjeli smo odgledati tek iz trećeg ili četvrtog pokušaja i to je bilo kidanje živaca gledateljima. Šteta, film je jako zanimljiv jer tematizira pitanje osjećaju li roboti usamljenost, tugu i slične ljudske osjećaje, ali gledati ga uz sva ona preskakanja bilo je mučenje. Tehnika nrodu!
Od dva filma iz ove runde koja smo uspjeli odgledati na miru, eksperimentalni film „Kraj“ Tomislava Šobana je arty-farty bezvezarija, dok je mnogo bolji dokumentarac „Ana Trg“ redateljice Jelene Novaković koji prikazuje jedan radni dan babe koja na zagrebačkom glavnom trgu prodaje kalendare svetaca, krunice i slične džidža-midže. Film s jedne strane vjerno dokumentira teškoće ovakvog posla (sjediš cijeli dan na hladnoći, snijegu, ledu…), a s druge najbolji je u onim dijelovima kada prikazuje svađe Ane i njene suparnice Zorke koja također prodaje iste stvari par metara od nje. S jedne strane su suparnice, a s druge ih težak posao prisiljava da budu i najbolje prijateljice. Divan film!
Potom je uslijedila 15-minutna pauza, a onda smo dobili još jednu rundu filmova, osječku RUNDU koja srećom nije imala tehničkih problema pa je prikazano svih deset filmova. Nisam baš bio nešto u moodu za animirane filmiće pa sam prezijevao „Vučje igre“ Jelene Oroz, „Curu koja je voljela bajke“ Čejen Černić, „Transecho“ Nikole Radovića, „Meandar“ Mislava Rotima i „Sobu“ Ivane Jurić.
Od igranih filmova najviše su mi se dopali, kao i većini publike sudeći po reakcijama, „Krkani“ Krešimira i Luke Pejića, još jedan u nizu njihovih mockumentaraca o čudnim pojavama u Višnjevcu. Ovoga puta tema su im krkani, primitivci s lančinama oko vrata, odjeveni u kockaste dresove, koji cijele dane ćerdaju po birtijama i kladionicama, slušaju cajke i navijačka sranja i velike su Hrvatine. Dakle, ovom opisu odgovara 90% hrvatske populacije, ne? Ovdje su igrani dijelovi s trojicom krkana naravno karikirani i isforsirani, ali pravo blago ovog dokumentarca leži u iskrenim, spontanim i duhovitim odgovorima priprostih ljudi koji su i Luku Pejića, kao voditelja, u više navrata pred kamerama natjerali na smijeh. Formula bratića Pejić ipak se ponešto istrošila, premda još uvijek znaju opaliti dobru satiru sredine u kojoj živimo.
Treba izdvojiti i „Das Lied ist Aus“ Ivana Faktora, eksperimentalno-dokumentarni film koji na volšeban način kombinira dokumentarne prizore ratnog Osijeka iz razdoblja rujan 1991. -travanj 1992. i zvučni zapis iz film „M“ Fritza Langa. Dok se u njemačkom narativu lovi neki nevidljivi ubojica djece, mi gledamo prizore ubijanja jednog grada. Iako je taj spoj dojmljivo proveden, u jednom trenutku sam se prestao opterećivati radnjom i koncentrirao sam se na poznate situacije, događaje i likove iz tog ratnog razdoblja.
„Priče iz bijele sobe“, diplomski film Silve Ćapin, zanimljiv je i neobičan spoj četiri kratke priče četvero pacijenata jedne bolnice koji svakodnevnicu oko sebe doživljavaju kao mjuzikl, ali bez nekog zaključka film mi djeluje nedorečen i nedovršen. „San snova 2“ Igora Samboleca je nastavak istoimenog prvog filma, s istim likovima, ali reklamiran kao psihološki triler ne uspijeva proizvesti potrebnu dozu jeze, dok je „6, pola 7“ Dalije Dozet slabašan komorni film o ponovnom susretu bivših ljubavnika kojega upropaštava loša gluma zbunjenog muškog lika koji djeluje kao da su ga pokupili s ulice i doveli na snimanje.
Nakon projekcija, zabava se nastavila uz DJ Umba, a ja sam se zaputio ćiku. Nije bilo loše na prvoj večeri Filmske RUNDE i ne bih imao ništa protiv da ovakva smotra kratkog filma postane tradicionalna jer Osijeku ovakvih događaja kronično nedostaje. K vragu, Osijeku nedostaje bilo kakvih događaja, pogotovo ljeti, a činjenica da se dvorište Kazamata koristi za nešto kulturno sama je po sebi pohvalna. To je ujedno i dokaz da se taj prostor može (i treba) koristiti tijekom cijelog ljeta samo kad bi bilo malo više sluha (OK, i para) od strane gradskih vlasti. Ja godinama brundam o tome, međutim čim dođe 1. srpnja svi junaci nikom ponikoše i nema ih do rujna/listopada kad vremenski uvjeti već onemoguće programe na otvorenom…
Hadžo u rundi
zlihadzoponovojase 