Omaž popularnim filmovima s kraja 70-ih i početka 80-ih, nova Netflixova serija „Stranger Things“ jedna je od najboljih serija koje sam ove godine gledao: napeta, uzbudljiva, prepuna pop kulturnih referenci iz tog razdoblja.
Ljeto je uobičajeno sezona kiselih krastavaca jer se glavni aduti čuvaju za jesen ili proljeće, ali možda baš zato što je manja konkurencija neke serije koje nemaju hitoidni potencijal mogu se lakše nametnuti. Predlažem da pogledate HBO-vu dramsku seriju „The Night Of“, priču o američkom Pakistancu optuženom za ubojstvo bijele djevojke (četiri epizode su do sada izašle), a definitivno morate ovjeriti seriju o kojoj pišem ovdje, „Stranger Things“ braće Matta i Rossa Duffera. Dufferi su relativno novo i nepoznato ime, prošle godine su skrenuli pozornost na sebe filmom „Hidden“, vrlo dobrom egzistencijalističkom dramom o tročlanoj obitelji koja se u svijetu napadnutom ubojitim virusom skriva u podzemnom skrovištu od ostatka zaraženog čovječanstva, a napisali su i nekoliko epizoda solidne serije „Wayward Pines“. Nije baš neki zavidan CV, složit ćemo se, ali ako ste gledali taj film i seriju onda otprilike možete očekivati što će vas dočekati u ovoj seriji za Netflix koja će braću učiniti kultnim imenima nove TV produkcije.
Serija je smještena u 1983. i događa se tijekom tjedan dana u izmišljenom američkom gradiću Hawkins u Indiani gdje četiri 12-godišnja klinca provode dane igrajući tada mega popularne igrice tipa „Dungeons & Dragons“ (sjeća se netko toga?). Jedne noći jedan od njih četvorice, Will Byers, misteriozno nestaje i kreće potraga za njim. Jedan krak te potrage vode njegova samohrana majka Joyce i brat Jonathan, drugi vodi vječno namrgođeni alkoholičar i lokalni šerif Jim Popper, a treći trojica Willovih najboljih prijatelja, Mike, Dustin i Lucas koji tijekom potrage nailaze na djevojčicu Eleven koja je pobjegla iz obližnjeg strogo čuvanog vladinog laboratorija i koja ima telekinetičke moći. Ta tri kraka priče, uz još nekoliko pod-radnji, vješto će se spojiti u sci-fi/horor priču o tajanstvenom biću iz druge dimenzije i naporima američke Vlade da zataškaju eksperimente na ljudima koje provode, pa makar to značilo fizičku eliminaciju svakoga tko im stoji na putu.
Serija je omaž 80-ima što je zanimljivo obzirom da su braća Duffer, inače blizanci, rođeni 1984. i nisu proživjeli tu dekadu ali očito obožavaju filmove iz tog razdoblja. Na YouTubeu postoji čak i filmić gdje se usporedo prikazuju fragmenti iz serije i fragmenti iz filmova kojima je ona inspirirana da se vidi što su autori odakle „pokupili“. Najviše je sličnosti s „E.T.“-jem, od premise da grupa osnovnoškolskih luzera prihvati i udomi djevojčicu s neobičnim sposobnostima i krije ju od vladinih agenata pa do legendarne scene kada njih četvero bježi na biciklima agentima u kombijima; kada histerična Willova majka (izvrsna Winona Ryder) otkrije da može komunicirati sa svojim nestalim sinom njena opsesija iznimno podsjeća na opsesiju iz filma „Bliski susreti treće vrste“ gdje Richard Dreyfuss cijelu kuću napuni smećem od kojega pravi maketu Đavolje kule na užas šokirane obitelji; biće iz druge dimenzije svoje žrtve drži učahurene poput aliena iz „Osmog putnika“ te im u usta ubacuje nekakve crve; Eleven sa svojim sposobnostima jako podsjeća na Sissy Spacek iz „Carrie“ Stevena Kinga; scena u kojoj klinci hodaju uz prugu tražeći Willa jako će vas podsjetiti na još jedan Kingov film, „Stand By Me“ (po meni, uz „Misery“, njegov daleko najbolji film) itd i sl.
Sličnosti ima i s nekim novijim filmovima: prvo mi na pamet pada „Super 8“ J. J. Abramsa (kojega je producirao stari lisac Spielberg) gdje također imamo grupu klinaca negdje duboko u američkoj vukojebini koji se suočavaju sa zlim vanzemaljskim bićima, a scene u kojima ekipa uranja Eleven u bazen s morskom soli kako bi lakše stupila u kontakt s Willom podsjetit će vas na „Minority Report“ kojega je režirao, pogodite tko? Pa čika Spielberg, naravno! Ako braća Duffer ikada budu tuženi, nešto mi govori da znam tko će ih tužiti… 🙂
O brojnim pop referencama na to razdoblje da i ne govorim. Kada klinci opisuju Eline nadnaravne sposobnosti uspoređuju ju s Yodom, a kada govore o izdaji to uspoređuju s Landom Calrisianom iz tada mega popularnih „Ratova zvijezda“ (naravno, tu je i maketa Millenium Falcona). Mike u svom podrumu ima poster filma „The Thing“ Johna Carpentera, a to je i film kojega gleda profesor fizike kada ga klinci nazovu za pomoć u potrazi za Willom. Mikeova majka obećava sinu da će ga voditi u kino da gledaju „Poltergeist“ ni ne sluteći da će joj se sin uskoro u stvarnom životu naći u svojoj vlastitoj, jednako strašnoj verziji tog filma. Logotip s nazivom serije identičan je logotipovima s naslovnica knjiga Stevena Kinga… Ima toga još mnogo i, zapravo, jedna od stvari koju možete napraviti ako gledate seriju u društvu je igrati igricu „Usnajpaj pop kulturnu poveznicu“. Garantiram da ćete imati materijala.
Kvaliteti serije pridonosi i jako dobra glumačka postava. Već sam rekao da je Winona Ryder sjajna u ulozi Willove histerične samohrane majke kojoj nitko ne vjeruje da može komunicirati sa svojim sinom preko božićnih lampica 🙂 te da u svojoj kući ima portal kroz koji čudovište prolazi između dimenzija. Sjajna je i u scenama sa svojim bivšim mužem Lonniejem, a odlično funkcionira i u odnosu sa šefom policije Hopperom: dvoje ljudi, pomalo outcastova, koje život nije mazio i koji se oslanjaju jedno na drugo u trenucima krize. Winona daje emocionalnu dubinu seriji i to joj je još jedna sjajna TV uloga u manje od godinu dana, nakon one u fenomenalnoj HBO-ovoj prošlogodišnjoj mini seriji „Show Me a Hero“ (podsjetite me da jednom prilikom napišem par riječi i o njoj). I klinci su sjajni, svo četvero, a posebice Millie Bobby Brown, britanska glumica poznata po BBC-jevoj TV seriji „Intruders“, koja krade gotovo svaku scenu u kojoj se pojavi.
Stranger Things
Najveći prigovor seriji može se uputiti upravo tome da je derivat već viđenoga, ali ja bih rekao da je to samo djelomice točno. Jest, braća Duffer neće dobiti medalju američkog Kongresa za originalnost ili inovativnost, ali nisu niti lešinari kakvima ih neki pokušavaju prikazati: iza cijele te priče o bićima iz druge dimenzije koje otima ljude i okrutnim vladinim agentima krije se topla ljudska priča o ljubavi, prijateljstvu, žrtvi i cijelom spektru odnosa među običnim svakodnevnim ljudima u maloj zabačenoj zajednici koji se nađu u pogibeljnoj situaciji. Sve te sci-fi i horor reference samo potcrtavaju odnose među likovima do kojih nam je doista stalo. I naravno, sve strahote kroz koje će proći pomoći će tim likovima da pokrpaju strgane obiteljske i ljudske veze i riješe se nepotrebne emocionalne prtljage s kojom su ušli u seriju.
Naravno, ima tu i mnogo dobre glazbe. Naslovna tema i glazba koja se provlači kroz seriju je prijeteća, vrlo Carpenterovska, a pop reference su prisutne kroz simpatičan odabir pjesama koje su u to doba bile popularne. Najčešće se čuje Clashova „Should I Stay or Should I Go“ koju uplašeni i promrzli Will pjevuši krijući se od čudovišta u drugoj dimenziji, a tu su i Joy Division, The Bangles, Jefferson Airplane… Puno lipih stvari za audio užitak.
Pitanje za milijun dolara je hoće li, i treba li, biti nastavka. Serija je zaokružena cjelina, ima svoj početak i kraj, ali posljednja scena ostavlja otvorenu mogućnost za nove nastavke. Iskreno, koliko god bih volio vidjeti ovu ekipu ponovo u akciji, bojim se da će to biti pokušaj da se istisne voda iz suhog kamena: ovakvi sci-fi/horor koncepti ne trpe razvlačenja od nemila do netraga, uostalom sjetite se koliko je druga sezona genijalne francuske serije „Povratnici“ bila slabija od prve, a o „Herojima“ ili „Dosjeima X“ da i ne govorim. Možda će „Stranger Things“ ići stopama „American Horror Show“-a u smislu antologije, tako da svaka sezona ima druge likove i mjesto radnje, no vidjet ćemo.
Dakle, „Stranger Things“ je serija koja će se sigurno naći vrlo visoko na mojoj listi najboljih serija za 2016. Iako rejting naš svagdašnji nije bio bogznakakav, bar ne u početku, serija je stekla popularnost na onaj stari, provjereni način, baš u skladu s vremenom u koji je smještena radnja: kroz preporuke od usta do usta. Tako vam ju i ja preporučujem jer je kao stvorena za ove tople i dosadne dane u kolovozu. Unatoč određenim manama, ovo je obavezno štivo za svakoga tko je odrastao i tko se formirao u 80-ima, ali i za sve ljubitelje kvalitetnih novih serija. A takvih nema baš mnogo…
Čudniji Hadžo
zlihadzoponovojase 