Promocija knjige bez knjige – pa, treba i to jednom doživjeti, zar ne? 🙂
Kao svojevrstan uvod u predstojeću Noć knjige, u četvrtak smo imali čak dvije promocije knjige u Osijeku. Naravno, obje u isto vrijeme i na totalno različitim lokacijama. U knjižari Nova u centru grada Mirela Holy je promovirala svoju knjigu, a u galeriji Kazamat Damir Karakaš svoju. I kako se odlučiti na koju otići ako ste mazohist pa vas obje zanimaju? Pa, vrijeme je odlučilo umjesto mene ovaj put: kako mi je već pun kurac kiše koja je neumorno padala već četvrti dan za redom, nije mi se dalo šetati do centra pa sam se odlučio za bližu i dražu mi Tvrđu. A organizatore ovakvih književnih okupljanja još jednom javno nabijem na isti onaj kurac od maloprije što namjerno jedni drugima podmeću klipove pod noge pa promocije organiziraju isti dan i u isto vrijeme…
Možda je to bio razlog što nas se okupilo jedva desetak u Kazamatu, uz loše vrijeme i yada yada… S druge strane Nova je bila puna, pa možda je Holyca veći magnet za publiku od Damira. Ili mazohistima koji žive u ovom gradu još nije dosta političara koji ih masiraju svaki dan pa ih moraju tražiti i na kulturnim događajima…
Uglavnom, Damir se ukazao u Osijeku u organizaciji Udruge Mali Nemo i HDP-a – slavonski ogranak kako bi predstavio svoju najnoviju knjigu „Sjećanje šume“. Ono što je zanimljivo i što sam odmah uočio kad sam ušao u galeriju bilo je da na stolu predmetne knjige uopće nema. Promocija knjige bez knjige? To je nešto novo.
U razgovoru ugodnom s Damirom sudjelovale su jake snage hrvatske književne scene: Gordan Nuhanović, Ivan Zrinušić i Dario Grgić. Dakle, četiri titana jedan pored drugog. Promocija je zamišljena kao opušteni i neobvezujući razgovor sa zanimljivim likom čija je knjiga bila samo povod za druženje ugodno. Damir je nosio svoju karakterističnu zimsku kapu zbog čega me je u prvi mah podsjetio na Urbana (samo mu je falio ogroman piercing u nosu), iako je on na promociji rekao kako ga ljudi često zamijene s Baretom.
Ono što posebno pratim kod ovakvih predstavljanja i promocija pisaca je način na koji govore i koliko se on razlikuje od njihovog književnog stila. Kod Damira je ta razlika očigledna: Stil njegovih romana je jasan i precizan, rekao bih škrt, minimalistički čak, nema tu nepotrebnog brbljanja, nema skribomanskih poriva (kao kod nekih blogera koje neću imenovati ali znate na koga mislim 🙂 ) ili viška retorike, baš onako lički, poput kraja iz kojega potječe. No, kada priča, Damir je poput vodopada, ne moraš se mnogo truditi oko nekog moderiranja niti smišljati bogznakakva provokativna pitanja, samo ga pogurneš, bocneš i pustiš lika da u maniri toka svijesti odgovori na pitanje ili, još češće, odluta u nekom totalno desetom pravcu.
Ono što mi je smetalo kod Damira je to što jako brzo i ne baš najrazgovjetnije priča, često više kao da govori sebi u bradu ili se obraća svojim sugovornicima za stolom a nas publiku ne tangira preveć. Slušati Damira znači naprezati se do krajnjih granica iako sam sjedio sasvim naprijed, a da stvar bude još gora, svako malo se uključivao neki generator za šankom i tada je čuti bilo što bilo nemoguće. Tijekom tog „agregatnog rada“ trebali su mi titlovi… 🙂
Razgovor je započeo s romanom „Sjećanje šume“ u kome se pisac ponovno vraća temi koju najbolje poznaje i koja zaokuplja dobar dio njegovog spisateljskog opusa, a to je odrastanje u Lici, u malom mjestu s jedva 50-ak ljudi gdje nema škole, crkve ni trgovine, gdje cijelo selo ima jedan televizor i to crno/bijeli i gdje su ljudi jednostavni a život surov i težak. Romanom dominira odnos autoritativnog oca i sina, koji je Damir već opisao i u prethodnom romanu „Blue Moon“.
Opisujući svoje odrastanje, ali i odrastanje dječaka u knjizi, Damir je rekao kako je to sredina u kojoj roditelji ne pokazuju osjećaje, ne ljube svoju djecu, ne slave rođendane, a djeca se vrednuju jedino po tome koliko su dobri radnici u polju, a vrhunac života u takvoj sredini je kada primiš poziv u vojsku. Tada postaješ muškarac i tada te se cijeni. Damir je s velikom dozom ironije u glasu govorio o tome kako njegov otac nikada nije prihvatio činjenicu da je njegov sin pisac ili da ide po svijetu kao boem i nomad i preživljava svirajući harmoniku u Parizu…
Damir je taj surovi svijet napustio u osmom razredu i otišao za Zagreb, pa je govorio i o sukobu urbanog i ruralnog, što je također čest motiv njegovih knjiga. Fora mi je bilo kada je opisivao sebe u 80-ima kao punkera s velikom kokoticom na glavi a la Joe Strummer i o tome kakve su to bile jebade održavati tu frizuru (spavao je s tri jastuka: jedan ispod glave, a druga dva sa strane glave da mu drže kokoticu 🙂 ). Zabavan je bio i opis njegovih seksualnih avantura gdje se s jednakim žarom trudio zadovoljiti partnericu ali i održati frizuru netaknutom. U jednom trenutku otišao je iz Zagreba za Pariz gdje je živio punih šest godina i dobili smo nekoliko duhovitih anegdota iz Damirove „pariške faze“.
Damir je kroz razgovor ispoljio i specifičan humor kakav postoji i u njegovim knjigama i kakav ti valjda pomaže da prođeš kroz sve to kroz što je on prošao a da ostaneš koliko-toliko normalan. Taj je humor bizaran i iščašen, često nadrealan, nije mu namjera nasmijavati ljude ali ga obilato koristi kako bi ublažio često mračne i opore teme koje leže ispod. Sviđa mi se kako je usporedio prošlo i sadašnje vrijeme rekavši da su klinci nekad držali molitvenike u rukama i prebirali po njima lijevo desno, a danas to isto rade ali s mobitelima. iPhonei su postali nadomjestak za Bibliju, sviđalo se to nekome ili ne.
Sat vremena razgovora ugodnog proteklo je vrlo brzo, publika se baš nije pretrgla od pitanja, ali meni je ovo bila dobra promocija knjige koje nije bilo. Saznali smo dosta toga o jednom zanimljivom autoru, a oni koji žele znati više o njemu uvijek mogu otići u najbližu knjižaru i kupiti njegov roman.
Hadžo, šumski demon
zlihadzoponovojase 