Filmska runda 2017. – Osijekana, Studentska runda & Fokus grad @ Kazamat, 26. 05. 2017.

U dvorištu Kazamata sinoć se po drugi put „rundalo“ uz Filmsku rundu, no meni osobno highlight cijelog jučerašnjeg programa bio je film kojeg uopće nismo ni vidjeli – samo njegov petominutni trailer. 

Neki od vas možda se sjećaju da sam prošle godine pisao o prvom izdanju Filmske runde, trodnevne revije profesionalnih, nezavisnih i amaterskih kratkih filmova pretežno mladih autora. Drago mi je što mogu izvijestiti da runda nije bila samo događaj za jednokratnu upotrebu već se vratila i ove godine s još boljim izborom filmova, boljom organizacijom i bez odbijanja poslušnosti tehnike kao prošle godine.

No, idemo redom. Jedan od noviteta ovogodišnje Runde je Extra program u sklopu kojega je jučer prikazan 5-minutni trailer filma „Osijekana“ redatelja Ivice Šute, dokumentarnog filma koji govori o potrazi za izgubljenom kulturom i identitetom Osijeka. Kroz razgovore s brojnim likovima s osječke umjetničke scene nekad i danas (Miha, File, Škaro, Cener, Tatuša…), Šuto je pokušao dočarati kulturu grada kroz mitske 80-e, tijekom Domovinskog rata i devedesetih pa sve do danas, pokušavajući odgonetnuti kada je i kako grad prestao biti gradom. Film je aktualan i u kontekstu sve većeg iseljavanja mladih jer se u njemu pojavljuje velik broj ex-Osječana na privremenom radu u Zagrebu i drugim gradovima. Iako je film dovršen, a postoje čak i dvije verzije, kraća i duža, službenu premijeru će imati tek u prosincu povodom Dana grada. Na moje pitanje zašto nije prikazan na Rundi, Šuto je rekao da ima dogovor s HAVC-om koji je izdašno financirao rad na filmu, a to se odnosi i na prvenstvo prikazivanja. Jebiga, ne smiješ gristi ruku koja te hrani… 🙂

U razgovoru koji je potom uslijedio Šuto je rekao kako je imao potrebu ispričati priču o nestajućoj kulturi grada, posebno stoga što nakon „Neba ispod Osijeka“ Zvonimira Jurića mi zapravo nismo ni imali film o Osijeku. Svoj je film opisao kao opušteniji i zabavniji od Jurićevog koji je bio jako mračan i težak (ima ga za pogledati na netu pa ako to do sada niste učinili, svakako ga ovjerite!), a na pitanje organizatorice kako mu je bilo raditi na scenariju (jer je scenarij tema ovogodišnje Runde), Šuto je odgovorio kako scenarij uopće nije imao već je krenuo snimati, a tek kad je film završio pretipkao je scenarij. Naglasio je važnost dobrog montažera, a cijeli je proces bio totalno lo-fi: jedna kamera i vozi Miško!

Poslije smo još dugo ćakulali u dvorištu Kazamata i evo sad poante zašto sam ovako opširan: Šuto mi je rekao da je dugo razmišljao koju glazbu staviti u film i onda mu je netko donio isprintani tekst intervjua koji je pokojni Ante Perković vodio sa mnom povodom re-izdanja kompilacije „Osijek poslije bombe ’81-’91“ na CD-u. I kako smo manje-više dio te iste priče 80-ih i 90-ih, Šuto je odlučio uzeti moj tekst kao referencu i inspiraciju da u film ubaci glazbu osječkih bendova tog vremena. Bilo mi je jako drago kad sam to čuo jer, jebeš mi sve, ovo je možda prvi put za sve ove godine koliko piskaram po bespućima Interneta da se neki moj tekst pokazao korisnim… 🙂  U svakom slučaju, jedva čekam vidjeti film nove „mlade“ nade osječkog autorskog filma… 🙂

Obzirom da mi je raspored za jučer bio poprilično zgusnut, morao sam otići iz Kazamata i preskočiti program Runda frke a i, budimo iskreni, gledati filmove šest sati doista je žešće mazohistička rabota. Uglavnom, vratio sam se nešto iza pola devet i taman stigao na svečano otvorenje festivala prije početka glavnog programa, kada su se okupljenima obratili organizatori festivala te gosti, uključujući poznatog redatelja Zrinka Ogrestu koji je istaknuo dugu filmsku tradiciju u Osijeku koja seže od Branka Lustiga, Branka Schmidta, Zvonimira Jurića pa do brojnih studenata na zagrebačkoj akademiji režije koji dolaze iz grada na Dravi. Spomenuo je i Ivana Hetricha koji, doduše, nije Osječanin već Vinkovčanin, ali ima veze s Osijekom utoliko što je vodio popularnu Kviskoteku prije Olija Mlakara koji jest Osječanin. 🙂  Publika je dobila tradicionalnu rundu rakije od strane organizatora, a potom je uz zajednički pozdrav „Živjeli“ druga Filmska runda proglašena otvorenom. Ja rakiju nisam konzumirao jer ne pijem, ali zato je u hladnjaku Kazamata bilo sasvim dovoljno Coca Cole da me zadrži tamo cijele večeri. A dijelom sam ostao i zahvaljujući dobroj selekciji filmova…

Najprije smo u sklopu glavnog programa mogli pogledati pet filmova iz Studentske runde s izborom kvalitetnih i nagrađivanih studentskih filmova raznih žanrova. Bili su tu „13+“ Nikice Zdunić, simpatičan filmić o dvije 13-godišnjakinje (Janka i Zorana) na pragu ulaska u svijet tinejdžera i problemima koje taj prijelaz iz bezbrižnog djetinjstva predstavlja. „Why“ je animirani film Ive Božić o dva alpinista, Oli i Boletu, koji se nađu u pogibelji tijekom opasnog zimskog uspona i pitaju se što im je sve ovo trebalo. Brz, dinamičan, odlično animiran i na trenutke vrlo zabavan, sedam minuta koje će brzo proći. „Djevojke“ je igrani film Luke Galešića o dvjema prijateljicama od kojih jedna dogovori spoj sa svojom simpatijom, a hrabrost skuplja truseći đus votku jednu za drugom. Crnjak koji je pokupio mnoge nagrade i priznanja efektno je upozorenje o štetnosti alkohola ali i vrlo uvjerljiv prikaz razmišljanja dviju modernih djevojaka, pogotovo što je autor muškarac.

Najbolji filmovi Studentske runde ostavljeni su za kraj. „Zauvijek“ je kratki dokumentarni eksperimentalni film Monike Rusak, prekrasan, poetski lijep film o prolaznosti života koju simbolizira voda kao glavni pokretač priče koju priča 89-godišnja starica dok se prisjeća svoje davno izgubljene ljubavi. Film je neobično optimističan, slavi životne vrijednosti te govori o trećoj životnoj dobi u kojoj se treba (i može) uživati. Što je dobro za znati jer se ja bližim toj dobi… 🙂  Za sam kraj dobili smo film „Cvijeće“ Judite Gamulin o dvije obitelji u posjetu očevima koji dijele bolničku sobu. Kroz paralelni narativ gledamo dvije priče o obiteljima koje se rastaču pred našim očima i u tom skučenom prostoru iznose svoje prljavo rublje. Simbolika cvijeća postaje jasna kada doznajemo da će se jedan od očeva izvući ali da drugi neće: jedan će u cvijeću uživati kao simbolu povratka kući, dok će ga drugi moći mirisati odozdo, iz mrtvačkog kovčega… 🙂

 

Uslijedila je 15-minutna stanka, a potom je uslijedio program Fokus grad s filmskim klasicima i recentnom produkcijom gdje su u prvom planu gradovi. Selektor programa Vedran Šuvar probrao je sedam filmova u kojima su gradovi podjednako važni kao i radnja filma, a izbor mu nije bio lak obzirom da u hrvatskoj produkciji, izuzev eksperimentalnog filma, baš i nemamo mnogo primjera važnosti gradova i njihovih ulica. Filmovi su poredani kronološki od najstarijih do novijih, a otvaraju ga dva jaka imena: Ante Babaja je s filmom „Pravda“ iz 1962. najavio svoj bogati redateljski opus (sjećate se „Breze“ ili „Mirisa, zlata i tamjana“?). I ovo je film snimljen po književnom predlošku (Vladan Desnica), a sama priča o čovjeku koji se ne usudi pomoći ženi koju nasred malog gradskog trga brutalno mlati njen partner izvrstan je primjer korištenja simetrije skučenog prostora, brilijantne montaže i sjajne glazbene podloge Zagrebačkog jazz kvarteta čija glazba sjajno prati i naglašava scene tuče na filmu.

Drugi veliki as hrvatskog filma je Lordan Zafranović („Okupacija u 26 slika“, „Pad Italije“), koji se ovdje predstavlja kratkim filmom „Poslijepodne / Puška“, snimljenim na samom početku njegove karijere, stilska vježba o zlu koje čuči u svima nama i samo čeka priliku da se pokaže. Lik sa zračnim pištoljem bez ikakvog povoda ubija bespomoćnog ozlijeđenog vrapca na nagovor malog dječaka i te su scene mučne u svojoj svireposti i okrutnosti, ali još je okrutnije ravnodušno gledanje susjeda te male splitske varoši koji, poput lika iz Babajinog filma, nezainteresirano sve to promatraju baveći se svojim poslom. Odlična studija karaktera uz minimalistički tekst i sjajne crno-bijele prizore Splita okovanog vrućinom i manifest kojeg će se Zafranović držati u svojim kasnijim proslavljenim filmovima.

Sušta suprotnost Zafranovićevom filmu je film „Pod ljetnim suncem“ Obrada Gluščevića snimljen 1961. koji govori o Korčuli tijekom i izvan ljetne sezone te o ranim danima naše turističke industrije. Ovo je film u kome možda najviše imamo tog grada kao glavnog junaka jer Gluščević s velikom dozom humora opisuje malomišćanski mentalitet koji se, ako ćemo iskreno, u mnogim dalamtinskim mjestima i na otocima nije mnogo promijenio ni do danas. Možda se lokalci više ne sele na terase svojih kuća kako bi sobe oslobodili za turiste, ali galebovi su još uvijek tu… 🙂  Meni osobno najdraži film cijele prve večeri baš zbog tog melankolično-nostalgičnog tona s kojim se mi starije generacije možemo identificirati. (A i sam sam nekoliko sezona radio na moru u 8-ima pa me taj element nostalgije još jače drma).

Iz 60-ih vremenski se selimo u 2000-e jer su uslijedila dva kraća filma: „17 Stories“ je eksperimentalno-dokumentarni film Lale Raščić o životu „na visokoj nozi“, odnosno na 17. katu solitera, pretpostavljam u Zagrebu. Ne znam kojim povodom se ovaj film našao u rubrici Fokus grad, nije me se nešto ni dojmio, osim scena kamere kako pada s vrha zgrade prema dnu koje su baš jezovite, barem za nas koji se, kao i autorica, bojimo visine. Sličan je i film „Pusti me da prođem“ Gilda Bavčevića o najužoj ulici u Splitu, koju njeni građani nazivaju ulicom Pusti me da prođem, gdje autor iz ptičje perspektive pokazuje reakcije ljudi s kojima se namjerno sudara u tom uskom prolazu: od onih koji se ispričavaju, pa do onih koji ga psuju i vrijeđaju. Zanimljiv filmski eksperiment, tri minute taman su dovoljne.

Ovaj dio programa zatvorila su dva filma koja se događaju u Zagrebu. „Komba“ Tina Žanića je neka vrsta našeg kratkometražnog „Trainspottinga“, o grupi lokalnih besposličara i vucibatina koji putuju zagrebačkim kvartovima u potrazi za travom. Samim filmom nisam nešto posebno impresioniran, likovi su mi totalno antipatični a ni grad tu nema neku važnu ulogu, ali mi se sviđa dinamika filma koja je vrlo video-spotovska, brza i sjajno montirana. Film „Snig“ Josipa Žuvana sa svojih je 27 minuta najduži od svih prikazanih i ne znam da li zbog umora od svih tih filmova ili same dramaturgije filma, ali bio mi je predugačak i na trenutke dosadan, iako se mora priznati da je autor vrlo dobro dočarao sudar dvaju svjetova kada otac iz Splita dolazi posjetiti svoju kćerku studenticu u Zagrebu. Odličan trio glumaca (Trpimir Jurkić iz splitskog HNK, Vedran Mlikota i zanosna Tihana Lazović) svojim sugestivnim interpretacijama izvlače film iz ralja već viđenog stereotipa o „našima“ i „vašima“.

Uf, evo, stigoh do kraja a imam osjećaj da nisam rekao ni pola onoga što sam htio, ali negdje čovjek mora povući ručnu. Ako ste sve ovo pročitali (a niste organizatori festivala 🙂 ) svaka vam čast, a ako ste organizatori festivala, vidimo se i večeras na Fokus rundi i Festivalskoj rundi. Pa tko preživi pričat će…

Hadžo, nokautiran u drugoj rundi

 

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s