U Muzeju likovnih umjetnosti jučer je otvorena izložba „Kolekcija Vugrinec“ vlasnika Davora Vugrineca, koji se po završetku duge nogoloptačke karijere nije posvetio otvaranju birtija ili pizzerija već sakupljanju umjetničkih djela. I bogami, ima se što za vidjeti…
Pratitelji Monty Pythona vjerojatno se sjećaju legendarnog skeča u kome voditelj emisije ugošćuje bivšeg nogometaša (John Cleese) i pita ga čime će se baviti nakon nogometne karijere, a ovaj s telećim izrazom lica odgovara: „Well, Brian… I’m opening a boutique“. I na svako sljedeće pitanje voditelja daje isti odgovor, s istim tupim izrazom lica. Tog se skeča sjetim svaki put kad vidim prosječnog hrvatskog nogometaša kako priča, a posebno dokazane primitivne seljačine poput Luke Modrića koji, na kojem god jeziku pričao, vidiš da je kompletan idiot. Možda je najbolji nogometaš 2018., ali svejedno je kompletan idiot.
Međutim, Vugrinec odudara od tog prevladavajućeg stereotipa o glupim nogometašima koji žene sponzoruše. Supruga mu je povjesničarka umjetnosti i kustosica muzeja pa je možda i s te strane potekao interes za umjetnost, ali slušao sam neke njegove razgovore za medije pred otvorenje izložbe i lik se doima načitan, upućen, obrazovan, čak i s nekom malom dozom nelagode kada novinarska pitanja izađu izvan njegove sigurne zone, ono tipa: Ja sam samo kolekcionar, nemojte me s drugim stvarima zamarati…
Uglavnom, legenda kaže da se njegov interes za umjetnost pojavio sredinom 90-ih i on već 20 i kusur godina skuplja umjetnine, a rezultat je, kako kažu stručnjaci, jedna od najvećih i najatraktivnijih privatnih zbirki hrvatskog slikarstva i kiparstva 19. i 20. stoljeća, među kojima se nalaze i brojna remek-djela velikih imena HR umjetnosti. Zbirka pokriva razdoblje od 100-ak godina, od kraja 19. stoljeća i poglavito početka 20. stoljeća, odnosno formativno razdoblje nacionalne umjetnosti, sve do 1973. (godina njegovog rođenja). Dakle, fokus je na HR moderni, njegovom najdražem razdoblju, realizmu 20-ih te počecima suvremene umjetnosti.
Zanimljiv je i Vugrinecov pristup sakupljanju umjetnina. Glavni kriterij jest da traži najreprezentativnija djela od svakog slikara ili kipara. Vugrinec ne nabavlja djela zbog imena njihovih autora, već je presudna kvaliteta djela: on prikuplja prvoklasna djela, a ne prvoklasne autore. Kao što se moglo vidjeti u Osijeku, u njegovoj impozantnoj zbirci nalaze se neka od najznačajnijih djela Bele Čikoša Sesije, Vlahe Bukovca, Matije Celestina Medovića, Oskara Hermana, Miroslava Kraljevića, Vladimira Becića, Emanuela Vidovića, Marina Tartaglie, ali i skulpture Roberta Frangeša Mihanovića, Ivana Meštrovića, Frane Kršinića i mnogih drugih.
Od svih tih vrijednih djela iz riznice hrvatske moderne umjetnosti na izložbi u MLU mogli smo vidjeti 75 djela slikarstva i 20 skulptura, nastalih do 40-ih godina. Zanimljivo je da je ovo tek treća ovakva izložba iz Vugrinčevog fundusa: Kolekcija Vugrinec prvi je put predstavljena javnosti 2015. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu te potom 2016. godine u Modernoj galeriji u Ljubljani, svaki put u drukčijem sadržaju i opsegu. Dvije i pol godine nije bilo nigdje izložbe, MLU ju je dugo pokušavao organizirati, i eto konačno su uspjeli, prije svega zahvaljujući trudu kustosa izložbe Ivana Rotha i autora izložbe Zvonka Makovića i Petre Vugrinec, dok je u izboru djela za postav sudjelovao i sam gazda, koji je zbog svoje kolekcionarske rabote dobio i nadimak „Gospodin u kopačkama“.
30-ak djela prvi je put izloženo upravo u Osijeku: „Slikar Bela Čikoš Sesija u atelijeru“ Vlahe Bukovca, „Splitska luka“ Emanuela Vidovića, „Crtač“ Lea Juneka, „Braća“ Vladimira Becića, „Cinik“ Vilka Gecana, „Veduta dalmatinskog pejzaža“ Jerolima Miše i nekoliko skulptura Ivana Meštrovića. Riječ je mahom o novim Vugrinčevim akvizicijama nabavljenima u posljednjih nekoliko godina, a apsolutna zvijezda izložbe i ključno djelo izloženo na njoj je „Crtač“ Lea Junkea, jedno od najznačajnijih domaćih umjetničkih djela 20. stoljeća – slika koja je naslikana u Parizu 1940. u osvit II. Svjetskog rata i jedno dugo vrijeme se mislilo da je izgubljena u ratnom vihoru, no onda je prije desetak godina pronađena u Francuskoj. Sama činjenica da ju je Vugrinec uspio kupiti i vratiti u domovinu ocijenjena je kao velik uspjeh, otprilike kao kad bi Dinamo otkupio ugovor Modrića ili Mandžukića i vratio ih u Zagreb.
Izložba je financirana sredstvima Osječko-baranjske županije, ali i brojnih sponzora. U patetičnom uvodnom govoru kustos Roth je nadugo i naširoko nabrajao tko je sve odriješio kesu i imao sam dojam kao da slušam neki loš oskarovski govor, još je samo falilo da padne ničice na pod i počne ljubiti noge Draganu Vulinu, predsjedniku županijske skupštine koji je već pretplaćen na otvaranje ovakvih izložbi. Ono što je zanimljivo jest to što je Muzej ušao u partnerstvo s NK Osijekom koji je jedan od sponzora, ali sudjeluje i u organizaciji popratnih sadržaja. Planirane su razne aktivnosti: stručna vodstva, radionice za najmlađe posjetitelje, za mlade sportaše, radionica grafita slobodna za sve kao i radionica „Osnova slikarstva kroz kolekciju Vugrinec“ gdje će se polaznici učiti osnovama slikarstva u raznim likovnim tehnikama baš na primjerima iz Kolekcije Vugrinec.
Izložba mi se dopala jer ima tu neku svoju priču i vidi se da se dosta vodilo računa o tome da radovi budu ne samo kvalitetni sami po sebi već i da funkcioniraju u jednom širem kontekstu. Svakako planiram otići na neko od stručnih vodstava i malo se detaljnije upoznati s nekim od izloženih djela, a možda ovo nije i posljednji put da djela iz Vugrinčeve kolekcije vidimo u Osijeku: već je dao naslutiti kako će jednom drugom prilikom predstaviti i radove koji su nastajali nakon 1945. kao zasebnu cjelinu.
Živi bili pa vidjeli, a ako vas zanima što se to krije u Vugrinčevom sefu, izložba je otvorena do 7. lipnja.
Hadžo, kolekcionarski primjerak
zlihadzoponovojase 