Karamba i karambita! Nisam mislio da ću ikada dočekati neki izvještaj iz Belišća, ali vidi vraga! I ne samo što je to prvi raport iz ovog gradića, već je bila i svirka do yaya!
Belišće je malo mjesto u koje nitko ne ide ako nema baš nekog povoda, a većina nas samo prolazi obilaznicom oko njega kad idemo magistralom prema Zagrebu. Ali u Belišću postoji Centar za kulturu Sigmund Romberg, koji je naziv dobio po poznatom skladatelju mjuzikala, opereta i revija rođenom u Belišću, a koji se školovao u Osijeku. U Belišću se svake godine u studenome održava program Rombergovih glazbenih večeri; ove godine po jubilarni 43. put, a druga Š. i mene privukao je nastup Atma Mundi Ensemblea, pa rekosmo što da ne?
Dom kulture lako je pronaći: Belišće je nešto manje od New Yorka pa je sve manje više locirano u blizini glavnog parka, a zgradu je lako prepoznati i zato što je osvijetljena k’o Betlehem, a nalazi se i u blizini kružnog toka u čijem se središtu nalazi lijepo uređen cvijetnjak kojim dominira znak violinskog ključa koji se vrti u krug i još pri tome mijenja boje što nam je bila baš cool fora.
U foajeu doma nalaze se fotografije s raznih manifestacija koje se protežu od dalekih 60-ih godina prošlog stoljeća, što znači da mi je trebalo nekih 60-ak godina da kročim kopitom u ovo mjesto, ali bolje ikad nego nikad. Dvorana u kojoj se održavaju programi može primiti nekih 200-ak posjetitelja, a u petak navečer bila je tek do pola popunjena. Sramota za belišćansku publiku, pa i ljubitelje jazza iz okolice, ali čuo sam ekipu iz organizacije kako pričaju da će ostali programi zasigurno biti bolje popunjeni. Vjerojatno je „paprena“ cijena od 15 kuna bila nepremostiva prepreka „ljubiteljima“ dobre glazbe, ali bilo je još nekoliko nas Osječana u publici koji nismo požalili što smo izdrkavanje pred TV-om zamijenili putem u Belišće…
Točno u 20 sati na veliku binu Doma popela se međunarodna četvorka – Zoran Majstorović koji svira gitaru, arapsku lutnju, saz i ukulele i Borko Rupena na bubnjevima i udaraljkama koji brane boje Lijepe nečije te Simone Serafini na kontrabasu i Mirko Cisilino na trubi kao predstavnici susjedne Italije. To je četvorka koja je snimila posljednji, sad već tri godine star album ansambla „The Road to Skitacha“ i koja ga koncertno promovira po bespućima zemlje, pa su tako prvi put došli do Belišća.
Zoran Majstorović je prvenstveno jazz glazbenik, gitarist, multiinstrumentalist, aranžer i kompozitor, ali i ljubitelj onoga što bi se u najširem smislu nazvalo world musicom, pa je tako i Atma Mundi Ensemble zamišljen i realiziran kao spoj tih njegovih interesa. Program u Belišću zamislio je u dva isprepletena dijela: jednog u kome izvodi svoje autorske jazz/etno/world music skladbe i drugog u kome je izveo nekoliko Rombergovih pjesama u čast čovjeka kome je cijeli program i posvećen.
Meni osobno zanimljiviji je bio taj dio s kombinacijom jazza i world musica jer je to nešto po čemu je ova grupa jedinstvena na našoj sceni. Zoran je majstor egzotičnih žičanih instrumenata, pa smo ga tako vidjeli kako iz skladbe u skladbu mijenja instrumente: prvo je svirao kurcu, tj. oud, onda ga je zamijenio malim oudom (sazom) koji izgleda i zvuči poput dalekog rođaka tamburice, da bi u idućoj skladbi prešao na ukulele, havajsku malu gitaru, pa smo se poslije svirke zajebavali kako čovjek ima i veliki i mali ud.
Osim egzotičnih žičanih instrumenata, istočnjački štih njihovoj glazbi daju i mnogobrojne udaraljke koje je lupao Borko, sjajno praćen Simeoneovim vještim prstima koji plešu po vratu kontrabasa, a kao šećer na sve to dolazi Mirkova truba koja je poput neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i, jelte, rješava stvar, dajući Zoranovim skladbama dozu free jazz improvizacije. Sva četvorica su dobila priliku da pokažu svoje umijeće kroz kratke ali efektne solo dionice, ali najbolje su ipak djelovali kad su svi istovremeno bili „u pogonu“. Ovo jesu Zoranove skladbe, ali svaki je od uključenih glazbenika dodao nešto svoje i dao svoj osobni pečat i pridonio da ovaj miks zvuči tako dobro.
Izveli su i tri Rombergove skladbe: „Lover Come Back to Me“, nježnu i meditativnu „Serenade“ te njegovu možda i najpoznatiju stvar, „Softly, as in the Morning Whisper“ kojima su prikladno odali počast velikom belišćanskom skladatelju ispunivši Rombergov dom zvukovima Broadwaya i holivudskih filmova iz razdoblja nakon 2. Svjetskog rata. U ovim je skladbama Zoran svirao „običnu“ električnu gitaru i one su zvučale bliže klasičnom jazzu, ali također provučene kroz jedinstvenu prizmu zajedničke svirke sve četvorice koji su očito uživali u svirci i to su uspjeli prenijeti na publiku.
Šteta što publike nije bilo više, ali to je na sramotu svim navodnim jazzoljupcima jer su propustili sjajnu svirkatu tijekom koje su nas Atma Mundi Ensemble poveli na originalno zvučno putovanje kroz svjetske meridijane. Zvuk u dvorani bio je sjajan, a svaki instrument savršeno se čuo i u prvom i u posljednjem redu (gdje smo se nas dvojica drugova parkirali da bar tijekom svirke budemo udaljeni jedan od drugoga kad već u autu to ne možemo). Zadao sam si kao domaću zadaću povremeno šacovati što se događa u KC Sigmund Romberg, pa se stoga nemojte čuditi ako na ovom drlogu od bloga otkrijete još pokoji raport s te lokacije…
Hadžo, čovjek s malim oudom
https://www.facebook.com/atmamundiensemble/ ; http://www.zoranmajstorovic.com/
zlihadzoponovojase 