OLJK 20 – Rade Šerbedžija i Zapadni kolodvor, Trg Vatroslava Lisinskog, 29. 06. 2020.

Jubilarno, 20. po redu Osječko ljeto kulture otvoreno je u novom prostoru, u novo-normalnim okolnostima ali sa starim boemom Radom Šerbedžijom koji je meni jednostavno bio dosadan za popizdit’.

OLJK je dočekao drugo desetljeće i u normalnim okolnostima vjerojatno bi to bilo nešto posebno, no ovo nisu normalne okolnosti, odnosno ovo su novo-normalne okolnosti, što znači da nisu normalne, jel’ tako? Ovogodišnji program je skraćen sa 14 na 10 dana, odvija se pod strogim epidemiološkim mjerama, a čak je u jednom trenutku tijekom prošlog vikenda došao u pitanje kad je koronavirus ponovo eksplodirao u Slavoniji zahvaljujući matorim kurvetinama iz đakovačkog samostana koje su pol’ grada poslale u samoizolaciju. (Ne znam kako im je prošla duhovna obnova, ali obnovu korone betmenice su odradile za čistu desetku, jebo im pas mater!). Odmah se proširila vijest da će svi događaji u županiji biti obustavljeni, uključujući OLJK, no za divno čudo prevladao je zdrav razum pa su otkazane samo manifestacije u Đakovu poput Đakovačkih bezvezova. To je u redu, da se mene pita bezvezove bi mogli trajno ukinuti i sve pet.

Pred početak službenog dijela programa održana je press konferencija na kojoj je Šerbedžija malo proćakulao sa zamjenicom gradonačelnika Žanom Gamoš uz čašicu lokalnog vina od koje se nije odvajao tijekom cijele pressice (zamišljam ga kako u hotelskoj sobi grli i mazi bocu i sikće poput Goluma: „My precious!“). Da sve bude u znaku okruglih brojki, ovo je ujedno i 20. obljetnica rada njegovog Teatra Ulysses te deset godina otkako je posljednji put nastupio u Osijeku, u zgradi HNK.

Odjeven po posljednjoj boemskoj modi, s nezaobilaznim krležijanskim crnim šeširom na glavi i đaketom prebačenom preko ramena u stilu narodnog heroja NOB-a, Rade se dobro zabavljao dok se prisjećao odrastanja u Vinkovcima i važnosti Osijeka u njegovom životu. Naime, on i njegova ekipa iz gimnazije dolazili su u Osijek na operne programe noseći pračke kojima su gađali izvođače na bini, zbog čega mu je danas neugodno jer je na istim tim binama izgradio uspješnu karijeru. Bilo je to ugodnih pola ure kulture, a cijeli događaj malo je pokvario ljetni pljusak koji je nas novinare lijepo oprao jer su Rade i Žana sjedili za stolom pod nadstrešnicom a mi smo popušili đoku, no dobro, treba se čovjek malo i namučiti za akreditaciju koja mu omogućuje upad na sve događaje.

Doduše, za otvorenje mi nije trebala jer smo drugarica V. i ja došli pola sata pred početak programa, stali kulturno u red i čekali da uđemo na novoobnovljeni Trg Vatroslava Lisinskog. Velika novost od ove godine je ta da će se brojne osječke kulturne manifestacije preseliti na ovaj trg strateški smješten u dijelu Tvrđe u neposrednoj blizini Drave. Nekima se ne sviđa njegov modernizam jer, kao, odudara od izgleda stare osječke jezgre, no meni to ne smeta – prekrasno osvjetljen prostor te vjetrić koji dolazi iz smjera rijeke i koji je fino rashladio večer i učinio ju ugodnijom.

Druga velika novost su epidemiološke mjere koje se provode i toliko su striktne da čovjek lakše može doći do Trumpa nego ući na OLJK. Posjetiteljima se na ulazu mjeri temperatura, moraju dezinficirati ruke, dijele im se maske za lice, svi djelatnici OLJK-a naoružani su maskama i rukavicama, a ukupan broj gledatelja znatno je reduciran: na tribinama se sjedi u svakom drugom redu, između dvoje posjetitelja su dvije prazne stolice, a plastične stolice u parteru bile su udaljene 1,5 m jedna od druge, sve u skladu s epidemiološkim mjerama. Naravno da je to uvelike smanjilo broj okupljenih, pa je more ljudova stajalo sa strane gledajući program. Kao da to sve nije dovoljno, čak su tražili i da se nose maske tijekom cijelog programa na što sam ih ja poslao u kurac. Masku sam stavio na lice samo za photo op s drugaricom V., a nakon toga sam ju spremio u džep gdje joj je i mjesto. Dobro, nama dvoma ova fizička udaljenost ne pada teško, znamo se milijun godina i održavali smo socijalnu distancu davno prije nego što je ona „ušla u modu“, ali ne znam kako to funkcionira kod članova obitelji ili obitelji s djecom.

Program otvorenja započeo je uvodnom govorancijom dogradonačelnice koja se zahvalila svima koji su proteklih 20 godina gradili OLJK, ustanovama u kulturi i pojedincima, umjetnicima i „vjernoj publici koja živi kulturu u Osijeku“. Potom je prikazan dokumentarni filma „20 godina OLJK-a“ osječkog redatelja Borisa Šepera koji u nešto manje od pola sata daje riječ akterima OLJK-a – umjetnicima, glumcima i drugim kreativcima koji su istaknuli važnost OLJK-a i kulture općenito za grad. Osječko ljeto kulture je tijekom ovih 20 godina okupilo velik broj umjetnika, dalo je novu dimenziju gradskim prostorima te je scenski oživjelo neke od važnijih punktova u gradu. Fin dokumentarac koji nije samo puko nabrajanje odgledanih kulturnih događanja, ali prećerali su s pojavljivanjem Gamošice. Mislim, žena mi je OK i sve, ali nakon pressice sa Šerbedžijom, uvodne govorancije, još da se svakih par minuta ukazuje u dokumentarcu, pa to je puno too much. Moram na tretman degamošizacije, definitivno.

A dugom popisu izvođača koji su nastupili na OLJK-u pridružio se i svjetski poznati glumac Rade Šerbedžija koji je i književnik, predavač na školama glume, pjesnik, a sa svojim bendom Zapadni kolodvor ima i uspješnu pjevačku karijeru. Nakon ovog nastupa mogu mu samo poželjeti da ne zapostavi svoju glumačku karijeru jer ovo je bio prilično naporan i dosadan bućkuriš glazbenih stilova, kvalitetnog sviračkog manirizma i podilaženja osječkoj/slavonskoj publici: red bećarca („Panonske trešnje“), red tamburaša („Svirci moji“), red sevdalinki („Vinkovci“), malo Balaševića („Kose boje maka“), malo Rundeka za siromašne („Barbara“), jedna ciganska, jedna starogradska („Kad mi pišeš moja mati“), obligatorni pokojni Arsen („Tvoje nježne godine“), nažalost još uvijek živ Mišo Kovač („Ostala si uvijek ista“)…

Premijerno je izveo novu pjesmu koju je specijalno za njega napisao Hus iz Parnog valjka (simpatično nazvana „Eto pjesma“) i nije ga baš nešto usrećio jer zvuči kao prearanžirani otpadak iz koša za smeće u Husovoj sobi. Da ne griješim dušu, bilo je tu i nekoliko lijepih skladbi: uvodna šansonijerska „Imam pjesmu za tebe“ s bojama kišnog popodneva u Parizu, posveta Balaševiću „Priča iz Londona“ u koju je ubacio melodiju Đoletovog starog hita „Priča o jednom petlu“, filmična i orkestralna „Do posljednjeg daha“ te meni osobno najbolji trenutak cijele večeri, sjajna prerada Štulićeve „Meni se dušo od tebe ne rastaje“, najbolje i najljepše pjesme koju je Johnny snimio otkako je raspustio Azru i okrenuo se žalosnoj i promašenoj solo karijeri.

Ipak, Šerbedžija je najbolji kao glumac, pa je takav i na koncertu: sviđa mi se kako pjeva onim svojim hrapavim poderanim vokalom, opuštenost kojom prazni bocu vina na stalku ispred sebe, a kad recitira i komunicira s publikom koja mu jede iz ruke, do izražaja dolazi taj njegov kazališni gen. Njegove duhovite priče o susretu sa zemljakinjom u Londonu ili o tome kako ga je Kićo Slabinac pobijedio na tamburaškom festivalu u Osijeku su sjajne, njegova poštapalica „znaš“ odaje dojam prisnosti u obraćanju publici, nekoliko pjesama je izveo tako što se spustio s bine i šetao među prvim redovima, sve to odaje iskusnog šoumena koji djeluje iskreno, spontano i neopterećeno. Ako se samo pretvarao, onda zaslužuje Oscara za glumu… Čak i već toliko izraubovana „Ne daj se Ines“, kojom je po redu i običaju završio koncert, opet mi je nakostriješila dlačice na leđima, a onaj genijalni stih „Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite“ udara me i dalje kao čekićem. Što sam stariji, pardon, što sam mlađi…

Na pressici je Rade rekao da on i bend imaju stotinjak uvježbanih pjesama i da mu koncerti nikada nisu isti što je u redu, samo ovo najvećim dijelom nije bila set lista po mom ukusu. Da citiram Arsena kad su ga pitali s kakvim je ženama spavao: „Neke su bile ljepotice, a neki put sam kočario po dnu“. E, baš takav mi se činio odabir pjesama za ovaj nastup: kočarenje po dnu kace. Šerbedžija zna gdje je došao i pred kakvom publikom pjeva i tome je prilagodio nastup, a tamo nekog Zlog Hadžu k’o jebe…

No, bilo mi je drago vidjeti starog boema opet uživo. Trg Vatroslava Lisinskog je uspješno položio test i potvrdio kako je Osijek dobio multimedijalan prostor koji će, uz budući Kulturni centar, činiti kičmu kulturnog programa grada u narednim godinama. A savjet svim posjetiteljima OLJK-a je da svakako dođete što ranije na programe zbog ograničenog broja mjesta i pooštrene procedure ulaska u prostor na trgu.

Hadžo, dijete s kolodvora Zoo

Set lista:

1. Imam pjesmu za tebe
2. Vinkovci
3. Panonske trešnje
4. Barbara
5. Kose boje maka
6. Meni se dušo od tebe ne rastaje
7. Priča iz Londona
8. Kad mi pišeš moja mati
9. Ne marim da pijem
10. Ciganska
11. Instrumental
12. Eto pjesma
13. Čekaj me
14. Do posljednjeg daha
15. Povratak ratnika
16. Tvoje nježne godine
17. Ostala si uvijek ista
18. Svirci moji
19. Ne daj se Ines