Pandemiji, zatvaranju i idiotima iz stožera unatoč, kulturni život u Osijeku nije baš sasvim zamro. Samo se prilagodio okolnostima i pobjegao u šumu, poput partizana. Odnosno, u ovom konkretnom slučaju u bespuća interneta.
Tako je prošlog tjedna osječki Kulturni centar bio domaćin festivala komorne glazbe od kojih su se neki održali uz živu publiku, a neki preko livestreaminga. A sinoć je u foyeru KC-a fizički i službeno otvorena izložba “Dare to Dream in Osijek” grupe mladih autora, okupljenih oko magistre kulturologinje (i same umjetnice) Kristine Vuk.
Zašto fizički otvorena? Pa, izložba je prvotno otvorena virtualno povodom obilježavanja Dana Grada Osijeka 2. prosinca i može se pogledati ovdje: https://bit.ly/36wfLZ3. Ovo sinoć bilo je fizičko otvorenje izložbe uz malobrojnu publiku te uz pridržavanje svih epidemioloških zlomjera: distanca, maske, mjerenje temperature… Naravno da je toplomjer opet pokazao da sam mrtav (temperatura 32) što je već postalo uobičajeno pa se ni ne osvrćem toliko na to, ali opet je sekundu prije mene došla neka žena i izmjerena joj je najnormalnija temperatura, onda dođem ja i toplomjer poludi. Ili mi to možda momak koji mjeri temperaturu na ulazu želi suptilno poručiti kako je vrijeme da odem pod zemlju gdje mi je i mjesto… 🙂
Enivej, bio živ ili mrtav priljučio sam se ostatku čete malene ali odabrane – sve skupa bilo je nekih 15-ak ljudi. Obratili su nam se uvodnom govorancijom ravnatelj KC-a Ivan Kristijan Majić te glavna i (ne)odgovorna Kristina Vuk s par riječi. Ivan Kristijan se pohvalio kako je virtualni dio izložbe do sada pogledalo više od 46.000 posjetitelja čime je ona postala do sada najgledaniji događaj u organizaciji KC-a pretekavši dosadašnjeg šampiona, najavu ljetošnjeg nastupa Kandžije i golih žena na platou ispred KC-a.
(Inače, baš sam neki dan čitao kako je u ovo nedoba korone održavanje takvih ekskluzivnih pay-per-view evenata postalo sve važniji izvor prihoda za brojne umjetnike u svijetu. Kod nas o nekoj vuli ne možemo govoriti ni u normalnim okolnostima, ali budimo realni: za koju izložbu znate da je posljednjih godina privukla toliko mnogo ljudi? Da nije bilo virtualne izložbe, ovo sve skupa ne bi vidjelo više od stotinjak ljudi, tako da bi trebalo razmisliti o sličnom obrascu i za buduće događaje u organizaciji KC-a.)
Kristina je u nekoliko riječi pojasnila idejni koncept izložbe. Cilj je bio spojiti kreativno pisanje, fotografiranje i stvaranje glazbe te kroz ta tri segmenta stvoriti neki novi multimedijalni svijet i viziju osječkog stvaralaštva, kao i ukazati na potencijale kreativaca koji žive i stvaraju u Osijeku.
Sama izložba sastoji se od 20 fotografija, tri pjesme i pet kratkih priča, a svojom ambijentalno-filmskom glazbom koja je bila soundtrack otvorenja (a možete ju slušati i dok izložbu gledate virtualno) priču je zaokružio osječki skladatelj Filip Lacković.
Ako vas put nanese do KC-a možete se ogrebati i za lijepo i decentno uređenu i ukrašenu knjižicu izložbe s tekstovima svih pjesama i priča. Meni se posebno dopala topla ali potresna priča Laure Dobutović Ravlić „Valentin“ o legendarnom osječkom prodavaču ruža koji je bio jedan od simbola grada još u doba dok sam ja bio mlad. Lik je neumorno špacirao gradom duž promenade, po restoranima, kafićima i klubovima prodavajući ruže i svi smo ga znali, pa kao što me onomad rastužila vijest da je preminuo, tako me dirnuo i Laurin tekst.
Što se fotografija tiče, malo sam razočaran jer mladi osječki fotografi Osijek još uvijek promišljaju gotovo isključivo kroz vizuru Pješačkog mosta i nešto manje Tvrđe. Ima tu jako lijepih fotki, da se razumijemo, meni osobno najbolja je ona Marka Poznića koja prikazuje usamljenog pješaka kako, poput duha koji lebdi, prelazi most koji također kao da lebdi u zraku; sviđa mi se i poigravanje s efektima Zorana Varge, ali nekako smatram da je motiv mosta prvoloptaški i već pomalo potrošen. Isto vrijedi i za Tvrđu, no jako mi se dopala fotka Gorana Bjelotomića koji je odlučio snimiti Rokovu crkvu ali njezin južni dio koji se rijetko snima. A dodatni bonus ide nekoj ptičurini koja je baš u tom trenutku uletjela u kadar, kao da se zaletjela na toranj crkve klikčući „Banzai!“ poput japanskih samoubica u Drugom svjetskom ratu. Full spontani trenutak, a takvi trenuci često rađaju najbolje fotke.
Svaka čast drugovi i drugarice, ali moji favoriti leže na drugim mjestima. Tu je prije svega odlična crno-bijela fotografija autorice izložbe Kristine, koja krasi i naslovnicu knjižice, a prikazuje čovjeka kako vozi bicikl Dravom (po sprudovima, tijekom niskog vodostaja rijeke) dok su u pozadini nedovoljno opjevani simboli Osijeka – zgrada Četverolist te željeznički most koji je meni osobno podjednako dojmljiv kao i pješački, ali mnogo rjeđe zastupljen kada se govori o simbolima i znamenitostima Osijeka.
Još jedan aplauz ide Marku Pozniću za njegovu fotografiju pješaka u Perivoju Kralja Krešimira i one predivne boje jeseni, kako drveća u perivoju, tako i lišća po zemlji. Jedna od najjesenskijih fotki koje sam ikada vidio i savršeno se uklapa uz priču „Kako odlazi jesen“ Ivane Norac.
Ali, to sam samo ja. Vi imate mogućnost donijeti svoje osobno mišljenje ako odete na gornji link i prosurfate kroz izložbu ili, ako ste baš avanturistički nastrojeni, da dignete lijeno dupe i osobno odete pogledati izložbu (Od utorka do petka od 16:00 do 20:00 sati, a u subotu od 10:00 do 14:00 sati). Izložba je otvorena samo ovaj tjedan.
Hadžo, ulični hodač
zlihadzoponovojase 