Vraćam se ja tako iz šetnje u petak navečer i dolazi mi sisterica u stan, sva u suzama. U jebote, što se desilo? „Umro Balašević“, odgovara ona. Ah, dobro je, mislio sam da je netko važan… 🙂 🙂 🙂
Zajebavam se, naravno. Ja sam bio, i još uvijek sam, veliki fan lika i djela panonskog mornara. Nekoga s čijim sam se pjesmama družio veći dio svog života. Moja stara je voljela Balaševića i pjevušila je njegove pjesme kad bi ih čula na radiju dok bi kuhala ručak, dok ga moj stari nije podnosio jer mu je bio preljigav, ali je znao bolje nego da po tom pitanju ulazi sa starom u klinč jer bi se inače hranio u STUC-u.
Moj prvi susret s njim bio je preko pjesme „U razdeljak te ljubim“ koju je snimio kao član grupe Žetva i koja je bila monster hit krajem 70-ih, u vrijeme kad sam bio prvi ili drugi razred osnovne. Klinačka fora bila je tada prići nekoj curi na odmoru ili dok sjedi u učionici i poljubiti ju u kosu pjevajući refren pjesme. Tek mnogo godina kasnije saznao sam da se taj razdeljak iz naslova ne odnosi na kosu već na jedan drugi dio ženskog tijela, ali nitko nije prokužio da pjesma govori o oralnom seksu jer bi vjerojatno bila zabranjena.
Po raspadu Žetve Đole osniva Rani mraz kome se u ljeto 1978. priključuju Bilja Krstić i Bora Đorđević. ONAJ Bora Đorđević? Da, TAJ Bora Đorđević. Mnogima je neshvatljivo da su dvije tako različite ličnosti tako različitih senzibiliteta mogle biti u istoj grupi ali eto, dogodilo se. Doduše, nije dugo potrajalo: njih su dvojica bili poput dva ovna na deblu i nisu mogli dugo izdržati zajedno. Bora je nakon samo nekoliko mjeseci napustio Mraz, a krajem iste godine osnovat će Riblju čorbu. Pitam se što bi bilo da je Đole prihvatio „Lutku sa naslovne strane“ i da ju je Rani mraz snimio u akustičnom folk maniru, u kom pravcu bi se kretala povijest popularne glazbe u bivšoj Jugoslaviji?
Nakon dva albuma s Ranim mrazom, Đole odlazi u solo vode i 1982. izdaje prvi solo album „Pub“. Tijekom 80-ih bio je vrlo aktivan, objavljivao je jedan studijski album godišnje, tempom kakav su imali samo oni najveći, Azra i Čorba. Čak si ni Bregović nije mogao priuštiti taj luksuz, no dobro, on je tih godina ionako bio više zabavljen mijenjanjem pjevača…
„Pub“ je bio vrlo dobar album, ali s nekoliko pjesama koje mi se nisu sviđale ni onda, a nisu izdržale ni test vremena do danas. To će se pokazati kao formula koje se držao: nekoliko veselih, zajebantskih pjesama, koje su bile singlovi na radiju kako bi privukli širu publiku, no pravi biseri bile su njegove balade, koje često nisu završavale kao singlovi i nisu promovirane, ali su same našle svoj put do srca fanova. Ajmo iskreno, tko se danas još sjeća „Tome Sojera“, „Mirke“, „Al’ se nekad dobro jelo“, „Solitera“, „Sugar Rapa“, „Ace brace“…?
Osobno, njegov najbolji album mi je „Bezdan“ iz 1986. Vjerojatno najbolja kolekcija pjesama koju je skupio na jednom albumu, te godine imao je kod mene i hit godine s baladom „Ne lomite mi bagrenje“ u izuzetno jakoj konkurenciji bivše države. Inače, to često volim reći, „Bagrenje“ nije ljubavna već politička pjesma, jedna od tri velike pjesme koje su se pojavile iste godine, a bave se nemirima Albanaca na Kosovu. Druge dvije su „Rimljani“ Bajage i Instruktora te „Seobe“ Kerbera. Ne vjerujete mi? Checkirajte tekstove malo bolje pa ćete vidjeti.
Na tom albumu je bila i pjesma „Narodnjaci“ u kojoj pjeva kako im je sve u šaci, pa neka ostave nešto malo i za njih ostale. U to vrijeme sam se pitao o čemu on priča jer je cijela moja generacija brijala na novi val i rock glazbu, no kasnije sam shvatio da smo zapravo živjeli u balonu. Ipak, pjesma je bila proročanska jer dolaskom novog milenija, kad je stasala ova današnja generacija idiota i retarda, narodnjaci su doista preuzeli vlast.
Godine 1987. nije imao studijski album već živi, snimljen diljem ex-YU, na kome se našla i njegova najduža pjesma, gotovo desetominutna „Samo da rata ne bude“ snimljena s dječjim zborom. Vječni pacifist koji je javno govorio protiv velikosrpske agresije, tu je bio loš prognozer jer rata je, nažalost, bilo i to krvi do koljena.
Album „Panta Rei“ iz 1988. zatvara lijepa pjesma „Requiem“ s odličnim gudačima i stihom „Na barikadama su uvek najbrži, ali nikad i najmudriji“ i time je nagovijestio olovno doba pred nama. To je bilo pred početak antibirokratske revolucije kojom je Milošević politički posmicao pokrajinske vlasti u Vojvodini, Crnoj Gori i na Kosovu, a samo par godina prije no što su se pojavile i prave barikade, najprije oko Knina pa po cijeloj Hrvatskoj.
Slobin režim htio je mobilizirati i Đoleta i poslati ga na front, no ovaj se uspješno skrivao. U jednom trenutku pobjegao je u Sloveniju i tamo je živio jedno vrijeme. Iako se, poput partizana, skrivao i bježao od mobilizacije po šumama i gorama, ipak je našao vremena narugati se Slobinom režimu kroz pjesmu „Sloboda-ne“. U to vrijeme bio je maknut sa svih radio postaja u državi, a jedino se mogao čuti na oporbenom Studiju B i na Radio Subotici. Radio Subotica je imala domaću top 20 listu na kojoj je Đole tjednima bio na prvom mjestu baš s tom pjesmom.
Devedesete su bile godine kada do njegovih izdanja nismo mogli doći, no kad je 1997. započeo proces mirne reintegracije, diljem bivšeg UNTAES područja počele su nicati trgovine s piratskim CD-ovima. Kako sam tada radio za stranu firmu, mogao sam ići tamo-amo i prije nego što su uklonjeni check-pointovi pa sam mahnito kupovao sve što mi je bilo zanimljivo. Tamo sam pazario i nekoliko Balaševićevih albuma koje je izdao tijekom 90-ih, a kad sam otišao raditi u Zagreb, prvu večer po dolasku friend me odveo do Jaruna gdje sam vidio lokalnog dilera sa štandom piratskih CD-ova među kojima je bio i tada svježe izašli album „Devedesete“.
Uz „Bezdan“, to je njegov najbolji album, pun mračnih, gorkih tekstova o svemu što nam se događalo u toj nesretnoj dekadi. Na njemu se našla i njegova meni najdraža stvar ikada, „Kao talas…“ te „Plava balada“ posvećena studentskim demonstracijama protiv Miloševića s početka 90-ih. Stihovi „I tad su došli popovi, pa topovi, pa lopovi i čitav svet se izobličio“ najbolje opisuju što se tada događalo ne samo u Srbiji, već i kod nas u Hrvatskoj, pa kad vam HDZ-ova bagra danas počne seruckati o povratku Tuđmanovim vrijednostima 90-ih, slobodno ih pošaljite u kurac gdje im je i mjesto. Ovo s lopovima stih je baš o njima. Transverzala Tuđman-Sanader-Plenković…
Početkom 2000-ih, normalizacijom odnosa između Hrvatske i Srbije, stekli su se uvjeti i za Đoletov povratak na koncertne bine kod nas. Pula je probila led, a meni je posebno dojmljiv bio prvi poslijeratni koncert u Osijeku 17. lipnja 2002. u organizaciji Centra za mir: kad je krenula „Noć kad sam preplivao Dunav“ stegla su se srca svih u publici. Pa još kad je pozvao pokojnog Zokija Indijanca da pjeva „Petla“ s njim – ovaj je revao kao magarac koji boluje od gripe, ali zaslužio je pljesak. Pa ona dva koncerta u rasprodanoj velikoj dvorani Doma sportova u Zagrebu…
Od mnoštva tih svirki, posebno bih izdvojio onu u Novom Sadu u svibnju 2012. kada su sve ulice u širem centru grada bile doslovno blokirane te nastup iz serijala „Kalendar detinjstva mog“ gdje je u zagrebačkom kazalištu Kerempuh imao rezidenciju kada je nastupao samo u pratnji maestra Dujina za klavirom u nekoj kombinaciji koncerta i stand-up komedije. Do karata se nije moglo doći bez dobre veze, pa je drug Edo urgirao kod samog Đoleta i sredio je našoj ekipi mjesta u prvom redu. Taj sam dan poslije posla krenuo za Zagreb, odgledao koncert, odradio par cugi u bircu kazališta i odmah krenuo natrag za Osijek kako bih drugi dan stigao na šljaku. Ali, kako bi rekao Balašević: „Vredelo je“.
Posljednjih 20-ak godina nije bio pretjerano diskografski aktivan: objavio je samo jedan i to slabašan album „Rani mraz“ sa koga bih na neki njegov best-of uvrstio samo „Galiciju“, dok je ostatak ispod njegove razine. Tu se previše počeo okretati tamburaškom zvuku, što će kasnije prenijeti i na koncerte gdje je nastupao s Panonskom mornaricom s pjesmama prearanžiranim za tamburicu. Neke njegove pjesme bile su toliko dobre da su čak i taj monstruozni make-up uspjele preživjeti, ali to mi nije bilo to. Nove pjesme, koje su se povremeno pojavljivale posljednjih godina, nastavile su u tom điru, uključujući i posljednju stvar koju je službeno objavio, „Hej lega“, koja je ordinarno smeće iako bih trebao biti lokal patriot pa ju podržati jer je posvećena Osijeku, gradu s kojim je Đole imao baš poseban odnos.
Koncerte je prorijedio, nije baš više bio ni „neki novi klinac“, a nije imao više ništa da dokazuje. Uživao je u obiteljskom životu, pisao knjige, režirao film, a nastupao je onda i tamo gdje mu je bio ćeif svirati. Posljednji nastup u Osijeku imao je u dvorani Gradski vrt u prosincu 2019., a to će se ispostaviti i kao jedan od njegovih posljednjih nastupa uopće, no kako sam tada radio u Švabiji, njega sam preskočio. Ali zanimljivo, preskočio sam i njegov nastup par godina ranije na istom mjestu iako sam dobio kartu od sisterice, no nije mi se dalo gledati ga pa sam ju prodao friendici koja je očajnički htjela otići. Sad kad pogledam u retrovizor, bila je to loša odluka: ono, misliš da ćeš uvijek imati priliku ponovo ga vidjeti, ako ne u Osijeku a onda bar negdje u okolici, no eto… Nije mi to prvi takav slučaj: iz kojekakvih razloga svojevremeno sam propustio nastup Jamesa Browna u Zagrebu, Solomona Burkea u Nišu i Amy Winehouse u Beogradu misleći: bit će još prilika, kad ono mauna!
U Njemačkoj sam čitao i vijest o tome da je Đole u studenome 2019. imao infarkt te su mu tom prilikom ugrađeni stentovi. Ja sam se sprdao tada s tim jer, kao, šta stentovi, ja sam imao svojevremeno inarkt i promijenili su mi komplet krvne žile, dakle, veliki servis, stentovi su pičkin dim. Zamjena ulja ili svijećica. Ispostavilo se da za njega nije bilo tako. Slabo srce nije se moglo nositi s obostranom upalom pluća koju je fasovao, plus korona. Nije bio u bolnici ni tri dana, tako ga je brzo sašilo. Čitam na portalima da je navodno punih deset dana imao simptome slične koroni, ali se liječniku javio tek kada mu se stanje ozbiljno pogoršalo. Kao da je odbijao ići u bolnicu jer je predosjećao da se ovaj put neće vratiti. Znam to jer sam isti taj scenarij gledao davnih dana i kod kuće: starog su morali dizalicom izvući iz kreveta i odvesti u bolnicu jer nije htio ići. Dva puta je pobjegao grobaru s lopate i vjerojatno je naslućivao da mu bog neće i treći put pomoći. Tako je i bilo.
Đoleta sam samo jednom upoznao, povremeno bismo komunicirali na press konferencijama, ali nisam bio blizak s njim. Možda sam se držao one stare narodne mudrosti: „Nemoj upoznavati svoje idole jer bi se mogao razočarati“. Znao sam ga kroz pjesme i stihove i to mi je bilo dovoljno. Ipak, naši mali svemiri su se tu i tamo rubno dodirivali, zahvaljujući zajedničkim prijateljima i poznanicima koji su mu prosljeđivali moje tekstove. Nekima je navodno bio oduševljen, kao prikazom koncerta u Novom Sadu 2012., drugima manje oduševljen, poput porazne kritike njegovog pretencioznog i jedva gledljivog filma „Kao rani mraz“. Jebiga, ne možeš biti dobar baš u svemu; „Vasa Ladački“ savršeno funkcionira kao četverominutna pop pjesma, ali razvučen na sat i 45 minuta to je „Smrt Smail-age Čengića“ u tvrdoukoričenom izdanju.
Đole je znao da tamo negdje u Osijeku postoji jedan lega koji prati to što on radi. A nešto mi govori da će pročitati i ovaj in memoriam. Ipak je on sada jedan od onih „koji to od gore vide sve“. On i Arsen će imati priliku dobro se zajebavati, poput one dvojice kritičara iz „Muppet Show“-a, pa mu stoga ni ja neću reći zbogom već do viđenja. Jer, kod ovakvih likova smrt ne može i ne smije biti kraj, to je protuzakonito i protuustavno…
Zato, želim ti mirno more panonski mornaru i do sljedeće plovidbe!
Hadžo, mali od palube
P. S. Sad svi nešto vrte patetičnu “Kad odem” koja govori o smrti, no postoji jedna zaboravljena stvar koja mnogo bolje govori o toj temi, pa evo da otpuhnemo malo prašine s jedne od njegovih najboljih pjesama, ono, ever…
zlihadzoponovojase 