Evo konačno i ovaj monstruozno dugački intervju koji sam s Markom Breceljem vodio u restoranu „Javor“ u Donjem gradu neposredno nakon njegovog predavanja o mekom terorizmu održanog u osječkom studentskom kampusu. Intervju je neautoriziran, ali ako me ikad Marko bude tužio, imam dokaz na diktafonu da je ovako izgledao, samo što sam ga morao dosta skratiti…
Zašto mi je trebalo toliko dugo da ga konačno prekucam? Zato što traje preko 40 minuta i zato što je Brecelj težak sugovornik, jedan od težih s kojima sam razgovarao, pa sam se lomio da li uopće to kačiti na blog ili jednostavno deletirati, no na kraju sam ipak odlučio da to podijelim s vama. Šteta što je toliko opširno odgovarao na pitanja (za prvo mu je trebalo punih 12 minuta!) pa nisam imao vremena porazgovarati s njim o svemu što me zanimalo, ali nadam se da će i ovo biti zanimljiva čitaba…
Hadžo: Ja bih ovaj intervju počeo pitanjem: tko je zapravo Marko Brecelj? Za one mlađe i one koji ne znaju, a takvih sigurno ima dosta…
Brecelj: Postoji film koji je lanjske jeseni snimio Janez Burger, cjelovečernji film koji ima naslov „Parazit u godinama“, pa ako me hoćemo najkraće opisati, onda je to to. Kod mnogo ljudi sam ne samo neomiljen, već i omržen, jedan me je prije 12 godina nazvao parazit u godinama i još ga tražim i htio bih mu se odužiti jer s veseljem nosim to ime, to me stvarno zabavlja. Vjerojatno je autor pri tome mislio na to da sam se sa svojom nevladinom udrugom Društvo prijatelja umjerenog napretka usisao u koparski opštinski proračun između 2005. i 2010. pod sadašnjim demokratskim despotom. Da ti pojasnim: naš omladinski, kulturni, multimedijalni i socijalni centar, nije samo socijalni nego i psihosocijalni, imao je oko 65.000 eura pomoći, od toga za cjelogodišnju djelatnost 43.000, a 22.000 za Koperground, koji je jedan impuls događaja u augustu, kad svi odlaze na odmor. To je 14 dana filmova, video projekcija, performansa, javne tribine, izložbe i bučni bendovi. To je Koperground.
Dakle, u zadnje 23 godine ja sam prije svega organizator na omladinskom, kulturnom, socijalnom, multimedijskom, psihosocijalnom i međugeneracijskom frontu. Uz mene je moja supruga i da nije nje ja ne bih mogao to sve da radim i ne bi bilo takvih rezultata. Prije svega sam to.
H: Jednom rječju: aktivist?
B: Ja to zovem organizator, omladinski radnik. Dobio sam 12 priznanja ministarstva za zalaganje, a sa mnom se voze i jedne sandale koje sam kupio za novac od nagrade koji sam dobio u Koprivni kad su me nagradili gradskim priznanjem, a to je bilo davno, one godine kad je papa bio prvi put u Sloveniji. To je jedan vid mog djelovanja, s time što treba znati da ja nisam nikada prestao nastupati ni sa bendom ni solo. Jedno vrijeme sam nastupao s bendom Javna vaja do 1993. a onda sam počeo sam nastupati s vremena na vreme kao kantautor Marko Brecelj, rabljeni kantautor (smijeh). Nakon osam godina pauze, 1998. počeo sam opet da komponujem i da radim nove pjesme: lane sam napravio tri, četiri, što je možda malo za nekog producenta koji bi htio ulagati u mene, ali za mene je to puno jer sam imao seriju od osam godina kada nisam napravio nijednu.
Trenutačno radim na projektu „Dakle u Vršac“, to je multimedijski projekt, kazališna predstava ali specijalna, koju ja nazivam dokumentarno kazalište. Premda moja savjetnica i sponzorka, režiserka Mateja Koležnik kaže da dokumentarno kazalište ne postoji, ja tvrdim da postoji. „Dakle u Vršac“ je minimalistički mjuzikl, odgojno-obrazovni za vedre odrasle i za predškolsku mladež, a to je ona koja još nije krenula u školu i ona koja više voli biti pred školom nego u školi. To radim sa Cankarjevim domom i trebam do novembra to dovršiti.
Dakle, organizator po vremenu kojeg sam uložio, rabljeni kantautor, a sad sam u Osijeku na izlaganju o mekom terorizmu. To je izlaganje bilo zgusnuto, bilo je djelomično, međutim ja neobjektivno prosuđujem da sam bio inspiriran zbog ljudi koji su bili tamo, koje sam „my name is paparazzo“ fotografirao i vaša pozornost je pobudila u meni jedan privid da je to što činim kao meki terorist, da je to nešto značajno, nešto što vredi i za mlade umjetnike i da to ima utjecaja na stvarnost, što mi je cilj. Kao što sam rekao na izlaganju, moja tetka, koja me je čuvala kad sam imao tri godine, rekla mi je nedavno u Sarajevu da to što radim nema smisla sve skupa i da je to pišačina protiv vjetra.
Dakle, da rezimiram: organizator koji u ovom trenutku nastoji udružiti sva samonikla prizorišta, povezati ih kao predsjednik marionetske uprave Pohorskog bataljona, to je nevladina udruga koja povezuje skoro sva značajna samonikla prizorišta u Sloveniji. Radim na tome, napisali smo knjigu, objavili je, 4. jula radimo jedan koncert. Borim se već 24 godine da Društvo prijatelja umnjerenog napretka preživi, a radim i na povezivanju Pohorskog bataljona sa samoniklim prizorištima na području regije, da ne kažem neku riječ zbog koje bi me odmah optužili da sam jugonostalgičar. Ja ne žalim za državama, ja žalim za kulturnim prostorom, za životom i intenzitetom kulturnog prostora. Točka.
H: Čovječe, 12 minuta, ne znam kako će ovo izgledati kada to budem prekucavao…
B: Da ti kažem, ništa beznačajno nisam rekao. Tu imaš jako mnogo materijala, ja sam kondenzirano odgovarao, nisam se ponavljao, to je moja predstava o samome sebi. Imaš tu i planove za budućnost i sve, to je dug odgovor koji je bio sažet.
(Zatim je uslijedio dio kada je Marko počeo mene rešetati pitanjima o tome tko sam ja, čime se bavim, a najviše od svega ga je zanimalo pišem li za neke od, kako ih on naziva, „preovlađujućih medija“ tipa „Glas Slavonije“, radio ili televizija. Imam dojam da mu je laknulo kada je čuo da sam obični bloger koji se blogerstvom ne bavi zbog love već zbog „meraka“)
H: Otkud ti u Osijeku?
B: Pa, u Osijek sam krenuo jer su me zvali na književni festival Krokodil u Beograd, tamo gdje se još uvijek Sava ulijeva u Dunav a ne obratno. Taj Krokodil je neki spoj literature i muzike pa im se učinilo svrsishodno da me pozovu i plate mi nastup i putne troškove. Ja sam doduše želio ići na obilježavanje 70. obljetnice bitke na Sutjesci, no kad su oni izvadili te eure koje još nisam dobio (i pitanje je hoću li ih dobiti), moja principijelnost da odem na obilježavanje bitke na Sutjesci pokazala se kao eurotopiva (smijeh). Odlučio sam otići u Beograd, ali sam odlučio prije Beograda napasti u prijateljskoj ofenzivi Zorana Cara, sina cara Franje, u Koprivnici i posvetiti mu nastup u njihovom gradskom muzeju. Tamo sam također održao predavanje koje je trajalo dva i pol sata i koje je bilo sasvim drugačije koncipirano nego ovo u Osijeku. Napravili smo jedan performans, šetali smo po Koprivnici i pokazali grad mom saputniku magarcu, a na kraju sam još i svirao. Bilo je puno medija – organizator Dražen Ernečić rekao mi je da otkad on radi u muzeju, nijr bilo toliko novinara, što je bio neočekivani ubod.
Nakon Koprivnice sam otišao u samoniklo prizorište u vinkovački Walkow koji je neka vrsta omladinskog kulturnog centra i tamo sam bio jako toplo i srdačno primljen. Tamo je bio i Mataković koji mi je donio svoje novije radove. Morao sam uzvratiti prijateljsku paljbu, došao sam naoružan municijom od 50 litara rabočka, 20 litara malvazije i 10 litara maslinovog ulja i moram reći da je okršaj stvarno bio žestok i da mi je u Osijeku ponestalo municije, a bitka će trajati dva dana.
H: Štedi municiju! (smijeh)
B: Nema štednje municije! Bitka je teška ali ću za sam kraj, za Beograd i za put do Vršca, ovdje na hrvatskom tlu obnoviti zalihe i pripremiti rezerve municije za srpski dio.
H: Ti si danas imao u kampusu predavanje o mekom terorizmu. Reci, za one koji nisu bili, što je meki terorizam?
B: Gledaj, ja sam danas to tako sažeto objasnio na predavanju i meni se samo za tebe ne da to ponavljati. Izvini ako ti to zvuči nadmeno ali nemoj tražiti od mene da ponovo pričam o tome šta je meki terorizam, zašto je meki, zašto je terorizam, koji je njegov princip, šta je njegova suština, njegova moć… Na ovo pitanje ja sam odgovorio na samom predavanju koje je trajalo sat i deset minuta.
(Uslijedila je neugodna pauza. Iskreno, ja sam bio vidno razočaran i spreman zaustaviti diktafon, ustati se od stola i poslati sve ovo u vražju mater, no Marko je valjda skužio da sam razočaran pa je ipak ponudio nekakav odgovor na ovo pitanje)
B: Gledaj, meki terorizam je „uprizorita nadejavnost“ kako se to na slovenskom kaže. Ne znam kako se to kaže na hrvatskom, ali to je serija performansa kojima sam dao ime zbog toga što mediji teroriziraju svijet i ljude svojim tvrdim terorizmom. Naši performansi su meki terorizam jer u njima ne teče krv – nikoga ne mučimo u tom klasičnom tvrdom smislu. Ljudi koji su ih gledali bili su zbunjeni, uzburkani, ljuti ali i oduševljeni i veseli. Dakle, meki terorizam je vrsta umjetničkog čina koji itekako ima veze sa stvarnošću ali je ne uljepšava i ne dizajnira ju. Točka!
H: Reci, što još planiraš tijekom svog boravka u Osijeku? Sutra imaš multimedijski performans u caffe baru Roko…
B: Da, multimedijski nastup. Bit će projekcija, performans i svirka. Sutra također idem na izložbu Igora Kordeja u Vukovar da ju pokažem svom magarcu. Kad sam došao s njim na glavni trg u Koprivnici i kad smo se postavili pred fotografe i medije, Zoran Car i ja smo puno lošije izgledali od magarca (smijeh).
H: Ti si još od vremena kada je Buldožer djelovao bio poznat po subverzivnosti i provokativnosti. Reci, da li je bilo lakše provocirati u ono vrijeme socijalizma ili danas kad živimo u tzv. demokraciji? Jesi li se kao umjetnik osjećao slobodniji onda ili danas?
B: Shvaćam što misliš. Radi se o tome da je vrijeme 70-ih teško uspoređivati s drugim desetljećem novog stoljeća. Vidi, ja sam tada mogao s dobrom pjesmom biti 12 tjedana prvi na top pop ljestvici Radija Ljubljane. Danas sa dobrom pjesmom ne možeš biti prvi ni u Prknu Donjem (smijeh) a kamoli na nekom centralnom mediju. Ta dva vremena ne mogu se uspoređivati. Tebe možda interesuje kako je tada bilo biti zakinut kao umjetnik, a kako je sada biti zakinut kao umjetnik, dakle, biti u nemogućnosti da nešto priopćiš svojoj publici. Biti zakinut nikad nije ugodno, ali biti zakinut u ovom neprotočnom vremenu zasićenom informacijama teže je nego tada. Prostor je gluh. Prestao sam vjerovati u čuda. Ja nisam više ateist, ja sam su-osnovatelj veoma proširene vjerske zajednice „Nada bez razloga“ i procjenjujem da si i ti u njoj.
H: Misliš li da je raspadom bivše države došlo i do raspada kulturnog prostora?
B: Ne do raspada, do zakinutosti. Ili bar do pokušaja zakidanja, ali to se nije desilo jer kulturni prostor i kulturno disanje nije nešto što se može odrediti administrativnim mjerama. Kao što se ne može državama odrediti put rijeka koje teku kroz njih.
H: Na tvom kombiju piše „EU shit“. Zašto?
B: To doslovno znači Evropska unija govno. Piše i „SLO shit“.
H: Znači da nemaš baš lijepo mišljenje o toj zajednici naroda u koju mi u Hrvatskoj hrlimo?
B: Ja sviram u Puli 30. 06. na žalovanju povodom ulaska u EU (smijeh). Tamo su me pozvali i ja sam se s veseljem odazvao. Zatražio sam malen, simboličan honorar.
H: Kad smo se već dotakli Pule, pretpostavljam da si u kontaktu s Francijem Blaškovićem koji također ima svoju udrugu, Ligu za borbu protiv turizma…
B: Franci Blašković će sutra dobiti od naših organizacija praktična priznanja: pola noge jedne svinje, sušene, koji sam ja dobio za rođendan, vino, maslinovo ulje i 100 eura za nabavku bolje ribolovne opreme. On ti zadnjih 4-5 mjeseci lovi ribu, s ulovom otprilike jedne i pol sipice na deset dana. On i njegova Annka rade jedan džinovski projekt koji se može pratiti preko interneta svake subote u podne, to je emisija „Šjora špija“. Ja sam ga i pozvao na ovu ofenzivu, ali teško je repu izvaditi iz korijena, ne da mu se putovati ali je rekao da pozdravim sve koje zna i koji ga vole. A ja pozdravljam i sve one koji ga ne znaju i upozoravam na njegov rad i na njegov značaj.
H: Nećemo više duljiti, još bih te za sam kraj pitao nešto o Buldožeru. Nisam to htio, ali mnogo ljudi te još uvijek najviše doživljava kao frontmena tog benda. Misliš li da je bend imao dovoljno priznanja u vrijeme kada je radio ili se percepcija o Buldožeru promijenila nabolje nakon svih ovih godina?
B: Ja imam utisak da je Buldožer imao dovoljno priznanja i dovoljno odjeka u cvatu svoje snage i mislim da i ja još uvijek crpim na toj ostavštini, na toj poznatosti koju sam dobio za rad u Buldožeru. Buldožer nije bio mainstream ali je imao odjeka u jednom protočnom vremenu, sasvim drugačijem nego što je vrijeme danas. A to da je ugled toga rada u međuvremenu postao dio jedne kulturne ostavštine, jednog kulturnog prostora, to je istina. To će ostati neizbrisivo i to je fakat, kao što je fakat da će naš lokalni koparski despot Boris Popović dobiti od mene tanjur Pohorskog bataljona (osušeni izmet, op. a.) za palme koje je posadio pa su se smrzle, za sve njegove betonske strukture i sva njegova kružna raskršća. Sve je to prolazno, kao i njegova slava i utjecaj i od toga neće puno ostati za 50 godina, dok će Buldožer sve jače sjati kao jedan temeljit i značajan kulturni podstrek, odnosno rad.
H: Je li ti ikad bilo žao što si otišao iz benda?
B: Nikad mi nije bilo žao. Veselio sam se prelasku na marginu, kao što se sada veselim ovom čobancu kojeg sam počeo da jedem (smijeh).
Intervju smo završili baš u trenutku kada je bila poslužena večera. Jebiga, bilo je još tona pitanja koja sam htio i mislio postaviti, ali nije bilo vremena. Možda jednom drugom prilikom, valjda će se još neka prijateljska ofenziva pokretati u pravcu Slavonije…
Hadžo, prijatelj u ofenzivi
zlihadzoponovojase 