Vrlo dobrim koncertom ČBS su proslavili 20 godina „uzaludnog krečenja“, odnosno bavljenja rock’n’rollom na ovim prostorima, OPO su se ponovo vratili među žive (s novom pjevačicom, zar ste sumnjali?), no za mene je ovaj put u Novi Sad ipak značajan po tome što sam nakon gotovo 25 godina ponovo vidio frienda iz srednje škole…
Dugo me nije bilo u Novom Sadu, tri mjeseca, od koncerta Debeljaka u Crnoj kući. Naravno, bili su tu Nova godina i tradicionalno spor siječanj, ali jebada je i kad nemaš svoj auto već moraš tražiti nekoga tko ima i vozilo i želju da ti se pridruži u pustolovini, a to je teže nego što je bilo Diogenu tražiti čovjeka svijećom usred bijela dana. No, četiri gusara u sastavu drug Š., drug M., drug O. i drug Zli krenula je zelenim zmajem u susjedstvo. (Nismo bili jedini Osječani jer je u drugom autu išla još jedna osječka ekspedicija predvođena drugom D.).
Što se promijenilo u ovih nekoliko mjeseci? Pa, konačno su dovršili cestu koja vodi od Spensa prema Železničkoj i dalje prema centru, to je dobra vijest, a loša je da su srušili legendarnu pečurku kod Spensa, benzinsku stanicu u obliku gljive koja je bila jedan od simbola grada i zamijenili ju novom, modernom ali bezličnom benzinskom. S druge strane, Mercator je i dalje odlično mjesto za shopping, a Bubi vrhunsko mjesto za papak i mislim da ću morati definitivno uvrstiti ga u neko od sljedećih izdanja Gastro patrole.
Onda su nam se putevi razišli: tri mušketira su otišla ovjeriti neke birceve u gradu, a ja sam se našao u centru na Trgu slobode koji je bio u mrklom mraku. Razlog nije bilo neplaćanje računa za struju već sat vremena mraka povodom Dana zemlje. Osim što je ekološki prihvatljivo, to je glavnom trgu dalo jednu dodatnu dimenziju koju je odlično iskoristila neka trupa žonglera s vatrom da naprave lijep spektakl.
E sad, ako se sjećate prije par mjeseci sam objavio vijest o video klipu s maturalne zabave u osječkom Bastionu davne 1991. na kojoj se i ja pojavljujem. Tada sam uputio javni poziv svima koji znaju mog frienda Galeta, koji je na toj snimci sa mnom u društvu, da mi se jave jer čovjeka nisam vidio od tada. Naravno da se nitko nije odazvao (jer nitko ni ne čita ovo moje sranje od bloga), ali onda se javio drug Biro iz GTŽ-a rekavši da on ima Galetov broj mobitela za koji nije bio siguran je li još u funkciji pa neka probam. Ja probao, dobio čovjeka, i konačno smo se našli na cugi, prvi put od 1991. i tog maturalca. Naravno da nije bilo nikakvih senti-menti sranja, dvije matore budale su se vidjele nakon toliko vremena i jednostavno nastavile sa zajebancijom tamo gdje nas je prekinuo rat. Tako vam to funkcionira među budalašima…
Cugu smo odradili u jednom kafiću pored Routea 66 koji više ne radi jer je imao bliski susret treće vrste s poreznom inspekcijom, no znate već kako to ide: dok smo se mi našli, sjeli, razvezali priču, koncert je već bio počeo pa sam tako propustio prvi bend, punkere u usponu Raskid13 (https://www.facebook.com/raskid13). Kasnije me je Zlatko iz Atheista, koji je za nas zapadna Evropa, upoznao s dvojicom likova iz benda i jedan od njih je rekao da me se sjeća s Marčelovog koncerta u Osijku od prije par godina kada je on svirao u Iskazu, Marčelovom pratećem bendu. Eto kako je svijet malen…
Stigao sam taman na početak povratničkog koncerta zrenjaninskog benda Oružjem protivu otmičara (https://sr-rs.facebook.com/oruzjemprotivuotmicara) za kojeg sam mislio da je prdnuo u čabar jer nisu svirali brat-bratu pet godina, no Nikola Pavković, lider benda, okupio je ganc novu postavu u kojoj su osim njega pjevačica Jovana, basistica Ivana i Srđan za bubnjevima. Iako se koncert ČBS-a najavljivao na sva zvona kao njihova obljetnica 20 godina postojanja, činjenica je da i OPO slave isti jubilej – 20 godina od izlaska njihovog epohalnog istoimenog albuma. „OPO“ i „Barbiecue“ su remek djela guitar pop punka, bili i ostali, no odlaskom originalne pjevačice bend je počeo mijenjati pjevačice kao na tekućoj vrpci i praviti sve slabije albume, pa kako se i interes publike za njima lagano gasio, bend je pravio sve dulje pauze i mislio sam da je ovoga puta doista kraj. Ali, Nikola nije mislio tako i eto ti njih u Quarteru kao gosti ČBS-u.
Što nije baš bio pametan izbor, odmah da kažem. Publiku u Quarteru činili su ljubitelji ČBS-a većinom (otprilike oko 150 ljudi) koji su OPO najvećim dijelom izignorirali. Nije bilo atmosfere ni među ljudima, ali ni na bini – bend se doimao drven i ukočen, niti jednom se nisu obratili ljudima osim na samom kraju i nekako mi je sve to djelovalo odsvirano preko kurca. Nikola je pogonsko gorivo benda, čovjek stvarno iz svoje gitare izvlači čuda, Jovana je klasična OPO pevaljka – piskutavog glasa ali lijepa za prste polizati (i još štošta drugo J), bubnjar iz zrenjaninskog benda Sukob interesa razvaljuje, šteta što Ivana nije mogla doći zbog bolesti pa ju je solidno zamijenio jedan momak. U jedva pola sata prosvirali su neke od svojih najvećih hitova (Moja soba“, „Izabel“, „U koloru“…) te jedinu pjesmu koja je malo razmrdala publiku, legendarnu obradu Zanine „Mladiću moj“, ali nisu izveli niti jednu od novih pjesama koje imaju. Bio je to ipak pomalo razočaravajuć nastup, možda bend još nije uigran, nije ni ugodno nastupati pred nezainteresiranom publikom, ali gledao sam ih u mnogo boljim izdanjima…
Nešto pred ponoć na binu su se popeli headlineri – Čovek bez sluha (https://sr-rs.facebook.com/pages/Covek-Bez-Sluha-Official/191098743729). Bend koji je hrvatskoj publici poznatiji kao drugi bend Mikija iz Six Packa zapravo je stariji od Six Packa, no iz nekog razloga nije se „primio“ kod nas. Iako se često vuku usporedbe i sličnosti između ta dva benda, ipak postoje razlike: drugačiji aranžmani, gitarske dionice, drugačiji tekstovi… Miki čak i drugačije pjeva. U Srbiji ČBS imaju vjernu bazu obožavatelja koju, kako sam vidio u Quarteru, velikim dijelom čine cure od 20 godina koje znaju sve tekstove, a bogami aktivno su sudjelovale i u šutki koja je vladala tijekom cijelog nastupa. Kako sam ja premator za šutke (još osjećam bolove od legendarne šutke na Brejkersima 1990. u menzi STUC-a 🙂 ), ja sam se povukao za šank i tamo otvorio ordinaciju. Osjećao sam se kao Papa: svako malo netko bi mi prišao, pozdravio me, zagrlio me (neki ljudi koje čak nisam niti prepoznao), što još doživljavam samo u Novom Sadu. Ovoliko poznatih faca u Osijeku ne bi se skupilo ni na godišnjici mature…
ČBS (osim Mikija, tu su Laza gitarist, Lune basist i Mikica bubnjar) su krenuli odmah u glavu posljednjim singlom „Ti samo misliš da me znaš“ i hitom „Superheroj“, a onda su ubacili u petu i držali masu u šutki sljedećih sat i 20: „Upomoć“, „Sećanja“, „Rikošet“… U hitovima „Umesto osmeha“ i „Ništa mi staro ne nedostaje“ bend se jedva čulo od publike, a u završnoj „Gotovo je“ pokazali su da im termin „šumadijski Ramonesi“ dobro pristaje, mnogo bolje nego kada su tijekom bisa mrcvarili „Pet Semetary“ istih. Ali, to je bilo za njihovu dušu, kako reče Miki, pa i ide na njihovu dušu… Uglavnom, jako dobra svirka uigranog i energičnog benda koju je samo kvarila dosadna Mikijeva verbalna gonoreja u pauzama pjesama, ali čovjek jednostavno ne može pobjeći od toga.
I dok je bend svirao a publika skakala, ja sam u audijenciju primio Dawida iz Ludih krawa, članove Atheist Rapa, već pomenutog Raskida13, drugaricu Milicu, moju priju s koncerata iz dana kad sam još bio mlad i zgodan (a sada sam samo „i“) i još nekoliko faca i baš mi je bilo dobro. Cijela večer protekla je u opuštenom tonu i s mnogo zajebancije, a slična atmosfera nastavila se i pri povratku. Dva sata vožnje do Osijeka, a niti jednom nismo palili radio, imali smo dovoljno dobre zajebancije u autu. Sad kad dolazi ljepše vrijeme, očekujem da će se i putešestvije do NS-a učestaliti, samo da riješim pitanje auta i na konju sam… (Zapravo, loša usporedba: sa mnom na konju nitko ne bi bio u stanju razlikovati nas…).
Hadžo bez sluha i talenta
zlihadzoponovojase 