Odlična prva večer ovogodišnje Poezike opravdala je odluku (ne)stručnog žirija da da prednost ovom događanju u moru drugih koji su se isti dan održavali u Novom Sadu.
Treće izdanje Poezike – regionalnog festivala autorske glazbe i moj treći pohod na njega. Dakle, stopostotni učinak kojeg imam još samo s Ritmom Evrope, iako je on dužeg staža (ovo mu je bilo deveto izdanje), ali uopće ne sumnjam u dvije stvari: da će Poezika dogurati do svog devetog izdanja i da ću ja biti tamo. Em sam neuništiv, em planiram živjeti vječno. Za razliku od svih vas, običnih smrtnika…
Festival koji promovira regionalno autorsko stvaralaštvo odnedavno ima i svoju net platformu (http://magazin.poezika.com/), pa bacite okce, ali dvodnevni festival glazbe, filma, izložbi i svega ostaloga i dalje je core business, ako o nekakvom biznisu uopće možemo govoriti kod ovakvih projekata koji nastaju iz entuzijazma i predstavljaju ljude koji rade iz entuzijazma. Znači, ja koji sam na svom nesretnom blogu zaradio milijune nečega konvertibilnog, kupio vilu s bazenom na obroncima Beverly Hillsa i condo u centru njujorškog Flatirona, nekako se ne uklapam u cijelu tu priču o altruizmu i nesebičnosti…
Ovogodišnju delegaciju činila su četiri mušketira: drug Š., Herr Lj., drug O. i ja kao politički komesar cijele družine. Možete me zvati Marx. Herr Lj. je odlučio prednost dati To Be Punk festivalu koji se održavao isti vikend u Fabrici, što je dokaz da je riječ o konju, poput druga M. koji u Novi Sad nije išao s nama već je došao svojim ležećim biciklom. Mislim, alo, ići slušati tamo neke anonimus bukače, a u KC-u imaš Poeziku, u CK13 beogradske Makedonce Ti i Varaždince Vlastu Popić… Jebiga, uzalud se izgleda trudim da ovakvim putešestvijama malo oblikujem kulturni duh mojih drugova, mislim da bih s dresiranim lemurom postigao bolji uspjeh…
U Novi Sad smo krenuli malo kasnije no inače obzirom da drug O. radi pa svojim radnim vremenom prca u zdrav mozak nas ostale neradnike i beštije (inače, slika jednog zaposlenog i trojice džabalebaroša u metromobilu otprilike je slika današnjeg hrvatskog društva gdje onaj sretnik koji ima plaću mora raditi za četiri osobe da bi prehranio sve nas parazite). Inače, highlight cijelog puta bio je jedan ružičasti fićo kojeg smo vidjeli na ulicama grada, a vozila ga je neka pička. (Znate kako se zove pička koja vozi fiću? Fička!) Enivej, zbog kratkoće vremena na brzinu smo odradili šoping u Mercatoru, pozdravili ekipu iz SKC-a ispred Fabrike i krenuli do Kulturnog centra.
Na terasi KC-a okupilo se desetak ranoranioca, uključujući i ljude iz organizacije festivala koji su me malo poprijeko gledali nakon prošlogodišnjeg teksta o prvoj večeri festivala i organizacijskoj šlampavosti pred koncert Goribora. Ove godine takvih kerefeka nije bilo jer niti jedan od headlinera nije taj kalibar. Tu je bio i drug Strajnić iz Beograda, inače pater familias obitelji čiji je izdanak sve poznatiji kantautor Stray Dogg koji me upoznao s nekoliko ljudi, uključujući Jovanovića, sudonika ovogodišnjeg festivala i nekog lika Gagića za kojeg je rekao da ima sve albume Boba Dylana, čak i one koje ni sam Dylan još nema J. Zanimljivo, svi su rekli da prate moj blog što će reći da nemaju život, pa im najtoplije preporučam da više izlaze u prirodu i šetaju, a manje čitaju tamo neke opservacije propalog kritičara i kroničnog nejeba…
Uz poslovično kašnjenje od 15 minuta festival su otvorili njegov ideolog Miloš Zubac i novi direktor KC-a Bojan Panaotović koji je otvarajući festival izjavio kako se nada da će Poezika postati važniji festival od EXIT-a. Ja baš i ne dijelim taj stav: prošlogodišnji krkljanac oko nastupa Goribora daje mi za pravo da se nadam kako će Poezika ostati malo festivalče za malobrojnu ali probranu ekipu. Ovakav tip kulture ionako nije masovan niti bi to trebao biti.
Tradicionalno, koncert je počeo u sali na drugom katu KC-a, a prvi nastup pripao je mladom izvođaču, pobjedniku konkursa za nove autorske nade. U petak je to bio Jovanović (https://www.facebook.com/jovanovicislicno, http://jovanovic.bandcamp.com/). Who the fuck is Jovanović, pitat ćete se vi, s pravom. Radi se o Milanu Jovanoviću iz Beograda koji je odjebao tradiciju kantautora da nastupaju pod punim imenom i prezimenom ili pseudonimom i potpisuje se samo kao – Jovanović. Iako je prva stvar koju sam čuo od njega na radiju, „Vreme je“, zvučala poput gitarističkog indie popa, Jovanović je kantautor stare škole i nasljednik duge loze singer-songwritera koja seže od ranog Dylana naovamo – akustara, usnjara i vokal. I pjesme, naravno, zvukom se krečući dobro utabanim stazama folka i americane i srodnih žanrova sa zanimljivim tekstovima o putovanjima („Lisabon“, pjesma koja mu je omogućila pobjedu na natječaju) ili društvenim opservacijama (singl „Rob“). Vokalno jest malo limitiran i bio je očito zbunjen brojnošću i podrškom publike, ali Jovanović je dokazao kako hypeić koji se stvorio oko njega nije bez osnova, a nova stvar koju je izveo za kraj, „Anti“, pokazuje da se dobro snalazi u iskonskom bluesu. Lik je prošle godine objavio svoj debi album koji se zove – nikad ne biste pogodili – „Jovanović“ koji zaslužuje da ga poslušate, a i da ga ovjerite ako vam se pruži prilika.
Nakon samo par minuta pauze Jovanovića su naslijedili svemirci, točnije dvije svemirke iz benda Svemir (https://hr-hr.facebook.com/ssvemir, http://svemir.bandcamp.com/). Lider projekta je kantautorica Zvonka Obujdin koja je karijeru započela skromno, tipično kantautorski s akustičnom gitarom i glasom, da bi u međuvremenu okupila i cijeli bend iza sebe. Ovdje su nastupili u krnjoj postavi kao dvojac, gdje se Zvonki na akustari pridružila Aleksandra Dokmanović na električnoj gitari. Taj koncept spajanja akustičnog i električnog uglavnom je dobro držao vodu, unatoč povremenim poteškoćama uzrokovanima potrebom prearanžiranja pjesama uglavnom s njihovog debi albuma „Tako jako“ iz prošle godine. Zvonka i Aleksandra dobro se „osjećaju“, postoji vibra među njima, no kod nekih pjesama, posebice onih bržih, osjetio se nedostatak ritam sekcije jer se baš čuje da Svemir ima prave, bendovske aranžmane.
Ono što karakterizira njihovu verziju americane je Zvonkin, hm, zvonki glas. Prvi put ju gledam live i mislim da je cura u samom vrhu što se kvalitete ženskih vokala na domaćoj sceni tiče. Dodajte tu i introspektivne, lirske, eco-friendly tekstove (priroda je motiv u svakoj Zvonikinoj pjesmi: nebo, sunce, mjesec, stabla…) i jako dobru kemiju između njih dvije i dobili ste 45-minutni set u kome ste doista mogli uživati. Predstavili su i jednu ganc novu pjesmu, „Zmajev dah“, koja me atmosferom i tekstom jako asocirala na Joni Mitchell u najboljim danima; bila je tu i jedna blueserica s eksplozivnim gitarskim solom koja bi se sigurno svidjela i Ani Popović, prekrasni valcer „Jednog dana“ za koji dajem ruku u vatru da je najbolja stvar benda do sada, lijepa, gotovo pop melodija uvodne „Nebo isprano i plavo“… Mogu nabrajati do sudnjeg dana ali nema potrebe, shvatili ste valjda natpis na zidu – Svemir trebate ovjeriti čim prije, po mogućnosti u full-band formi. A kako ću ja, kao što rekoh gore, živjeti vječno, uvjeren sam da će mi se ta prilika ukazati.
Onda je uslijedila ona poznata seoba naroda iz male sale na katu u veliku salu u dvorištu i poslovično nepotrebno polusatno čekanje – na što? Sreća pa smo među poznatim licima ugledali i Peđu, basistu Šinobusa, s kojim smo otišli van do Katoličke porte i u obližnjoj trafici uzeli cugu te uz ćaskanje prekratili vrijeme čekanja. Zanimljivo (i pohvalno), u KC se alkohol ne smije unositi, ali nemate problem s unošenjem sokova ili vode. Tako sam se oboružan limenkom hladne Coca cole uputio natrag do velike sale, taman na početak nastupa mog starog drugara Milana Glavaškog, lidera benda Rebel Star (https://sr-rs.facebook.com/RebelStarMusic, http://www.rebelstar-music.com/). Milana neki znaju kao „odmetnutog sina“ iz Eve Braun koji se prije nekoliko godina vratio starom bendu pa sad vozi paralelni slalom između Eve Braun i Rebel Stara. Obzirom da lik živi u mjestu Szentendre u Mađarskoj, rijetko nastupaju i moram priznati da ne pamtim kad sam ga posljednji put gledao uživo, to mora da je bilo prije pet-šest godina. Možda će sad malo učestaliti s nastupima jer završavaju svoj novi, četvrti album, koji bi se trebao naći vani 19. 6.
Milan je nastupio s ustaljenom, međunarodnom postavom RS-a koju čine, osim njega, još i Britanac Ashley Brees na gitari te Mađari Attila Prikler za bubnjevima i Csaba Marinka na basu. Ashley je otpjevao uvodnu, Dylanovu „It’s all over now Baby Blue“, pokazavši da ima i dobar glas osim što je vrhunski gitarist, no zvijezda benda ipak je Milan, a on je sinoć bio u najboljem elementu. Znam da je picajzla po pitanju zvuka i da je često nezadovoljan i namrgođen ako sve nije po YUS-u, ali sinoć sam vidio jednog posve drugog Milana: opuštenog, nasmijanog, dječački razigranog, čovjeka koji kao da dugo nije nastupao pa se zaželio svirke. Zna da iza sebe ima vrhunski bend, a zvuk je u velikoj sali bio besprijekoran (neki su se žalili doduše da je bio preglasan ali ovo je rock koncert, ljudi, ne jazz).
Svi preduvjeti za odličan koncert bili su tu, a bogami i dobili smo odličan koncert. Na samom početku Milan je izveo malu diverziju: podijelio je popis pjesama publici i pozvao ih da oni sami odaberu koje će pjesme bend izvesti. I to mi je bilo super cool: pravi džuboks uživo! Publika k’o publika, uglavnom su tražili hitove, pa samo tako dobili i „Lunu“, „Veliki dan“, „Amerika“, „Ti i ja“, „Anđeli“… Ja sam htio zatražiti „Staklo“, stvar koja otvara njihov prvi album „So“, ali sam se suzdržao jer sam bio siguran da će i ona doći na red. I došla je, u dosta prearanžiranoj verziji koja mi nije baš najbolje sjela da budem iskren, ali i dalje je to sjajna stvar.
Milan i drugari predstavili su i nekoliko pjesama s nadolazećeg albuma: „Široka reka“ je melankolična, autobiografska pjesma, „Rain“ je old school komad rocka koju je napisao i otpjevao Ashley, a on je autor i prekrasne laganice „Ragged Key“. No, apsolutni highlight za mene je bila izvedba pjesme „Radio“, power-pop ljepotice koja zvuči kao most koji povezuje Milanove prethodne bendove Popcycle i Evu Braun s Rebel Starom. Ovo je hit na prvu loptu i, ako Milan ovo pročita (a znam da hoće, moje otrovne strelice uvijek pronađu svoju metu, makar i s par godina kašnjenja), neka posluša glas starog gusara: ovo je stvar koju moraš pustiti van kao singl!
Ako imam jednu primjedbu onda je to što su ga malo zapilali na bisu s četiri pjesme laganijeg tempa. Mislim, meni su i „Dani“ i „Boje“ i „Ventilator“ super pjesme, ali trebalo je možda malo drugačije promiješati set listu. No, konačan dojam je sjajan: bila su ovo gotovo dva sata prvoklasne svirke kojom se bend predstavio u možda najboljem izdanju do sada. Mislio sam da nitko neće moći nadmašiti Goriborov nastup na Poezici prošle godine, ali Milanu i ekipi to je uspjelo. Letvica je podignuta još više i bit će zanimljivo vidjeti tko će ju uspjeti preskočiti.
A mi smo napustili KC ozarena lica, otišli do Bubija na okrepu želuca te potom do Fabrike gdje smo našli Herr Lj. kako hrče u metromobilu. Kad sam čuo krljanje koje je dolazilo iz prostora Fabrike, potpuno sam razumio čovjeka: ono je bilo neslušljivo vrištanje u mikrofon i masakriranje nedužnih instrumenata. Čovjek je poslije u autu pričao da se proveo k’o bos po trnju, no tko mu je kriv; mi smo, s druge strane, uživali u cijelom programu prve večeri Poezike tako da smo na licu mjesta donijeli odluku da se moramo vratiti i sutra.
Ali, o tom u drugom izvještaju, naravno, mislim da sam vas dovoljno udavio s ovim…
Nimalo poetični Hadžo
zlihadzoponovojase 