Puno lijepih i manje lijepih slika ostalo mi je u glavi s ovogodišnjeg EXIT-a, ali meni je u glavi uvijek ista slika, isti flash što bi reklo Pušenje: ne Yugo 45, ne hitovi Motorheada, čak ne toliko ni njihov nastup već slika Lemmyja kako drhtećom rukom uzima pivo sa stalka za mikrofon i prinosi ga ustima. To mi je bila jedna od najdojmljivijih i najdirljivijih scena na EXIT-u, ono, ever!
Da ste se kojim slučajem probudili usred drugog dana EXIT-a ne znajući tko svira na glavnoj bini, crne majice s imenom Motorheada raspršile bi vam svaku sumnju. Od samog otvaranja festivala na tvrđavu se slijevao ogroman broj uniformiranih spodoba od 7 do 77, od Lemmyjevih vršnjaka pa do klinaca koji su od roditelja slušali priče o legendarnom rock bendu. Velik broj njih bili su jednokratni posjetitelji, oni koji su došli samo na taj jedan dan vidjeti točno određenog izvođača. I baš si nešto mislim, majice mu ga dođu kao znak raspoznavanja, pripadnosti istom plemenu, kao što se životinje iz istog legla raspoznaju po mirisu (iako bi se i bajkeri mogli raspoznati po mirisu ali ajd’ nećemo ići tamo… J). One su odraz jednog drugog vremena i jedne druge kulture: nisam vidio niti jednu majicu Emeli Sande ili Toma Odella ili nekog od bezbrojnih DJ-eva koji krstare binama tvrđave. Ne kažem da ih nema, ali nositi majicu s likom omiljenog rock benda je izgleda artefakt prošlosti koja sve više izumire. Kao i rock glazba sama, uostalom…
I kladio bih se da je masa likova u majicama Motorheada tu majicu kupila davnih dana dok im je kosa još bila duga i tamna a trbušine još nije bilo, i sada su je po prvi put izvadili iz ormara nakon 10, 15, 20 godina. A ako su vidjeli da više ne mogu stati u nju i da ju mogu eventualno ostaviti ćerkici koja upravo kreće u školu, otišli su do grada i kupili si novu, veću. Tako je i drug Lj. kupio majicu Motorheada ali ne gore na tvrđavi na merch štandu već u gradu tijekom poslijepodnevne šetnje, na ribljoj pijaci. Razlog nije teško pogoditi: na tvrđavi vas majica dođe oko 3.000 dindži, a na pilji ju je našao za 600. Nuff said. Slično deranje kože inače nije ništa novo za EXIT, ali kao da nisu bili dovoljno skupi i prije, ove su godine još i digli cijene, pa je tako recimo pola litre točenog piva od 250 din pa na više (oko 18 kuna). Roštiljke su 300 dindži, pljeska također tu negdje, komad obične pizze 200… Britancima i Nizozemcima je to bagatela, no kako ja nisam ni ovi ni oni, vodio sam računa da dobro napunim baterije prije odlaska gore. Ali, jebi ti to, kad lutaš sedam sati od bine do bine, htio-ne htio u stomaku se oglasi zvono za uzbunu…
Program drugog dana festivala na maloj Future Shock bini otvorili su The Bangcocks (https://hr-hr.facebook.com/thebangcocks; http://www.thebangcocks.com/), beogradska trojka čijeg bubnjara Cookieja znam kao bivšeg člana Tea Breaka. Sviraju ono što im kaže i njihov hit, „Rocknrola“, čvrsti AOR rock s dobrim balansom distorzije i pop melodija. Fali im malo raznolikosti u zvuku, pjesme su im previše slične jedna drugoj i stvarno ne znam jesu li u tih 20-ak minuta koliko sam bio tamo odsvirali 4, 5 ili 7 pjesama. Ne oduševljavaju ali ni ne vređaju uvce…
…baš kao ni bend 10Code (https://el-gr.facebook.com/10Code; http://www.10-code.com/) koji su otvorili program na glavnoj bini. Četvorica su, dolaze iz Grčke, i zvuče poput njihove verzije Van Gogha, stadionski rock, ne mnogo različit od Bangcocksa osim što sviraju na ogromnoj bini i s tako jakim ozvučenjem da bi tamo i dječji zbor Kolibrići zvučao jebeno snažno. Ne znam iskreno čime su oni zaslužili nastup na velikoj bini EXIT-a osim da pokažu stoljetnu podršku naroda Srbije narodu Grčke i njihovoj borbi za očuvanjem stečenih privilegija i nevraćanju kredita i drugih obveza…
Malo sam se pošmucao po press centru koji je, iskreno, koristan koliko i čir na želucu J, otišao sam i do Jack Daniels bine gdje sam bezuspješno pokušao saznati tko nastupa tu večer (kasnije ću saznati da postoji neki okvirni raspored ali je on toliko labav da nema smisla tamo sjediti i čekati dok se na sto drugih mjesta odvijaju druge svirke), a onda sam se vratio do glavne bine da ovjerim Škrtice (https://www.facebook.com/skrticnjak). Škrtice svi mi više-manje percipiramo kao side projekt Caneta iz Partibrejkersa, ali zapravo je to više projekt ostatka ekipe: Borisa iz Jarbola i Koleta iz Velikog prezira na gitarama te Boce (bas) i Danila (bubanj) iz Straight Mickey And The Boysa. Cane je uvijek isti, prikucan za mikrofon, on bi zvučao jednako da pjeva dječje uspavanke i death metal, ali ostatak bande razvaljuje. „Moja ljubav je teška“, „Sestro“ i „Kulise“ zvuče bolje nego na studijskim snimkama, sirovije, eksplozivnije, energičnije i svaka čast Brejkersima ali ovo je nova, svježa krv potrebna domaćoj rock sceni. Šteta što je publika bila previše statična, valjda ne poznaju repertoar benda a i činjenica jest da je ovo malo teže gradivo za svariti od Brejkersa, ali ovom bendu treba dati šansu…
…a šansu treba dati i manjim bendovima pa, kako sam imao vremena do početka Motorheada, skoknuo sam do FS bine ovjeriti novosadski trio Microsonic (https://www.facebook.com/Microsonicband/timeline?ref=page_internal) predvođen visokom riđokosom Danijelom koju sam godinama viđao po novosadskim koncertima prije nego što sam otkrio da i sama ima bend, i to dosta dobar. Subjektivno govoreći, ovo je baš mjuza po mom guštu: gitaristički indie rock, kombinacija psihodelije i melankolije, nešto slično sjajnim My Bloody Valentine i sličnim bendovima s kraja 80-ih i početka 90-ih. Pjesme poput „So Far Away“ ili singla „Plastic Sky“ su sjajni komadići lijepog psihodeličnog guitar popa ali avaj! – usred nastupa desio im se peh – puče žica, pa kako je potrajalo dok ju nisu promijenili…
…ja sam se dislocirao na susjednu Explosive binu gdje su prašili The Bridge (https://www.facebook.com/thebridgehc/timeline?ref=page_internal), beogradska hard core petorka koji su priredili dobar, energičan nastup, u skladu sa svim klasičnim postulatima hc škole. The Bridge su nastupili posljednji na ovoj bini prije nego što su ju zatvorili na dva sata jer su svi ionako poslije išli na Motorhead pa nije imalo nikakvog smisla ikoga stavljati da svira tamo. I naravno, kako to već obično biva, dva izvođača koja sam najviše htio vidjeti te večeri su se preklapala: Motorhead i Marčelo i Napeti kvintet. Marčela sam gledao u više navrata, pa i na EXIT-u baš na Fusion stageu, ali nikada u jazz varijanti, i bilo mi je žao k’o psu što mu dajem odjebenicu ali kontam da mi je ovo prva i možda posljednja šansa da ulovim Lemmyja i društvo, a Marčela ću već negdje nahvatati. Pozdravio sam se s njim i Nensi u backstageu, dobio opravdan izostanak i zaputio se ubrzanim maršem…
…do Main Stagea gdje su točno u cenera na binu izašli Lemmy Killmister, gitarist Phillip Campbell i bubnjar Mickey Dee, kolektivno znani kao Motorhead (http://www.imotorhead.com/; https://www.facebook.com/OfficialMotorhead). U masi od desetak tisuća ljudi Motorhead su pokazali da još nisu za staro gvožđe. Uz uobičajeni Lemmyjev pozdrav kojim započinju svaki koncert: „We are Motorhead and we play rock’n’roll“, Lemmy i društvo podigli su jako mnogo prašine (doslovno) svojim žestokim, energičnim jednosatnim nastupom koji je predstavljao presjek njihove karijere, od „We are Motorhead“ do furioznog finala s „Ace of Spades“ i „Overkill“. Nije to bio nekakav epohalan koncert, ako ćemo iskreno, Lemmy je bio zakopan u dnu bine sa svojim basom, a Phillipu je prepustio prvi plan, što je vjerojatno i za očekivati od lika sa sedam banki na leđima i ozbiljnim zdravstvenim problemima. Glas hrapav kao šmirgl papir nagrižen godinama, alkoholom, kurvama i svim drugim zlima svijeta (premda se ja ne bih bunio kad bih i sam mogao više uživati u takvim „zlima“ J) još ga služi ali čuje se da se čovjek muči, ne može on to više izvući. Priča mi lik koji ih je gledao prije 20-ak godina da je ono i ovo nebo i zemlja i vjerujem mu, ali meni je drago što sam ih napokon ulovio, makar i pred mirovinu.
Svega je bilo u tih sat vremena: hitova, šutke u publici, crowd divinga, gitarskih solaža, predugačak i zamoran bubnjarski solo u „Dr. Rock“, pa onda pjesma „Just ‘cos You got the Power it don’t mean You have the Right“ (koja kao da je napisana za organizatore EXIT-a zbog pizdarije s ograđivanjem prostora ispred hotela Leopold i bedema), Lemmyjevo povremeno obraćanje publici i kurtoazna pohvala kako je novosadska publika najbolja na svijetu, nešto što vjerojatno kaže na svakom koncertu… I onda ona scena koju sam spomenuo u uvodu, kada Lemmy drhtećom rukom uzima pivo sa stalka za mikrofon i prinosi ga ustima, meni je to scena koja možda i najbolje sublimira ovaj nastup i značaj Motorheada: iako star i bolestan, Lemmy i dalje svira kao u najboljim danima, kao da svu svoju energiju ulaže u tih sat vremena drljanja po basu i toliko se troši da mu i običan akt uzimanja boce piva predstavlja problem. Dakle, Lemmy je prava ikona rocka, Motorhead su velik bend i ovo je bila dobra lekcija iz povijesti rocka ali i opće kulture…
Set lista:
- We are Motörhead
- Damage Case
- Stay Clean
- Metropolis
- Over the Top
- The Chase is Better than the Catch
- Rock It
- Lost Woman Blues
- Doctor Rock
- Just ‘cos You got the Power
- Going to Brazil
- Ace of Spades
- Overkill
Nakon Motorheada došlo je do manje seobe naroda. Jedan dio ekipe ostao je ispred glavne bine da dočeka britanskog kantautora Toma Odella koji je zahvaljujući tome što je plavokos momčić kao sišao s Bravo postera u prirodnoj veličini i što ima jedan hit u svojoj nazovi karijeri dobio priliku zasvirati na glavnoj bini. Pa mislim si, jednoj instituciji kao što je Motorhead trebalo je 40 godina da zasluže ovu binu, radom, krvlju i znojem (pa i narušavanjem zdravlja), a tu neki teen pop starovi izdaju jedan album, dobace do prvog mjesta britanske top liste i eto ih na Main Stageu. Ja sam Odella odjebao, a odjebao sam i Dance Arenu prema kojoj je išla hrpa ljudi da zauzme što bolji položaj pred nastup izvjesnog DJ Hardwella koji je kao trenutno svjetski No. 1 DJ, kurac palac, i zaputio sam se prema…
…Fusion bini gdje su svirali Eyesburn, ali sam usput nakratko ovjerio i FS binu gdje je nastupilo Čistilište, beogradski trio kojeg čine Ivana Paunović gitara i vokal, Nemanja Bulatović bas i Trajče Nikoloski bubanj, a izvode mračni, psihodelični i noisični post punk s jako mnogo distorzije ali i s naklonom mitskom novom valu s početka 80-ih. Njihov cover Šarla Akrobate „Dosta mi je svega“ treba čuti, ali ne zaostaju ni njihove autorske stvari poput „Crno bele ploče“. Bend koji je zaslužio da mu posvetim više vremena ali sam morao ovjeriti…
…Eyesburn (http://www.eyesburn.net/ ; https://hr-hr.facebook.com/eyesburn.band). E, ovo je bio lijepo popunjen Fusion stage onima koji su bili u fazonu žive svirke, uključujući dobar dio posjetitelja iz regije, koji su se slijevali u nepreglednoj povorci prema toj bini i konačno, nakon mršavog četvrtka, imali smo pravu atmosferu dolje. A Kojot je promijenio kompletnu postavu benda i reducirao ju na kvartet pri čemu on, osim što pjeva, svira gitaru i trombon uz klasičnu rock postavu (još jedna gitara-bas-bubanj). Malo sam se dvoumio kako će to sve skupa zvučati ali nema brige – Kojot i ortaci su naprosto razvalili Fusion. Baš su zvučali kao da su pušteni s lanca, brutalno žestoki i ogoljeni bilo u starim hitovima poput „Fool Control“ i „Šejn“ ili u novom singlu „The Dream is Over“. Sve su stvari malo aranžmanski izmijenjene da se prilagode novom formatu benda, reggaea je možda malo manje nego ranije, ali zato je hc-a više. Sve skupa je završilo produljenim Marleyevim klasikom „Exodus“ u kojeg je efektno ubačen citat iz Peter Toshove „Downpressor Man“ kao posveta dvojici velikana reggae glazbe ali i društveno angažiranim pjesnicima. Eyesburn su uživo danas možda jači nego ikada!
Uslijedio je povratak na FS binu gdje su vrlo dobar nastup imali beogradski electro pop bend Xanax (https://www.facebook.com/xanaxbeograd) predvođen simpa curom Sanom Garić. Rijetko ih gledam, ali svaki put kad ih vidim u nekom su drugom fazonu i često u totalno drugoj postavi. Ovaj put nastupaju kao kvintet, a osim Sane tu su i dvoje klavijaturista, bubnjar i – pazi sad ovo – lik na kontrabasu! Čudna kombinacija ali ima smisla kad malo razmislite, jer daje lijep kontrapunkt hladnog electro popa i toplog chamber popa. Dodajte tome i Sanin specifičan način pjevanja s mnogo vokaliza i sjajan scenski nastup poput kakvog kabarea ili mračnog performansa i dobili ste jedan od najupečatljivijih nastupa cijele večeri. U pjesmi „Svetli dan“ na gitari im se pridružio Vlada iz benda On Tour i onda mi je sinulo da su oni nastupali na Jack Daniels stageu ali nisam imao pojma o tome. A toliko se ložim da vidim taj bend, grrr…
…nakon uživanja u nastupu Xanaxa na Fusionu sam kratko ovjerio mostarski Zoster (https://hr-hr.facebook.com/ZosterOfficial) i bili su jako dobri. Mnogo bolji nego prije 6-7 godina kada su nastupili na Main Stageu kao bend u usponu, ali tada su mi djelovali klinački naivno sa svojim reggae popom. Sada je to neka potpuno druga priča: zvukom benda dominiraju psihodelične masne klavijature a i bend je tekstualno sazrio i počeo se baviti ozbiljnijim temama. Tako su nastup otvorili singlom „Gavrilo“ s posljednjeg albuma i vidjelo se da je dio publike zbunjen tim shiftom u zvuku, a prearanžirali su čak i stare hitove poput „Policije“ ili „Ko je jamio“ koji su dobili najjače ovacije. Sviđa mi se ovakav mračniji, zreliji, ozbiljniji Zoster, i nadam se da ću dobiti priliku ovjeriti ih još jednom negdje…
…jer sam žurio na sjajno popunjenu Explosive binu odgledati hardkoraše iz Los Angelesa, bend Terror (http://www.terrorlahc.com/, https://www.facebook.com/terrorhardcore). Večer ranije sam se bunio da mi je koncert Napalm Death bio pretih pa sam odlučio teroriste gledati iz prvih redova da vidim je li zvuk tamo bolji. I jest, toliko bolji da me je raznio na sastavne dijelove. Terror je nastupio kao četvorka što nije ništa čudno, ali kad sam saznao da su nastupili bez lead vokala koji se povrijedio pa propušta cijelu evropsku turneju, da je basist uskočio kao pjevač i da su draftirali novog basistu, moje poštovanje prema ovom bendu se podiglo do neba. Jer ovo nije zvučalo kao na brzinu sklopljen projekt već kao do ibera uvježban bend koji ovako svira godinama, a da je tome tako svjedoči i opaka šutka koja je uslijedila već od uvodnih „The 25th Hour“ i „No Time for Fools“. Pravi predstavnici agresivnog ali melodičnog hard corea s ulica L.A.-a, Terror su objasnili, što bi rekli naši komšije; oduvali su sve ispred sebe, uključujući i mene, jer kako je bend dizao atmosferu uz “Live by the Code“ i “Keep Your Mouth Shut“ tako je šutka bila sve žešća i žešća i ja sam se polako povlačio u stražnje borbene redove jer kud imam slabo srce, još sam i nedavno operirao oko i samo mi treba da bi netko zabije lakat u njega. Jebiga, kad sam došao do tonca ugođaj više nije ni blizu, zvuk je bio mnogo tiši i atmosfera „normalnija“ što je dobro za moje zdravlje naravno, ali 20-ak minuta provedenih u prvim redovima na nastupu ovog benda svakako mi je uljepšalo drugi dan festivala…
…pa sam standardno, oko dvojke, mogao krenuti na spavanje. Prema procjenama organizatora, drugu večer EXIT-a posjetilo je više od 47.000 ljudi. Koliko je podatak točan ne znam, ali gužva me je podsjećala na najbolje dane festivala, hodalo se u kolonama po cijeloj tvrđavi, a i glazbeni program je bio mnogo zanimljiviji nego prvog dana. Uf, pola posla sam obavio, još samo dva dana pa da i ovo skinem s kurca…
Terorizirani Hadžo
- S. Spuštam se ja tako oko dvojke s tvrđave i čujem pored mene neka ekipa razgovara. Naglasak odmah prepoznam, Osječani, i jedan se dere na drugoga i jebe ga u zdrav mozak što ne mogu ostati na Brkovima a ovaj se nešto pravda poslom. Znam taj osjećaj, been there done that, tako je i nama bilo prošle godine…
zlihadzoponovojase 