Sjajni zagrebački filharmoničari nastupili su pred polupraznom dvoranom Hrvatskog doma. Sramota za grad i njegovu kulturnu publiku koji dobiju koncert kao poklon i onda ga zaobiđu u širokom luku…
Sinoćnjim koncertom Zagrebačke filharmonije započelo je 17. izdanje Vukovarskog festivala komorne glazbe u organizaciji Gradskog muzeja i Hrvatskog doma. Tradicionalno, svake godine na festivalu gostuju i zagrebački filharmoničari, uz besplatan upad, kao poklon Grada Zagreba Vukovaru. Što je lijepa gesta meni inače apsolutno odioznog Bandića, ali kad plaća ovakve evente onda mu apsolutno skidam kapu.
Ulaz jest besplatan, ali ulaznice je potrebno na vrijeme rezervirati, tako smo mi rezonirali poučeni iskustvom iz nekih prethodnih godina kada se za ovaj koncert tražila ulaznica više. Drugarica D. je obavila rezervaciju a potom nas na sam dan koncerta odjebala zbog neke navodne boleštine, tako da smo malu kulturnu delegaciju iz Osijeka činili drugarica T., drug Š. i ja. Šteta što nismo imali četvrtu za poker aseva, ali ako redovno čitate ove moje švrakopise vjerojatno ste primijetili da je u zadnje vrijeme nešto puno žena u mom društvu što nije dobro jer narušava naš imidž homogene skupine gej alfa mužjaka koji s toljagama u rukama noću izlaze iz svojih pećina i idu u lov na plijen (svirke)…
U Vukovar smo stigli nekih pola sata prije početka predstave, podigli karte, popričali malo s drugaricom Ivankom koja su-organizira cijelu stvar, prošetali malo po mjestu, fotkali se kako izlazimo iz jednog napuklog stabla (što će reći da ona moja aluzija o praljudima nije bila sasvim neutemeljena) i vratili se do Hrvatskog doma očekujući gužvu kad ono… Nema gužve. Čak i s onom bandom koja je stigla par minuta nakon najavljenog početka u 19:30 dvorana doma bila je do pola puna u parteru, a gore gotovo potpuno prazna.
Neugodno iznenađenje. Mislim, problem osipanja kulturne publike postoji i ovdje u Osijeku, ali siguran sam da bi se ljudi za ovaj koncert tukli (zato što je besplatan, da se razumijemo, to je jedini razlog J), a Vukovar nije baš neka selendra to je prvo, a drugo, gledao sam filharmoničare u par navrata prethodnih godina i uvijek je dvorana bila puna ili gotovo puna. Jesu li se ljudi možda zasitili zagrebačke filharmonije ili je to samo još jedan dio žalosne svakodnevnice grada mučenika, vrag će ga znati…A najporaznije je što je bilo jako malo mladih, onih koji bi trebali osigurati da će ovakve publike biti u godinama koje dolaze. Mi fosili polako izumiremo, eto možda i odgovora zašto nije bilo više obožavatelja klasike: jednostavno su otegli papke. J
(Inače, pred sam početak svirke malo smo se zajebavali razmišljajući hoće li doći netko iz lokalnog stožera za rušenje državnog poretka, no nismo nikoga vidjeli. Zaključili smo da ovo nije glazba za njihove uši, oni više vole zvuk udaranja čekića o državne ploče, pa bih im preporučio da poslušaju neke od ranih radova njemačke skupine Einsturzende Neubauten, vjerujem da bi im se svidjelo…)
Nekoliko minuta nakon najavljenog početka na binu su počeli kapati članovi filharmonije i kad sam vidio koliko ih ima, uplašio sam se da će ih biti više na bini nego u publici. Ima ih sigurno pedesetak: gudači, puhači, onaj simpa lik udaraljkaš što lupa po ogromnim bubnjevima timpanima… Ti baje su mi uvijek najjači: najveći dio skladbe stoji pored svog instrumenta ili daje neki lagani ritam, a onda kako skladbe za simfonijske orkestre već imaju svoj uhodani slijed, na kraju kad krene krešendo i on počne bjesomučno udarati da se cijela zgrada zatrese. Ni ovaj timpanist me po tom pitanju nije iznevjerio… Dirigent je bio maestro Alexander Rudin iz Moskve.
Program je započeo kratkom uvodnom skladbom „Preludio, Aria e Finale“ Milka Kelemena, jednog od doajena hrvatske suvremene glazbe, čovjeka koji je davne 1963. na Zagrebački bijenale doveo čuvenog Igora Stravinskog koji je dirigirao upravo Zagrebačkom filharmonijom, pa eto poveznice. Kratko djelo proteklo je vrlo brzo, da bi potom pola orkestra napustilo pozornicu. Ostali su samo gudači, a maestro Rudin je „tjeranje muha po zraku“ zamijenio violončelom i, obzirom da je ovo ipak festival komorne glazbe, bacili su se na „Koncert za violončelo i orkestar u G-duru g. 480“ talijanskog skladatelja i violončelista Luigija Boccherinija. Često izvođeno djelo na našim koncertnim podijima u izvedbi ZG filharmonije zaživjelo je u svom punom sjaju: jednostavne, melankolične dionice izmjenjivale su se s dramatičnim, tenzijom napetim dionicama kroz tri stavka.
Potom se ostatak orkestra vratio na binu i za kraj smo dobili „2. simfoniju u C-duru, op. 61“ Roberta Schumanna, velikog njemačkog skladatelja u četiri stavka gdje su filharmoničari pokazali zašto su jedna od najpoznatijih filharmonija u ovom dijelu Evrope. Pravo bogatstvo zvukova, motiva i tema koje se provlače kroz ovo djelo, nadahnuta izvedba i sjajan završni „veliki prasak“ nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Mislim, da se razumijemo, volim ja klasiku u svim njezinim pojavnim oblicima, od jednog čovjeka na bini do trija, kvarteta, kvinteta…, ali kad imaš ispred sebe 50-ak ljudi, sve odreda sjajnih glazbenika, ljudi, pa to je orgija zvukova. Najbolji dokaz da klasika može biti uzbudljiva, energična, prožeta snažnim emocijama, šta da vam kažem, čista petica. Samo zbog ovog djela isplatilo se potegnuti na put. Zanimljivo, nije bilo bisa već se poslije svirke održala kratka govorancija a nakon toga članovi orkestra dobili su mali poklon – nekoliko boca lokalnog vina. Siguran sam da je u Samoborčeku bilo veselo na povratku…
Moram ovdje istaknuti još jednu negativnu stvar, a to je da je jedan dio publike uporno pljeskao nakon svakog stavka, što se naravno ne radi. Poslije sam čuo ljude da komentiraju nešto u stilu „Pravi Vukovarci nisu pljeskali, tko zna koji su ovo bili“ i ima nešto u tome: neposredno po završetku nastupa čuo sam dvojicu likova kako govore: „Pa, i nije bilo tako strašno“. Mislim, stvarno, čobane čobanski koji si zalutao na ovaj koncert, nisi trebao ni izlaziti iz svog tora! Em što je publike bilo malo, em su još neki očito došli „po službenoj dužnosti“ jer im se pojam kulture inače svodi na revanje srpskih narodnjaka po svatovima.
Svi mi, pravi ljubitelji kulture ili oni koji si to samo utvaramo, bili smo malo razočarani tim primitivcima oko nas, ali kao što kažu TBF: „Ništa mi neće ovi dan pokvarit“. Bilo mi je drago što sam došao na ovaj koncert, uživao sam u sjajnoj svirci, a svi vi koji niste bili, ha, što da vam kažem – vaš gubitak…
Hadžo, otpadnik iz filharmonije
zlihadzoponovojase 