The Handmaid’s Tale by Bruce Miller @ HULU

Genijalna serija koja će se sigurno naći u samom vrhu najboljih serija u 2017. i koja vrlo uvjerljivo govori o tome kako je lako zaroniti u ponor teokracije i neprosvijećenog, srednjevjekovnog klerikalizma kakvu nam nude kojekakvi hrastovi, markićke i sličan šljam… 

Kada je kanadska spisateljica Margaret Atwood davne 1985. godine objavila roman „Sluškinjina priča“ vjerojatno nije ni slutila koliko će on biti relevantan 30 godina kasnije, možda čak i relevantniji nego u vrijeme svoga objavljivanja. Knjiga je bila popularna, prodavana, nominirana za neke od najprestižnijih književnih nagrada, po njoj je snimljen jedan neuspješan film i podjednako propala opera, ali čini se da je HULU savršeno pogodio s emitiranjem desetodjelne serije upravo u ovo vrijeme, u doba ISIL-a i njihovih šerijatskih zakona, uspona na vlast Trumpa i trumpića diljem svijeta te u doba jačanja nazadnih klerikalnih, nacionalističkih pa i otvoreno fašističkih tendencija u brojnim europskim zemljama poput Hrvatske. Ono što se u vrijeme objavljivanja činilo kao nemoguća distopijska fikcija, danas već poprima zabrinjavajuće obrise jedne moguće i, nažalost, bliske realnosti…

Radnja serije zbiva se u nekoj bliskoj budućnosti na teritoriju bivšeg SAD-a koji se sada zove Republika Gilead, zatvoreno, ultra-konzervativno totalitarističko društvo kojim brutalno upravljaju kršćanski fundamentalisti koji umjesto Ustava citiraju Bibliju. Staro američko društvo je razoreno građanskim ratom, a najveća boljka nove tvorevine je neplodnost – da li uslijed rata, bioloških razloga ili nečega drugog, plodna pička je postala najtraženija roba na tržištu.

A na posebnoj su cijeni sluškinje, fertilne žene koje se dodjeljuju sterilnim pripadnicima elite kao stoka za parenje. One gube svoja stara imena i dobivaju nova, poput glavne junakinje koja se zove Offred (Of Fred – Fredova), nemaju ama baš nikakvih prava i jedino što se od njih očekuje je da rađaju djecu svojim neplodnim gospodarima. Sluškinje provode određeno vrijeme kod jednog gospodara i jednom mjesečno podvrgnute su tzv. ceremoniji tijekom koje ih njihov gazda siluje u nazočnosti svih ukućana, pri čemu sjede u krilu gazdine žene.

Offred (izvrsna Elisabeth Moss, sjećamo je se iz „Momaka s Madisona“ i odlične serije Jane Campion „Top of the Lake“), koja je naratorica cijele priče, nekoć je imala normalan život, o čemu saznajemo kroz brojne flashbackove: bila je zamjenica urednika u popularnom bostonskom časopisu, bila je u rasno miješanoj vezi s tamnoputim Lukeom s kojim je dobila i kćerku Hannah i sve se činilo idilično sve dok se svijet koji su poznavali nije doslovno srušio i ona je, nakon neuspješnog pokušaja bijega preko granice, završila kao vlasništvo zapovjednika Freda Waterforda (Joseph Fiennes) i njegove supruge Serene Joy (Yvonne Strahovski).

Adaptacija knjige povjerena je iskusnom i provjerenom TV scenaristu Bruceu Milleru koji se suočio s istim izazovom kao i Brian Yorkey, showrunner serije „13 Reasons Why“ koju sam nedavno gledao. Atwoodičina knjiga taman bi stala u jednu sezonu od deset epizoda, ali je HULU odmah dao do znanja da ju želi proširiti za buduće nastavke (druga sezona je prije nekoliko dana ugovorena). U knjizi se radnja odigrava isključivo u sadašnjosti, a svi događaji prije Republike Gilead ispričani su iz vizure sluškinje, dok se Miller ovdje u velikoj mjeri oslonio na flashbackove. Prigodom adaptacije knjigu je i osuvremenio: dok u knjizi čitamo sluškinjine zapise snimljene na audio kasetama (još jedna sličnost s „13 Reasons“), ovdje vidimo da u Gileadu postoji Internet, doduše samo za one iz najviše kaste, a prije svega ovoga ljudi su najnormalnije koristili Uber, društvene mreže i druga „čudesa“ moderne tehnološke revolucije. Inače, Atwoodica je u seriji dobila funkciju savjetnice, a zanimljivo je i da se pojavljuje u jednoj sceni u prvoj epizodi.

Cijela serija iznimno je prijeteća i tjeskobna. Zapovjednikova velika, viktorijanska kuća gdje Offred živi u potkrovlju kao da je izašla iz nekog hororca, a i sama serija sadrži mnogo elemenata tog žanra. Česti krupni planovi, prijeteća glazba u pozadini, usporena radnja i napetost koja se može gotovo opipati sastavni su elementi svakog hororca koji drži do sebe, a prizori života obespravljenih žena teški su i mučni za gledanje. Ulice su pune naoružanih pripadnika vojske, odnosno paravojske s prstom na obaraču, kao i svaka fašistička država Gilead ima svoju tajnu službu („Božje oči“ ili samo „Oči“) koja se brine da se svaka devijantna pojava odmah ukloni, a ulice su pune obješenih „drugih i drugačijih“: homoseksualaca, lezbijki, liječnika koji su radili abortuse, svećenika koji su se protivili režimu itd.

Neposlušne žene kažnjavaju se elektrošokovima iz šokera za krave, a posebno su mučne scene ceremonije koje su najobičnije silovanje gdje su žene reducirane na ulogu stoke za rasplod. No, ako tražite pravi horor, naći ćete ga u sjajnoj sceni gdje desetine sluškinja golim rukama i nogama na smrt prebiju muškarca optuženog za silovanje jedne od njih ili scene u ustanovi za preodgoj budućih sluškinja gdje mlada i buntovna Janine ismijava vjerski zatucanu Tetku Lydiu (genijalna Ann Dowd) ne vjerujući da je sve ovo moguće, sve dok ju ne odvedu na preodgoj i iskopaju joj desno oko, onako kako piše u Bibliji, kao primjer njoj i drugima. Scena koja ledi krv u žilama odnosi se na drugu sluškinju, Ofglen (Alexis Bledel), koju „Oči“ uhvate u gay vezi s drugom ženom. Drugu ženu, koja nije plodna, na licu mjesta objese dok Ofglen to preneraženo gleda, a nju sud šalje na preodgoj uz ciničan komentar suca „da bi ju on najradije vidio kako visi, ali obzirom da je plodna, ruke su nam vezane“. Kao što rekoh, zdrava pička je najveće bogatstvo u tom Huxleyevom „vrlom novom svijetu“…

Ipak, scene koje najviše plaše su one koje se događaju prije svih ovih događaja, dok gledamo normalan svijet 21. stoljeća kako se polako i postepeno ruši. Sve će započeti sitnicama poput odbijanja kreditne kartice u kafiću, a onda se gruda snijega nekontrolirano zakotrlja: ženama su blokirani svi bankovni računi kojima mogu upravljati samo njihovi muževi, uskoro sve dobivaju otkaz na radnom mjestu, a liberalni prosvjedi koji se počinju organizirati ugušeni su brutalno i u krvi od strane paravojske koja je de facto preuzela vlast. To je ono što izaziva najveću jezu: saznanje da je riječ o scenariju koji nije znanstvena fantastika već je moguć i realan…

Glumci su redom sjajni. Prije svih tu je Mossova koja nam pokazuje duh i izdržljivost čak i u situacijama potpune nemoći i podložnosti: ustrajna da pronađe kćer koju su joj oteli na početku serije, spremna je učiniti sve kako bi preživjela i pronašla ju. Joseph Fiennes kao jedini bitan muški lik je hladan, suzdržan ali i usamljen i otuđen od svih, uključujući svoju ženu; između njega i Offred pojavit će se naznake povjerenja i odnosa koji prevazilazi njihove dodijeljene položaje, a jedna od najpamtljivijih rečenica, kada se otvorio sluškinji, ona je kako su on i njegovi samo htjeli da bude bolje, samo što bolje nikad ne znači bolje za sve, nego uvijek znači gore za neke. Njegova supruga Serena Jo tragična je ličnost: intelektualka koja je svojim knjigama utrla put stvaranju Gileada, doživjela je da ju novi društveni poredak gurne u drugi plan, u pasivnu ulogu supruge, bez ikakava utjecaja na sustav koji je pomogla stvoriti. Ona je možda i najtragičniji lik u cijeloj priči.

Ima tu još zanimljivih likova, radnji i podradnji, jedna uključuje i pokret otpora koji se zove Mayday ali koji se u prvih sedam epizoda koje sam pogledao još nije manifestirao. Pretpostavljam da će to ipak biti ostavljeno za drugu sezonu.

I na kraju, koliko je ovakav scenarij realno moguć? Pa, ako pitate žene koje žive pod šerijatskim zakonom na područjima koja kontrolira ISIL on već postoji. Pogledajte položaj žena u Saudijskoj Arabiji. Situacija ni u Americi nije bajna: Trumpovi potezi poput zabrane ulaska u Ameriku državljanima nekih zemalja, zabrana državnog financiranja klinika za abortus, imenovanje konzervativnih i zadrtih desničara u Vrhovni sud, paravojske koje kontroliraju granicu s Meksikom i ubijaju sve emigrante na koje naiđu – sve su to zabrinjavajući trendovi. Ali možda najgore od svega je fotka koja se prije nekoliko tjedana proširila netom, na kojoj vidimo skupinu žena u nekoj sudnici u Teksasu odjevenih istovjetno poput sluškinja u seriji. Fakat, Amerika već ima svoju blažu verziju Gileada, a nalazi se u tzv. Biblijskom pojasu.

A ni mi u Hrvatskoj ne bismo smjeli ostati nezainteresirani. Referendum protiv homoseksualnih brakova, hodovi za život a zapravo protiv onih koji ne dijele tvoje vrijednosti, jačanje nacionalističkih i fašističkih tendencija… To je na dalekom štapu, reći ćete. Pa, to su mislili i ljudi u ovoj seriji, da se takav scenarij ne može dogoditi, u vrijeme dok se on već događao. I zato je bitno pogledati „Sluškinjinu priču“ i shvatiti da smo sami krojači svoje sudbine: ako pustimo da bez otpora napadaju druge, drugačije i slabije, samo je pitanje vremena kada će doći po nas. A „oni dolaze“, kako lijepo kaže Elemental u pjesmi koja odlično ide uz ovu seriju. Ili, kako je lijepo rekao veliki Dante Alighieri, najmračniji krugovi pakla rezervirani su za one koji u vremenima moralne krize ustanu neutralni i suzdržani. Stoga oduprimo se svim tim nazadnim tendencijama zajedno i don’t let the bastards grind you down… 🙂

Sluga pokorni Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s