U samo mjesec dana već druga recenzija Kandžijinog nastupa. Lik se malo prosvir’o u Osijeku, a kako smo usred sezone kiselih krastavaca sad kad je OLJK završio, rekoh zašto ne otići još jednom ga ovjeriti, pogotovo što je obećao drugačiji nastup. Vala, bio je drugačiji, for better or worse…
„Stvar je kod mene prilično jednostavna: ako želim s nekim razgovarati, idemo na cugu gdje ćemo se pošteno napričati i sve. Ako želim gledati koncert, odem na svirku. Ne idem na svirku klafrati kao da sam na tržnici. A to je manje više koncept projekta In Da Sofa. (…) Budimo iskreni, boli me kurac za tamo neke šklopocije od sofa, druženje s trogloditima koji nastanjuju ovaj grad, preskupe koktele, a tek kakvu kurcobolju osjećam prema trećerazrednim DJ-evima i njihovom nazovi umijeću…“
Zvuči kao nešto što sam ja napisao? Naravno, to se iz aviona vidi. 🙂 To su neki od epiteta kojima sam počastio prošlogodišnje izdanje In Da Sofe u dvorištu Iktusa kada je nastupio bend zanimljiva imena In da do re SOFA MILA ti do pred gomilom nezainteresiranih čobana koji su došli vidjeti i biti viđeni a za koncert ih je bolilo uvo. Tada sam napisao i da su male šanse da se opet ukažem na ovoj bezvezariji, ali eto me – tja, takav sam, svemu mogu odoljeti osim iskušenju… 🙂
Da budem iskren, In Da Sofa je bila tek opcija C za petak navečer. Opcija A bili su ćevosi u Orašju i SAWA festival u Županji pri povratku, opcija B Backyard festival u Miholjcu, no okolnosti su odlučile da mi taj dan uleti jedan prijevod pa su odlasci van grada otpali. I tako sam ja silom (ne)prilika postao stručnjak za deformitete stopala, a i još jednom sam posjetio Iktus da vidim što nam je to drug K. spremio. Prijevod sam zbuksao do pola 11 i onda se pješice zaputio prema Iktusu i taman sam stigao na početak svirke. Ponekad ćorava koka stvarno ubode zrno…
Facebook najava je sugerirala da ovo neće biti klasičan koncert, već neka opuštenija varijanta, lagano druženje, jammanje, skroz drugačije nego inače, bez unapred pripremljene set liste već kako im dođe. To se vidjelo već po broju izvođača: od sedam samuraja SKOJ-a bila su njih petorica, sans klavijaturist i DJ. Ali oni najvažniji sastojci svake svirke bili su tu: gitara, bas, bubanj i dva MC-ja, pri čemu je Toxxara još povremeno udarao u neke digitalne perkusije. Zvuk je bio dosta svedeniji nego u klasičnoj varijanti, siroviji i organskiji, ali se izostanak kljova ipak osjetio u nekim pjesmama poput „Fiša“ ili „Donjeg Miholjca“.
A započeli su baš onako kako su i najavili, jazzy verzijom hita „Nema labavo“, ovoga puta preimenovanog u „Samo labavo“ i otpjevanog tako da su Kandžija i Toxxara sjedili na rubu bine. Zajebancije je i ovaj put bilo na pretek: prvo su davili organizatore nakon svake pjesme da im donesu stolice, a kad su ovi nakon četvrte ili pete pjesme to konačno i učinili jedva da su ih koristili (dobro, Toxxara jest, on je ipak već reper u godinama 🙂 ), a najviše su se zajebavali na račun zastora postavljenog iza benda. „Imamo firangu“ odrepao je Kandžija u jednoj strofi i to je postao lightmotiv cijelog nastupa.
Malo su izmijenili set listu, ne sjećam se da smo u Vegi imali „Koktel od rakije“, a sigurno nismo imali Toxxarinu „Madžarsku“ koja me uvijek iznova raspoloži kad čujem vrlo detaljan opis putešestvija malih i velikih Rvata u susjednu državu početkom 90-ih. Jednom davno sam predložio da naprave sequel o tome kako se u Madžu išlo na kurve, također omiljena zajebancija uglavnom velikih Rvata, katolika i sličnog šljama, pa možda jednog dana to i naprave…
Vrhunac zajebancije bila je njihova izvedba trenutno najvećeg hita u svijetu „Despacito“ Luisa Fonsija i Daddyja Yankeeja. Stvar su izveli na zahtjev jednog njihovog fana i glazbeno su ju dobro skinuli, ali se MC-jevi ovdje nisu pokazali na razini zadatka. Čudi me što Kandžija, kao jedan od najboljih freestylera na ovim prostorima, nije nešto smislio, dok je Toxxara nešto pokušao s „Daj burrito“ i tekstom koji ide otprilike ovako: „Poslao sam ženu po burrito / Nije bio dobar ali nije bitno“. Solidan početak, dalo bi se nešto odfristajlati na tu temu, evo vam domaća zadaća…
Prvih sat vremena koncert je bio baš zabavan – red pjesama, red priče, red zajebancije, baš onako kako su i najavili. No, onda se nastup oteo kontroli: ekipa je počela nešto brijati za sebe, dinamika koncerta se raspala, priče između pjesama postale su duže od samih pjesama, i u jednom trenutku imao sam dojam da sam na jednom od onih tuluma gdje nikoga ne poznaš i glazba ti se ne sviđa ali iz nekog razloga moraš biti tamo pa se dosađuješ. Kandžija i ekipa malo su se previše uživjeli u ovaj koncert kao neku vrstu javne tonske probe: to je možda njima zanimljivo kao njihova interna zajebancija, no ja se nisam našao u tom filmu.
I oni su vidjeli da su malo prećerali pa su ubacili u petu brzinu i završili nastup uz „Ja se zovem (Stjepko)“, „Đuru“ i „Nema labavo“ i nakon sat i pol pozdravili se s publikumom i sišli s bine. Ako uspoređujem ovaj nastup s onim u Vegi, prošli je definitivno bio bolji: ono je bio koncert, koncertčina čak, ovo je bila kombinacije svirke i zajebancije. Uvažavajući sve to, ovo je ipak bio neujednačen nastup tijekom kojeg su se smjenjivali odlični i zamorni dijelovi.
No, većim dijelom ipak sam guštao, a ovaj put na In Da Sofi bilo je i ljudi koji su doista Kandžijini fanovi i koji su popratili cijeli nastup, tako da je i u tom pogledu ovo bilo solidno koncertno iskustvo. Volio bih vidjeti Kandžiju i ekipu u unplugged ili skoro unplugged izdanju u nekoj skorijoj budućnosti, a volio bih i kada bi Sofa nastavila dovoditi prave bendove koji imaju svoju publiku koja će doći zbog njih a ne samo zbog ispraznog kokodakanja. Ma svašta bih ja volio, počevši od vile u Malibuu da ne nabrajam dalje, ali rijetko što nešto od toga bude…
https://hr-hr.facebook.com/rimokatolik/
Hadžo opičen kandžijom po labrti
P.S. Poslije koncerta popričao sam kratko s ekipom i kaže mi Kandžija da izgledam mlađe. Ja mu odgovorim da ne zajebava, kako ja mogu izgledati mlađi, a on kaže da bolje izgledam nego kad smo se posljednji put vidjeli. I odvrtim ja film i fakat, zadnji put smo se vidjeli negdje nakon moje operacije srca kada sam doista izgledao poput statista iz „The Walking Dead“-a 🙂 . A 14. srpnja ove godine, dakle na dan kad se održao ovaj koncert, navršilo se točno pet godina kako sam izašao iz bolnice kao novi (hm!) čovjek. Pobjeg’o sam, što bi rek’o Pero iz Opće, k’o zadnje smeće grobaru s lopate, na radost nekih i tugu onih drugih 🙂 . I još vas mučim, a kako stvari stoje, još dugo ću. Kad sam sve mlađi i mlađi. Pitajte Kandžiju…
zlihadzoponovojase 