„Saturday Night’s Alright for Fighting“ pjevao je davnih dana Elton John, no kako sam ja premator za borbu (a i u ovoj državi više nema ničega vrijednog borbe), odlučio sam subotu provesti uz koncert mladog osječkog benda ChordOnBlue kojima je ovo prvo pojavljivanje na mom blogu, barem pod ovim imenom…
Naime, oni sa slonovskim pamćenjem (ili sposobnošću korištenja tražilice na mom blogu 🙂 ) možda se sjećaju da sam prošle jeseni bio na svirci u osječkom Esseker centru gdje sam gledao bend Groove Up, a njima kao predgrupa nastupio je mladi bend koji se tada zvao Take 6 (valjda kao odgovor na Brubeckov hit „Take Five“). Ekipa je bila mlada, fino je to zvučalo, jest da su coveraši ali zbog godina i pozitivne vibre koju su širili to sam im oprostio.
Nakon toga dulje vrijeme nisam ništa čuo o njima, pjevačica Mia je spakirala kofere i otišla u Zagreb na studij, imali su problema s bubnjarima no eto njih ponovo, ali sada pod drugim imenom ali starim zvukom.
U Peppermintu sam se ukazao oko devetke, taman dok je bend završavao svoj prvi od četiri seta (!). Zašto četiri nemam pojma, možda je to dogovor s klubom da se cijeli program što dulje rastegne pa da ljudi više cugaju. Za šankom sam sreo starog drugara tonca koji me pozvao u rundu pa nisam imao srca odbiti ga. Tamo se pošteno zarundalo i u nekim drugim okolnostima ne bih imao ništa protiv provesti cijelu večer za šankom (to je zlim kritičarima uobičajeno radno mjesto 🙂 ), no kako je bina dolje u podrumu teška srca sam se spustio dolje da ovjerim što to mladci sada rade.
Pa, u osnovi rade isto što i prošle godine kad sam ih gledao. Ime su promijenili ali je postava ostala gotovo ista, dakle Mia Reba (vokal), njen buraz Tin Reba (violina), Dorian Brekalo (gitara), Bruno Kovač (bas), Arijan Mačak (saksofon), Juraj Botkuljak (klavijature) i Florijan Hajba na bubnjevima. Bubnjar je novi u bendu, ali sam čuo da će se on i stari bubnjar Tin Potz mijenjati ovisno o obavezama, a isto će biti i s pjevačicom: obzirom da je Mia sada u Zagrebu, kad ona ne bude mogla nastupiti mijenjat će ju Marina Soldo.
U Peppermintu su imali dakle četiri seta, svaki u trajanju od 30-35 minuta (8-10 pjesama) tijekom kojih su napravili veselu i rasplesanu atmosferu svojim miksom jazza, popa, bluesa, soula i funka. Ono što ih izdvaja od velike većine drugih bendova je violina u bendu – momak ju odlično svira i aranžmani prilagođeni ovom instrumentu pomažu ovoj mladoj ekipi da imaju nešto svoje, nešto drugačije. Tu su i jazzy kljove i saks koji najviše dolaze do izražaja u jazz standardima poput „Blue Moon“, „Minnie the Moocher“ ili „Autumn Leaves“, dok u življim stvarima do izražaja dolaze i gitara i ritam sekcija (bubnjar je imao i fin solić u instrumentalu „Wonderful World“). U prvom planu je ipak pjevačica Mia koja mi još djeluje pomalo sramežljivo i vidi se da još uči kako je to biti frontwomanica, ali bend kao ekipa mi djeluje dobro uvježbano, imaju kemiju među sobom i tu dobru, pozitivnu atmosferu prenose na publiku.
S te strane ekipa dobro obavlja svoj zadatak. Meni kao starom zakeralu smeta to šarenilo set liste: OK, vjerojatno svatko od tih sedam individua voli nešto svoje i to donosi u bend, ali imam dojam da previše vode računa o tome kako zadovoljiti publiku. Mislim, jebemmustrinu, staviti jednu za drugom standard Nine Simone „Feeling Good“ i Dvornikovo govno „Ti si mi u mislima“ je svetogrđe – kao da dođete u restoran s tri Michelinove zvjezdice i naručite ćevape s lukom 🙂 . Pretjerujete sa Jinxima, čije pjesme nisu dobro prearanžirane, a ne odgovaraju ni Miinom vokalu. Uzeli ste Elementalovo najveće smeće „Goli i bosi“ i svojim aranžmanom pretvorili pjesmu točno u ono što ona i jest: bezvrijedno kirvajsko smeće (što je najzanimljivije, ovakvoj pjesmi takav aranžman baš i treba, samo što se Remi, Shot i ekipa ne usude ići do kraja i uživo ju pretvoriti u polunarodnjak tipa Dubioza kolektiv).
Bilo bi tu još nekih zamjerki vezano uz set listu, no ne treba pretjerivati. ChordOnBlue su ugodan klupski bendić za otići poslušati ih i popiti par cugi i, ako nemate prevelika očekivanja od njih, sigurno će vas zabaviti. No, za napraviti nešto više trebaju im dvije stvari: dobar menadžer koji će ih pogurati i vlastite autorske stvari kojima će se probijati na radiju i televiziji. Hoće li to dobiti ne znam, pitanje je i što će s bendom biti kad za godinu-dvije i ostali članovi osjete zov studiranja u Zagrebu…
To je to što se tiče pojavljivanja ove ekipe na mom blogu, idući put kad budem pisao o njima bit će kad budu imali neke svoje stvari. Ali to ne znači da me nećete vidjeti kako stojim negdje u kutu s Colom u ruci i cupkam na Arethu, Sade ili Mancinijevu temu iz „Pink Panthera“. A to preporučujem i vama.
Hadžo, žderač kordon blue-a
https://www.facebook.com/chordonblueband/
zlihadzoponovojase 