Dani Julija Knifera – predstava „True West“ @ Barutana, 27. 04. 2018.

„True West“ jedna je od najizvođenijih predstava na svjetskim daskama koje život znače, a ta predstava o disfunkcionalnoj obitelji i licu i naličju američkog sna jako dobro rezonira i u kontekstu zemalja seljaka na brdovitom Balkanu… 

„True West“ jedna je od više desetina predstava koje je napisao pokojni američki glumac i pisac Sam Shepard. Od 1980. kada je napisana, postala je sastavni dio satova glume za sve mlade i nadolazeće glumce i glumice, izvedena je bezbroj puta u kazalištima diljem svijeta, a za ulogama u njoj polomile su se i takve glumačke veličine kao što su Philip Seymour Hoffman i John C. Reilly, Gary Sinise i John Malkovich (kojima je upravo ova predstava omogućila uspješnu karijeru na filmu), Tommy Lee Jones i Peter Boyle, a upravo se priprema i nova verzija u kojoj će glumiti Ethan Hawke i Paul Dano, a koja će premijeru imati u siječnju iduće godine. Tom dugom nizu inačica sada možemo dodati i jednu regionalnu.

Naime, za zatvaranje trećih po redu Dana Julija Knifera odabrana je upravo ova predstava, kao zajednički projekt Umjetničke akademije u Osijeku, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Grada Đakova. Pretpremijeru je trebala imati u Novom Sadu prošli mjesec, no ona je bila otkazana, tako da je pretpremijeru imala u Đakovu u petak te potom u Osijeku u subotu.

Kad sam došao tamo, desetak minuta prije osmice, činilo se da će prostor Barutane biti poluprazan. Kad su otvorili vrata bilo je mjesta k’o u priči, no kako se bližio početak, rijeke ljudi preplavile su Barutanu tako da su na kraju oni manje sretni morali stajati sa strane. Bilo mi je žao Ljerke Hedl iz gradskog ureda za kulturu koja je prostajala svih sat i pol, ali okrutan je svijet besplatnih dramskih predstava, što se najbolje vidi tijekom Osječkog ljeta kulture. Više sam puta ponavljao, i ponovit ću još jednom: trebao bi biti neki ufur na ovakve predstave, makar simboličnih 10 kuna, čisto da odvoji grebatorski šljam od onih koji doista žele vidjeti neku predstavu.

Da, okrutan je svijet besplatnih dramskih predstava, gotovo podjednako okrutan kao i američki zapad u predstavi redatelja Dimitrija Pjera Udovičkog (pod mentorstvom Roberta Raponje). U predstavi glume Saša Anočić i Domagoj Mrkonjić s „hrvatske“ strane te Igor Pavlović i Aleksandra Pleskonjić sa „srpske“, a zanimljivo je da je predstava napisana i izvedena na hrvatskom, tako da su se gosti iz Novog Sada morali malo više potruditi. Ipak, konačan rezultat nije nimalo razočarao.

Na početku predstave vidimo setting u kojemu će se radnja odigravati: obična kuhinja vulgaris. Naturalistički svedeno, da ne kažem škrto, tu su kuhinjski elementi, stol i stolice, nešto biljaka i – vozi Miško! To je kalifornijski dom u malom gradiću u pustinji (konstantni zvuci u pozadini su cvrčanje cvrčaka i zavijanje kojota) jedne gospođe koja je otišla vidjeti Aljasku, a ključeve kuće povjerila je svom sinu Austinu (Saša Anočić), uspješnom scenaristu koji upravo u takvom okruženju traži mir i tišinu kako bi radio na svom novom scenariju za poznatog holivudskog producenta Saula (Domagoj Mrkonjić).

Međutim, nema mira u toj kući, jer mu se nenadano i nepozvano pridružio buraz Lee (Igor Pavlović), lutalica i sitni lopov, koji je proteklih nekoliko mjeseci proveo živeći u pustinji, a s bratom se nije vidio, brat-bratu 🙂  pet godina. I nije da su si nešto nedostajali: Austin i Lee su totalno različiti, kao da nisu od istog DNA sazdani: ovaj prvi je plah i krotak, u strahu od brata, klasičan štreber koji je završio elitni fakultet, ima dobar posao, ženu i dijete i naizgled sve mu u životu ide kao po špagi, dok je Lee grub, neotesan, primitivan, tipičan bully koji je oduvijek zavidio svom bratu i tu zavist je uglavnom iskazivao kroz nasilje. Njihov ponovni susret, naravno, neće biti razgovor ugodni uz prizivanje starih, dobrih vremena, već tornado emocija i sukoba koji će raspiriti stare vatre netrepeljivosti, ali i pokazati da stvari nisu onakve kakvima se čine.

Anočić i Pavlović nose ovu predstavu na svojim plećima i obojica su sjajni. U početku utjelovljuju arhetipske likove dvojice karakterno različite braće, da bi tijekom predstave, i uz obilatu pomoć alkohola koji se na bini nemilice trusi, svoje likove ogoljeli do samog dna njihovih napaćenih duša. Način na koji njih dvojica tijekom predstave mijenjaju svoje uloge i dobivaju mogućnost iz prve ruke vidjeti kako zapravo živi onaj drugi besprijekoran je, i to je testament njihovoj glumačkoj umješnosti i sjajnom Shepardovom predlošku, koji je jednom rekao da mu to što je pisac strahovito pomaže i kao glumcu, jer je u stanju ući duboko pod kožu likova koje glumi.

Mrkonjić kao ljigavi producent upitnog poznavanja filmova također svoje dvije scene koristi jako dobro, pružajući pogonsko gorivo za sukob braće koji će svoju kulminaciju doživjeti u samom finalu, kada se na sceni iznenada pojavljuje i Mama Pleskonjić (žena nema imena, svi je zovu „mama“). Ako bih imao neku primjedbu, onda je to na njezin lik koji je u kontekstu predstave gotovo pa nepotreban, osim što dodatno dolijeva ulje na vatru sukoba svojih sinova svojim tupim držanjem, pričama o pokojnom Picassu koji je došao u njihov grad i, naposlijetku, okretanja glave od problema s kojima se njezini sinovi hrvaju. Možda je namjera autora bila da naglasi farsični element predstave i disfunkcionalnost cijele obitelji, ali meni je ona najslabije napisan lik bez kojega se moglo.

„True West“ počinje kao realistična, gotovo naturalistična drama o bratskom rivalstvu, ljubomori, zavisti ali i o (ne)ostvarivanju američkog sna. Austin, čini se, živi taj san; Lee ga želi živjeti, ali taj san je zapravo mit. I taj „istinski Zapad“ je mit, iluzija: „Zapad više ne postoji“, kaže Austin u jednom trenutku. A iluzija je i mogući suživot dvojice braće: kako predstava odmiče, tako se njihov unutarnji nered počinje prelijevati i na prostor u kome žive, tako da lijepo održavana kuhinja s početka priče prerasta u bojno polje i prostor kojega kao da je poharala atomska bomba. Pustoš u glavama glavnih protagonista pretočila se na kraju i u fizičku pustoš oko njih.

Osobno, više bih volio da je drama ostala u domeni surovog realizma. Ovako, u drugom dijelu s neiskorištenom Mamom i odlaskom u farsično, bizarno i nadrealno (na trenutke dobijete dojam da je riječ o nekom nepoznatom djelu Salvadora Dalija ili Davida Lyncha), predstava kao da gubi na snazi, što je neobično jer upravo u tom drugom dijelu dvojica glavnih glumaca daju sve od sebe, gluma postaje izrazito fizička i čovjek dobije dojam da je za odigrati ove uloge potrebno imati ne samo diplomu i godine kazališnog iskustva, već i jako dobru fizičku kondiciju. Možda ja nisam sve to najbolje skopčao, ali meni je prvi dio predstave ipak bio za koplje bolji.

Ali, isplatilo se otići do Barutane u subotu navečer (i čak malo pokisnuti u šetnji kući nakon predstave). Udruženi zločin…, pardon umjetnički projekt 🙂  partnera iz Hrvatske i Srbije vjerno je prenio Shepardov tekst na hrvatski, a odlični glumci su ga dodatno oplemenili iskrenom i životnom glumom. Istinski zapad odlično je funkcionirao i na istinskom istoku i zaslužuje da ga ošacujete ako vam se negdje ukaže prilika.

Zapadnjak Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s