Kratko ali žestoko: novo Slamanje stvarno mi je slomilo i dušu i tijelo. Još neoporavljen i nedovoljno ispavan od putešestvija u Novi Sad večer ranije izložio sam se bučnim zvucima Dalstroya i Crva i, na neku čudnu, nama mazohistima svojstvenu foru, uživao sam…
Nakon ljetne pauze evo nama novog Slamanja, četvrtog po redu, manifestacije koja je poprimila mjesečni karakter a zamišljena je kao spoj glazbenog, likovnog i kulinarskog segmenta nastao u suradnji udruge Slama i benda Harvo Jay. Bio sam na inicijalnom Slamanju s Clouijem i Harvo Jayem, potom sam sljedeća dva propustio zbog preklapanja s drugim koncertima, i eto me na četvrtom izdanju, prvom poslije dvomjesečne ljetne stanke.
Slamanje se održava u prostoru udruge Slama u zgradi Državnog arhiva, a započelo je izložbom slika osječkog umjetnika Doriana Trepića. Obzirom da je otvorenje izložbe bilo zakazano za 20 sati, a svirka za 22 sata, bilo mi je lijeno dići dupe tako rano pa sam odlučio izložbu ošacovati tijekom svirke. Naravno da sam potpuno zaboravio na to. Ponijela me atmosfera, šta ćete, a znate da sam ja lako povodljivo stvorenje…
Jedna stvar koju treba naglasiti vezano uz koncerte na Slamanju jest to da oni počinju na vrijeme. Pisalo je da počinju u 22 sata i stvarno – počeli su točno u minut što je skoro pa nečuveno kada je Osijek u pitanju. Nekoliko ljudi koje znam mi se žalilo da su propustili nastup Dalstroya baš zato što su razmišljali onom logikom: Mah, neće to početi prije 11, imamo vremena za još jednu cugu u lokalnoj birtiji. Što se moje ekipe tiče, trojac u sastavu drug M., Herr O. i ja došla je tamo na vrijeme i vjerujem da nitko nije zažalio.
Četvrto Slamanje otvorili su domaći dečki iz Dalstroya (https://www.facebook.com/dalstroy.os/ ; https://dalstroy.bandcamp.com/), koji su dulju diskografsku pauzu okončali ljetos izbacivši svoj treći EP „Bite the Spirit“ za Geenger Records. To im je prvo izdanje za nekog etabliranog diskografa, no to nije i jedina promjena kod Dalstroya: imali su čak i svoj merch štand (za ne povjerovati!), a i glazbeno su Majkić, Mudri i Biloš skrenuli s kursa sa svojih prethodnih izdanja. Dakle, postali su ozbiljan bend, ili su se prodali, kako vam draže, premda s ovakvom glazbom stvarno je teško govoriti o prodaji.
Svoj 40-minutni nastup otvorili su pjesmom „Greed Tamer“ koja je odmah pokazala da ovdje imamo posla s drugačijom zvijeri od one noisične s ranijih albuma. „Tamer“ je lagani, mračni, hipnotički tango koji ima nešto Caveovsko u sebi, a malo me podsjeća i na solo radove Vaska Atanasoskog iz Bernays Propagande i njegovo koketiranje s prigušenom elektronikom. Odsvirali su gotovo cijeli novi EP, uključujući „Ahab’s Lament“ s kombinacijom post-rocka i stonerskih gitarskih riffova i fenomenalni instumental „Derecho (For Jason Noble)“, kombinaciju post-rocka i math rocka u ritmu gotovo pa valcera. „Hungarian, Overtime“ je izlet u plesnije post-post punk vode i, uopće, sviđa mi se taj pomak benda prema melodiji. Čak je Majkić počeo i pjevati a ne samo vrištati u mikrofon, ne biste vjerovali, i to uopće ne zvuči loše, još biste manje vjerovali. Tekstovi su i dalje kratki i šturi i stali bi na poleđinu poštanske markice, ali zato glazba priča priče.
Izveli su jednu još noviju stvar, što znači da vrijedno rade na novom materijalu, a od starijih stvari tu su prearanžirana „Parallel 7“ koju su snimili ekskluzivno za potrebe otvorenja izložbe Julija Knifera u MLU prije tri godine i „Outrage“ gdje smo mogli čuti onaj stari, agresivni Dalstroy koji zvuči poput Helmeta, Shellaca, The Jesus Lizarda ili nekog sličnog benda s kultne Dischord Records etikete s kraja 80-ih. Ne znam za vas, ali meni ovakvo eksperimentiranje sa žanrovima godi, možete to nazvati glazbenim sazrijevanjem ili štogod, ali da sam na mjestu Dalstroya malo bih se zabrinuo ako priznata plačipička poput mene počne uživati u njihovoj glazbi, he he he. No, ne brinite se: i dalje je to hermetična glazba, neprilagođena uhu prosječnog ljubitelja rocka, i vjerojatno će ostati slatka mala tajna za onih 50-ak ljubitelja koji su bili na ovoj svirci.
Nakon kratke pauze koju smo iskoristili da izađemo van na livadu nadisati se svježeg zraka, svoj su nastup počeli headlineri večeri, beogradski Crvi (https://www.facebook.com/grupacrvi/ ; https://grupacrvi.bandcamp.com/), kvartet kojega čine Damjan Babić (vokal, gitara), Sergej Sokolov (gitara), Vladimir Pejković (bas, prateći vokal) i Andrej Mladenović (bubanj). Imali su nedavno pretumbacija u postavi, a ovo im je prvi nastup u Osijeku i ostavili su vrlo dobar dojam.
Crvi su predstavnici nove-nove srpske scene, neformalne grupe bendova koja se pojavila posljednjih godina baštineći zvuk izvornih bendova s nove srpske scene od prije desetak godina, prije svih Repetitora (široj publici sigurno su najpoznatiji Straight Mickey And The Boyz ili supergrupa Škrtice), a zajedničko im je to što se druže i imaju probe i svirke u kultnoj zgradi BIGZ-a koja je cijelo ovo desetljeće bila inkubator dobrih i kvalitetnih indie rock bendova, ali nikada nije uspjela postati jedno od središta kulturnog života Beograda. Razlog: takva scena nije zanimljiva vladajućima, ma tko oni bili, nikada nije ni bila. I iz tog i takvog podzemlja izmiljeli su, hm, Crvi, sa svojim mračnim alt rock zvukom.
Koncert su otvorili singlom „Mesec i more“ sa svog debi albuma „Piše nam se dobro“ kojeg su predstavili u cjelini i cijelosti, svih „sedam lakih komada“, plus nekoliko novih stvari koje će se vjerojatno naći na nekom budućem izdanju. Ako očekujete Repetitorovski neurotičan i šizofren zvuk, ovdje toga ipak nema: Crvi su mračniji, psihodeličniji i hermetičniji; njihova glazba vas neće zgrabiti za vrat poput gladnog vuka već se prije omotati oko vas poput anakonde polako vas gušeći. Damjan i ekipa sviraju nešto poput mini simfonija, s polaganim i suptilnim građenjem atmosfere u pjesmama, od melankoličnih, hipnotičnih gitarskih uvoda koji polako prerastaju u krešendo distorziranih gitara, prljavog basa i snažnog udarca bubnja. Na trenutke nas čak povedu i u neke plesne post-punk vode, kao u „Zgužvanoj pesmi“. Komunikacija s publikom je bila minimalna, pozdrav na početku i zahvala na kraju i to je to. Ali, ako se oni baš i nisu napričali, glazba je govorila umjesto njih.
I Crvi su odsvirali nekih 45 minuta, tako da je cijeli program bio gotov prije ponoći, što je bilo prerano čak i za ranospavaoca poput mene, pa smo Herr O. i ja još našli vremena za jednu putničku cugu u nekoj birtiji na trgu u Tvrđi. Drago mi je što se Slamanje nastavilo i što je Osijek dobio novi koncertni prostor, pa makar na jednu noć u mjesecu, jer zatvaranjem Oxygena ponovo smo spali na klub Exit (koji svaštari pokušavajući privući raznoliku publiku) i Danđn bar (koji uglavnom dovodi metalce) te nekoliko kafića koji su uglavnom okrenuti koverašima. Ali dobro, zlobnik poput mene bi rekao da gradu koji se ubrzano prazni i odumire više ni ne treba…
A i lijepo je ponovo osjetiti onu znojnu, zagušljivu i zadimljenu atmosferu malih prostora za 50-ak ljudi na koncertima koji počinju u relativno pristojno doba. Još kad bi svirke u Exitu počinjale do 22 sata bio bih redovan gost tamo, ovako mi ostaju Slamanje, jazz i klasični koncerti te putovanja u Novi Sad i slične lokacije. I guess what: uopće mi nije loše. Dapače!
Hadžo, crv bez jabuke
zlihadzoponovojase 