Propustio sam otvorenje 26. izdanja Slavonskog biennala, ali sam iskoristio prvu priliku za popravak i ukazao se na stručnom vodstvu koje je priredila kustosica izložbe Valentina Radoš.
26. po redu izdanje Slavonskog biennala je stiglo u naš grad. Prvo Biennale održano je pradavne 1968. godine, a riječ je o najvećoj žiriranoj izložbi suvremene likovne umjetnosti istočno od Zagrabulje. U početku zamišljen samo kao platforma za slavonske umjetnike, od 2000-ih se promijenio koncept i Biennale je otvoreno i za umjetnike iz cijele Hrvatske i izvan nje.
Tako ove godine imamo četvoricu „stranaca“ (iz Njemačke, Francuske, Austrije i BiH), većina autora dolazi iz drugih dijelova Hrvatske, a njih četvero su iz Osijeka. Izloženi su radovi ukupno 33 autora i autorica koji su okupirali oba kata muzeja, a kako je Slavonski biennale izložba koja predstavlja suvremenu likovnu umjetnost, zastupljeni su svi oblici likovne umjetnosti – slikarstvo, kiparstvo, grafika, crtež, multimedija…
Dugi niz godina Biennale nije imalo zadanu temu, no i to se promijenilo prije šest godina, tako da je ovo već treća tematska izložba. Prije dvije godine tema je bila „Granice vidljivosti“ posvećena onda aktualnoj imigrantskoj krizi, a ove godine tema je „Ravna ploča“. Kako je Valentina istaknula u uvodnoj besjedi, umjetnost je dio društva i odražava vrijeme u kome se događa te kritički promišlja današnje vrijeme, a ono što okupira medijski prostor posljednjih godina upravo je tema poimanja stvarnosti – što je stvarno a što nije, što je istina a što su fake news, je li Zemlja doista okrugla ili je ravna ploča, jesmo li bili na Mjesecu ili nismo kao što mrtav ozbiljan tvrdi onaj američki kreten košarkaš…
Vrlo široka tema pomalo bombastičnog naslova, a umjetnicima je prepušteno da, svaki na svoj način i kroz svoj medij, daju odgovor na pitanje što je za njih stvarnost, što je istina, što su fake news, kako prepoznati, tumačiti pa i obračunati se sa zabludama…
Ili se uopće ne obračunavati s njima? Naime, ima radova koji idu u pravcu tvrdnje da je Zemlja doista ravna ploča, no peteročlani stručni žiri (u kome je bila i Valentina) je propuštao i takve radove vodeći se njihovom umjetničkom kvalitetom: je li rad zaokružen, ima li neku poveznicu s konceptom izložbe, kao i željom da budu zastupljeni različiti stavovi i pogledi. A ta različitost prisutna je i u samim radovima: neki se prvoloptaški referiraju izravno na naslov izložbe, a neki drugi temu šire na rodne uloge, odnos umjetnosti i znanosti, socijalne odnose…
Obzirom da smo za stručno vodstvo na raspolaganju imali tek sat vremena, nije bilo moguće detaljnije proći kroz sva 33 izložena rada, pa se Valentina odlučila iz svake sobe predstaviti po jedan rad, vodeći računa o tome da to budu lauerati, dobitnici neke od sedam nagrada koje Biennale dodjeljuje, ili pak radovi koji na zanimljiv i originalan način zaslužuju da budu izdvojeni. Ja bih sigurno odabrao neke druge radove, no tko mene pita?
Stručno vodstvo je započelo radom Matije Debeljuha „Studija za Gubilište” koji je osvojio Grand prix Bienallea. Kompleksna prostorna instalacija zauzela je cijelu jednu prostoriju Muzeja. U središtu Matijinog rada je zapravo kratki eksperimentalni igrani film „Gubilište“ na kome trenutačno radi. „Studija za Gubilište“ temelji se na proširenju tog filma i njegovom uvođenju u galerijski prostor kroz cijevi građevinske skele koje služe kao simbolička konstrukcija, uz videoinstalacije s motivima iz filma. Iako rad problematizira prostor i vrijeme u kojem živimo i odnos između institucija i umjetnika, moram priznati da je moj prvi dojam, a vjerujem i većine nas koji smo bili na vodstvu, bio da su to skele koje drže strop MLU-a jer se u toj prostoriji obavljaju neki građevinski radovi. Toliko o mom kuženju u suvremenu umjetnost…
U idućoj prostoriji predstavljen je rad Nike Mihaljevića čiji je naslov na latinskom parafraza drevne Plutarhove rečenice „Kružno putovati se mora, živjeti se ne mora“. Niko i njegova ekipa su prohodali jadranski otok Prvić duž obale kako bi dokazali da je to zaista kopno okruženo morem, odabirući da neće vjerovati tamo nekim satelitskim i navigacijskim kartama i kurcima-palcima. Na koncu su transkript od pet sati svojih razgovora tijekom te ekspedicije pretvorili u knjižicu kojom su simbolizirali svoju empirijski dokazanu tezu.
U idućoj prostoriji predstavljena je Darija Žmak Kunić koja se u svom radu bavi rodnim ulogama, odnosno kako pomiriti ulogu kiparice i ulogu majke kroz poveći broj keksića ispečenih u kućnoj radinosti; Davor Sanvincenti je za svoj eksperimentalni kratki filmić gdje je grebanjem i paljenjem filmske trake kojom je snimao otok Korčulu dobio začudne psihodelične efekte kakvih se ni Bunuel ne bi postidjeo dobio samostalnu izložbu u produkciji MLU u sezoni 2020.; Tomislav Pavelić je doslovno shvatio naslov izložbe pa u svom video radu ponavlja „Zemlja je kugla, Zemlja je ravna ploča“ pri čemu jedan dio te rečenice dolazi iz lijevog, a drugi iz desnog zvučnika, pa dok vi stojite u sredini doista imate dojam da vas netko prca u zdrav mozak filujući vam glavu svojim tezama.
Predstavljen je i Vice Tomasović s vrlo zanimljivom idejom bilježenja ljudskih emocija te njihovog spremanja u epruvete, a jako mi je zanimljiv bio i rad Lane Stojićević, serija recentnih fotografija hotela Zora u Primoštenu s prekrasnom futurističkom kupolom poput svemirskog broda uz koju se vrti turistički promo film za taj isti hotel snimljen još u doba socijalizma, gdje imamo efektan a začudan spoj prošlosti i sadašnjosti, svojevrsni futurizam prošlosti.
Neki su se autori bavili i Slavonijom, poput Marije Škrobo Arambašić u rapidografu na papiru „Pejzaž“ te Mario Matoković za svoju trokanalnu videoinstalaciju „Neizvjesni prostori I“, a oboje su Osječani pa to nije ni čudo i oboje su za svoje radove osvojili i nagradu. Matokovićev rad mi se posebno dopao jer propituje danas jako aktualnu tematiku odlaska ljudi s ovog područja.
Za sam kraj ostavljen je rad socijalne tematike autorice Ane Kuzmanić koja je napravila seriju fotografija klupa u zagrebačkom radničkom naselju Voltino te ih okačila na svoj Facebook profil da bi potom te fotografije i komentare na njih isprintala i izložila ih kao svojevrsni most između epoha – klupa koje su bile centar društvenog života u starom sustavu i društvenih mreža koje su to postale posljednjih godina.
Sat vremena je brzo prošlo pa smo stručno vodstvo morali privesti kraju. I da smo imali još sat vremena, pitanje je bismo li mogli proći detaljnije kroz sva 33 izložena rada, no ja sam zadovoljan. I ovih desetak djela koja su nam predstavljena pokazuje koliko široko su autori shvatili zadanu temu, toliko da ja za neka od njih ni uz najveće naprezanje mašte ne mogu skontati kakve oni veze imaju sa Zemljom kao ravnom pločom.
No, bit će još ovakvih stručnih vodstava, susreta s autorima i predavanja u sklopu Biennalea, pa nije isključeno da ću se opet ukazati tamo da utvrdim znanje. Inače, izložba je otvorena do kraja veljače 2019. pa imate vremena zaletjeti se i ošacovati ju. Isplati se.
Hadžo na gubilištu
zlihadzoponovojase 