Na Filozofskom fakultetu u Osijeku održano je predavanje Krešimira Mišaka pod nazivom „Čovjek u 21. stoljeću“ u kome je popularni TV voditelj govorio o onome čime se i inače bavi u svojim emisijima – temama s ruba znanosti (a ponekad i pameti)…
To što je Svečana dvorana Filozofskog bila gotovo puna nije me iznenadilo – tako vam je to kad vam u goste dolaze celebrityji. Da je ovo predavanje održao neki Pero Perić ili Hadžo Hadžonović, publika bi vjerojatno stala u onu kabinu za simultano prevođenje u kutu dvorane. Ali, ovaj put gost je bio Krešimir Mišak, novinar, glazbenik, pisac, široj publici možda poznatiji kao nekadašnji član rockabilly benda Fantomi, a danas vođa pop rock benda Hakuna matata.
No, široj javnosti ipak je vjerojatno najpoznatiji kao voditelj kultne emisije „Na rubu znanosti“. Gledam ju ponekad, ovisno o temi kojom se bavi, no ne mogu reći da sam veliki fan: neke kreature koje su tijekom godina nastupale u toj emisiji sa svojim suludim teorijama zavjere, ljudima gušterima i sličnim glupostima stvarno su tražile da se naziv serije promijeni u „Na rubu pameti (I preko njega)“…
Jedna od tema koja Mišaka posljednjih godina očito zaokuplja i kojom se svako malo pozabavi u toj svojoj emisiji je tema transhumanizma, pa je to bila i tema njegovog jednosatnog izlaganja u Osijeku. Naime, transhumanizam je pokret koji podržava uporabu znanosti i tehnologije za transformaciju i poboljšanje čovjeka, odnosno ljudskih mentalnih i fizičkih sposobnosti. Drugim riječima, pobornici tog pokreta zalažu se za tehnološku nadgradnju čovjeka kao pojedinca, čime se nadaju iskorijeniti sve što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim – bolest, starenje, patnja, pa čak i smrt.
Pojam transhumanizam nastao je sredinom 50-ih i dugo se smatralo kako je to znanstvena fantastika, produkt bezbrojnih filmova i serija, no Mišak smatra da je transhumanizam početkom 21. stoljeća prešao s riječi na djela i da se taj koncept provodi nad svima nama, a da mi toga uopće nismo svjesni. Transhumanizam ne želi mijenjati samo pojedince, već i cijele društvene strukture, a cilj je postići oblik društva nalik mentalitetu roja ili košnice. Takva kolektivizacija postojala je u određenoj mjeri u komunizmu, no ovdje se ide korak dalje.
Po Kreši, postoje tri stupa transhumanizma, odosno načina na koji tehnologija prilagođava čovjeka sebi: prvi je putem informatičke tehnologije, interneta, pametnih telefona, cloudova i sličnih gadgeta; drugi stup je globalno zatopljenje koje Mišak negira, a treći je transrodna agenda. Kroz ta tri stupa i brojne primjere Mišak je hrpu kontroverznih ideja i teorija zavjere objedinio te ih je elokventno i prilično razložno izložio.
S dosta njegovih teza čovjek se ne mora slagati, no činjenica je da ih je uvjerljivo prezentirao. Po Mišaku, utjecaj transhumanizma na oblikovanje današnjeg svijeta vidljiv je na mnogo mjesta, od ocjenjivanja ponašanja ljudi u Kini koji će, na osnovi prikupljenih bodova, biti svrstani u neki od staleža (što je, navodno, obrazac koji se planira za cijeli svijet), pa do svakodnevnih primjera robova tehnologije u obliku klinaca koji u čoporima dolaze u kafiće i onda poput zombija bulje u svoje mobilne telefone, pa do brojnih pop kulturnih referenci na sjajnu TV seriju „Black Mirror“, „Terminator“ franšizu, „Matrix“ trilogiju ili na poznata književna djela H. G. Wellsa, George Orwella ili Alfreda Huxleyja.
Mišak je zaključio da smo već ušli u doba dokidanja čovjekove individualnosti i gubitka njegove autonomije i sve smo bliže trenutku kada će svatko od nas imati izbor, poput Nea u „Matrici“: prepustiti se struji i postati dio matrice i kolektivnog roja ili se pokušati oduprijeti tome. Drugim riječima, uskoro ćemo biti stavljeni pred izbor: analogni ili digitalni ljudi, umreženi ili neumreženi, s čipom ispod kože ili bez njega…
Kad čovjek bolje pomisli, pitanje je hoće li izbora uopće i biti. Mi iz stare garde koji s gnušanjem razmišljamo o takvom tehnološkom teroru i kontroli Velikog brata prije ili kasnije ćemo napustiti ovu dolinu suza zvanu Zemlja, a mlađe generacije, poput onih klinaca od maloprije, neće se buniti. Zapravo, nikakvog izbora neće ni imati: tehnologija je u njih ušla s majčinim mlijekom i taj proces kolektivizacije i dehumanizacije danas je vidljiv. Današnje mlade degeneracije su retardirane i, da se mene pita, ni ne zaslužuju bolje nego biti robovi matrice ili sitni kotačići „vrlog novog svijeta“…
Transdehumanizirani Hadžo
Fotke: Tatjana Ivegeš-Wilhelm
zlihadzoponovojase 