Povodom ovogodišnje proslave Dana grada u kinu Urania je otvorena izložba pod nazivom „rOckSIJEK“ i održana je premijera dvodijelnog dokumentarnog filma „Dinamiti“ o istoimenom rock bendu iz pradavnih 60-ih. Kako sam rođen nakon što je bend prestao postojati, Dinamiti mi nisu nikad ništa značili, a nakon gledanja ovog filma mogu samo reći: Ista meta, isto odstojanje…
Dokumentarni film „Dinamiti“, temeljen na scenariju novinara Stanka Ferića, premijerno je u četvrtak prikazan u kinu Urania u sklopu obilježavanja 235. Dana grada. Prije same projekcije u foajeu kina organizirana je izložba fotografija pod nazivom „rOckSIJEK“ na kojoj su predstavljeni neki od aktera tadašnje osječke rock scene, s naglaskom na bend kojemu je cijeli događaj i posvećen. Za bend koji nema sačuvanih video i jedva nešto audio zapisa i koji i danas još živi samo u sjećanjima generacije Jože Manolića, autori izložbe uspjeli su prikupiti tonu fotografija, plakata i drugih artefakata iz tog razdoblja.
Tijekom minglanja kinom vidio sam da su sva četvorica članova druge postave Dinamita bili tamo: Dado Topić, Alberto Krasnić, Ratko Divjak i Josip Boček koji su se nakon sto godina ponovo našli u gradu u kome je započela njihova karijera. To su sad već dedeki u poznim godinama prema kojima se ja sa svojih pet banki na leđima doimam poput klinca kome mogu lupati čvrke i slati ga do trafike po cigarete, a tako sam se osjećao i gledajući arheološke iskopine koje su se pojavile na projekciji filma. Rijetko kad se događa da sam među najmlađima na nekom događaju, ali ovo je bila jedna od takvih prigoda.
A kad već govorim o arheološkim iskopinama, domaćin cijele ceremonije bio je Dražen Dragušica koji doista izgleda kao da je upravo izašao iz sarkofaga. Pred početak projekcije porazgovarao je s autorom filma Ferićem koji je ispričao kako je na ideju o ovom dokumentacu došao radeći na filmu o šibenskim bendovima Polaris i grupi Mi kojima su često na tadašnjim plesnjacima i natjecanjima najveća konkurencija bili upravo Dinamiti, a kako je u isto vrijeme počeo raditi i na knjizi o liku i (ne)djelu Dade Topića, dogovorio se s Aleksejom Pavlovskym, urednikom HRT-a za popularnu i tradicijsku kulturu, da sljedeći film bude o njima.
Po završetku prvog dijela filma, Dragušica je pozvao na pozornicu redatelja filma Ivana Mokrovića i njegove suradnike, a više puta je najavio i neko posebno iznenađenje. Mi naivci smo pomislili kako će se sali obratiti članovi benda, međutim kurac, od njih nije bilo ni traga ni glasa. Naime, u isto vrijeme se održavala svečana sjednica gradskog vijeća na kojoj su Dinamiti dobili Pečat grada za doprinos kulturi, pa su sva četvorica bili tamo. Mislim, OK, priznanje i sve to, sjednici je prisustvovao i sultan Plenkošenko osobno, ali mogli su se dogovoriti da bar netko ostane na projekciji i pozdravi ljude koji su došli zbog njih. Ovako ispada da je važnije bilo slizavati se s našim vrlim diktatorom, njegovim lokalnim hadezeovskim pudlicama poput gradonačelnika i župana te katolibanskim šljamom, no dobro. Tako je na kraju iznenađenje bilo u tome što smo nakon projekcije prvog dijela filma odgledali i – drugi dio.
U prvom dijelu filma dobijamo priču o prvoj postavi Dinamita koju je 1962. osnovao i predvodio osnivač benda, tada 17-godišnji Kićo Slabinac kao vokal i ritam gitarist, a osim njega tu prvu postavu činili su još Alberto Krasnić, Miroslav Šaranović, Vladimir Lazić i Antun Nikolić Tuca. U drugom dijelu film priča o nastanku druge postave Dinamita koju je predvodio Dado Topić, a tu su još bili i Josip Boček, Ratko Divjak te Albert Krasnić.
Snimanje je obavljeno u proljeće prošle godine, taman kad je započela pandemija korone, tako da su u filmu od Dinamitaša zastupljeni samo Dado i Alberto, dok Ratko i Josip nisu došli. Film je sniman na autentičnim osječkim lokacijama poput kina Urania, Mačkamame, Retfale, te ispred Eurodoma gdje se nekada nalazio legendarni Radnički dom u kojem su Dinamiti i drugi osječki bendovi redovno održavali svirke. Za potrebe filma korišteno je mnogo arhivske građe Osijeka 60-ih, vremena kada se grad ubrzano industrijalizirao i kada je beton polako počeo istiskivati blato, a prve višekatnice su počele mijenjati vizuru grada.
Paralelno s tim društvenim promjenama, došlo je i do pomaka u kulturnom životu grada: stasala je nova generacija urbane mladeži koja nije marili za klasične plesnjake na kojima su svirali big bendovi i jazzeri, već su prigrlili novi rock zvuk koji je sa svih strana ulazio u bivšu državu kroz singl i LP ploče ili top listu tada iznimno popularnog Radio Luxemburga. Onaj tko je tada imao dobar gramofon, a pogotovo tko je svirao neki instrument, bio je glavna faca u gradu. Te mlade generacije su, unatoč siromaštvu, represiji milicije i društvenih struktura prema dugokosim rokerima, ipak imale koliko-toliko sretno i ispunjeno djetinjstvo i taj osjećaj optimizma i poleta prenesen je uspješno u film.
Među brojnim „talking headsima“ u ovom filmu, osim Dade i Alberta, tu su još i Ivica Bilac – Žućo, osječki bubnjar i organizator koncerata koji je u to vrijeme bio klinac oduševljen Dinamitima, Jasenka Denin koja je svirala u brojnim lokalnim bendovima 70-ih, a kaže da je jedinu pljusku u životu dobila od mame kada je pobjegla s probe baletnog ansambla u HNK da bi otišla na nedjeljnu matineju Dinamita, već pomenuti Dragušica, a steglo me u srcu kada sam među govornicima vidio pokojnog kolegu fotografa Zlatka Pavoševića. Naime, film je sniman u veljači prošle godine, a samo desetak dana nakon snimanja Zlatko je preminuo, tako da je ovo ispalo njegovo posljednje pojavljivanje u javnosti. Da su se karte drugačije posložile, siguran sam da bi i on bio u kinu na promociji. Pogotovo jer je njegov burajz Zvone zvani Džeger i sam bio aktivan sudionik tih ludih 60-ih kao pjevač konkurentskog osječkog benda VIS Lavine.
Iako je uvijek lijepo gledati tvoj grad iz neke druge vizure i naučiti nešto o davno prohujalom vremenu, film nije bez mana, daleko od toga. Prvo i najvažnije, obzirom da govorimo o 60-ima, snimki nastupa Dinamita u Radnjaku nema ili ih autori nisu uspjeli iskopati, tako da je glazbena kulisa između priče bila ad hoc svirka Dade i Berte u bivšem klubu Oxygene, dosadno mrcvarenje petparačkog bluesa gdje Dado pjeva glasom kao da je nakon buđenja popio dvije čaše urina.
Taj nedostatak arhivskih materijala važan je i zato što kroz cijeli film slušamo kako su Dinamiti bili „genijalci“, kako su bili najbolji bend bivše države, kako su bili naj naj, međutim to prekomjerno granatiranje hvale i samohvale je arogantno i pomalo degutantno. Ovdje fali uvid nekoga sa strane tko je bio svjedok toga vremena, pa se pitam zašto nisu za izjavu zamolili recimo Petra Janjatovića koji je Dinamite uvrstio u svoju „Ilustriranu rock enciklopediju“ ili Sinišu Škaricu koji je o njima pisao u svojoj knjizi „Kad je rock bio mlad“, ili možda pričati sa članovima bendova koji su im tada bili konkurencija, poput Crnih bisera, Crvenih koralja, Eklipsa… Bez tog kontekstualiziranja, o kvaliteti Dinamita imamo samo ostrašćeno, navijačko zapišavanje vlastite tarabe od strane samih članova benda i njihovih pajdaša iz birtije.
Također, u filmu se govori kako je Osijek tih 60-ih bio „metropola rock glazbe“, centar svijeta, kamen temeljac YU rocka, yada yada, Bilac u jednom trenutku kaže kako je svaka ulica u gradu imala svoj bend, no tko se od tih bendova u filmu spominje? Lavine samo jednom uzgred, kao i Đavolji eliksiri, bend u kome su Dado i Josip svirali prije priključenja Dinamitima. Gdje su ostali bendovi toga doba? Topić na kraju svog bluesiranja kaže kako je taj pjesmičuljak posveta osječkim bendovima onoga vremena, no u pjesmi ne spominje nikoga od njih, samo Dinamite. Ispada da se ta „metropola rock glazbe“, centar svijeta, kamen temeljac, kurac palac, zapravo sastojala samo od Dinamita i ni od koga više. Jednako tako Sisak može tvrditi da su centar svijeta jer su imali jedne Bambi Molesterse koji su čak i imali određeni svjetski uspjeh, ra razliku od Dinamitaša.
Govoreći o razlozima raspada benda, Berto džentlmenski preuzima krivnju na sebe tvrdeći kako je on kriv za njihov prestanak djelovanja jer se zasitio glazbe. No, nije nikakva tajna da je raspadu Dinamita kumovao Kornelije Bata Kovač, šef tada jako popularne beogradske Korni grupe, koji ih je često gledao uživo, producirao je njihov jedini singl, te je pozvao Dadu da zamijeni njihovog bivšeg pjevača Dalibora Bruna. Dado, koji je „cijeli život čekao priliku da pjeva u Beogradu rock’n’roll“, upecao se na tu udicu k’o kurva na novčanicu od 200 eura, povukao je za sobom i Bočeka i to je bio kraj Dinamita. U filmu o tome ni riječi, valjda da ne bi ukaljali svetu Ferićevu hagiografiju.
Sve u svemu, OK filmić, ali za ekipu od 70+ godina i starije. Najviše mi se dopao prilog o Radničkom domu u ono vrijeme koji je bio centar svih kulturnih događanja u gradu, a saznao sam i da je tamo postojala rotirajuća bina na kojoj su bendovi svirali. Ljudi, šezdesetih godina prošlog stoljeća! A svirke su se često održavale nedjeljom prijepodne, kao matineje. Onda se nedjeljom prijepodne išlo na koncerte, a danas se ide u crkvu, ne treba vam veći dokaz o tome koliko je ova zemlja otišla u krivom i nakaradnom smjeru.
I baš si nešto mislim, umjesto da troše silne milijune na snimanje pizdarija o domovinskom ratu, Vukovaru, lažnim braniteljima i sličnim govnima, HTV bi možda mogao napraviti dokumentarac o Radničkom ili o STUC-u 80-ih, što je tema s kojom osobno imam puno dodirnih točaka. S Dinamitima ih nemam i zato me ovaj film ostavio prilično ravnodušnim. A za one koji nisu bili na projekciji, dobra vijest je da ćete film moći pogledati u dva dijela, 9. i 16. prosinca (četvrtak) na HTV-u. A za one druge koje to ne zanima, još bolja vijest: film će se prikazati u terminu od 11 sati prijepodne, pa ćete imati sasvim legitiman izgovor da ga preskočite…
Hadžo, sitan ali dinamitan
zlihadzoponovojase 