Da se poslužim usporedbom s programima umjetničkog klizanja, sinoćnji koncert Zagrebačkog kvarteta saksofona kao da je imao dva dijela: zadani, obavezni program te slobodni program. Iako su oba bila sjajna, slobodni program bio je pravi highlight, za picu polizati. Ili za pišu polizati, ovisno o preferencijama… 🙂
Nastavio se Koncertni ciklus grada i u goste nam je, nakon duge pauze, ponovno došao Zagrebački kvartet saksofona. Koncert je bio organiziran u maloj sali KC-a u prizemlju koja je obično dovoljno velika za ovakve nastupe, međutim organizatori su se malo preračunali jer je mala sala pucala po šavovima koliko se ljudi nakupilo. Nisam brojao, ali bilo ih je 80-ak ili nešto više. Organizatori su neprekidno dovlačili nove stolice tako da je prvi red brzo postao treći red, a glazbenici su gotovo pa sjedili u krilu publici. Obzirom da ja baš ne volim gužvati se s kojekakvim šljamom, iskoristio sam priliku utaboriti se gore na terasi odakle imaš dobar pogled, sve čuješ, a imaš neki svoj mir i komfor.
ZKS čine Dragan Sremec (sopran saksofon), Goran Merčep (alt saksofon), Saša Nestorović (tenor saksofon) i Matjaž Drevenšek (bariton saksofon). Ekipa je na početku svirke rekla da u Osijeku nisu bili 20 godina, međutim matora podrtina poput mene sa slonovskim pamćenjem mora ih ispraviti: posljednji put bili ste ovdje 2009. godine, također u sklopu Koncertnog ciklusa, na Filozofskom faksu. Bijah tamo, vjerujte poznatom zlopamtilu… Svejedno, pauza je bila duga, preduga i publika ih se očito zaželjela, što objašnjava ovako velik odaziv.
Zanimljiva stvar u vezi ovog kvarteta je to što sviraju u istom sastavu od 1989. do danas kada su ga osnovali tada mladi glazbenici, diplomanti saksofona na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Za one koji ne znaju brojati, to je 33 godine. U ovom trenutku vjerojatno su najstariji kvartet saksofona na svijetu. Puno je vode prošlo ispod dravskog mosta za tih 30+ godina, ekipa je proputovala cijeli svijet uzduž i popreko, nastupali su na nekim od najpoznatijih svjetskih pozornica, pokupili tonu nagrada, uključujući nekoliko Porina, a vremenom su iskoračili iz klasičnog repertoara te su ga proširili na jazz, od standarda do novokomponiranog jazza. I sve smo to imali prilike čuti na nastupu u Osijeku.
Koncert je bio podijeljen u dva dijela. Da se poslužim usporedbom s programima umjetničkog klizanja, prvi dio bio je zadani, obavezni program, dok je drugi bio slobodni program. Obavezni dio predstavio nam je dva djela iz domene klasike, zahtjevnu baroknu suitu „Glazba na vodi“ Georgea Friedricha Händela te „Prvi kvartet“ Jean-Baptiste Singeleea, skladatelja iz razdoblja romantizma čije se djelo iz 1857. smatra prvom skladbom ikada napisanom za tada još novi instrument – saksofon. Bila je to prilika da nam se ova četvorica pokažu kao klasično obrazovani glazbenici i, ako je netko uopće trebao dokaz njihove virtuoznosti, to je bilo to. No, ja sam više čekao onaj slobodni program.
Nakon kratke stanke da dođu do daha mužikanti su se vratili i počeo je raspašoj. Ekipa posebnu pozornost posvećuje izvođenju djela hrvatskih autora koja oni često pišu upravo za ZKS kao promotore i ambasadore ovakve vrste komornog sastava. Jedna od njih je i Viktorija Čop, skladateljica koja im je prije nekoliko godina napisala skladbu „Zaustavljena sjećanja“, sjajan komad „novokomponirane“ klasike, odnosno moderne klasike. Odmah nakon nje uslijedila je još jedna skladba napisana upravo za ovaj bend, „Things are getting serious!“ mladog slovenskog skladatelja Leona Firšta.
I stvarno, tu su stvari postale ozbiljno ozbiljne: saksofonisti su se opustili, raspištoljili i pokazali da su izuzetni glazbenici, majstori svog instrumenta, koji su u ove dvije skladbe dobili mnogo prostora za pokazivanje individualnog glazbenog umijeća. Složene, kompleksne skladbe pisane u modernom ključu, razlomljene strukture, najviše su me podsjetile na free-form jazz, pod-žanr jazza čiji baš nisam veliki fan, ali kad ga slušaš u izvedbi vrhunskih glazbenika koji očito uživaju u glazbi koju stvaraju, onda taj užitak i svoju strast uspješno prenesu i na publiku.
Ovaj prijelaz iz uvodne klasike do moderne klasike s aromom slobodnog jazza logično je doveo do bloka jazz standarda, po kojima je ova četvorka (inače, svi su sveučilišni profesori saksofona na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, odnosno Drevenšek u Ljubljani) možda i poznatija široj publici, posebno Saša Nestorović koji je surađivao sa who-is-who domaće jazz scene. Taj blok „prijemčljivog“ jazza koji lako klizi niz grlo otvorili su klasikom „Autumn in New York“ Vernona Dukea, da bi ga nastavili s nekoliko skladbi koje su snimili s Tomislavom Mužekom prije par godina na albumu „Night and day“ s koga su izveli nekoliko obrada američkih jazz i swing standarda, od Cole Porterove „You‘d be so nice to come home to“ preko „The way you look tonight“ Jeromea Kerna, „I’m through with love“ Matta Malnecka te „Blame it on my youth“ Oscara Levanta. Sve te skladbe majstorski je prearanžirao Saša koji je, uz kolegu Sremeca, odličan obrađivač klasičnih djela ali i u jazzu pliva kao riba u vodi.
Sviračka virtuoznost se podrazumijevala, kao i tehnička superiornost i sjajno kombiniranje klasičnih i modernih zvukova. Iako nema smisla nikoga posebno izdvajati, moj je dojam da je Dervenšekov bariton saksofon ipak obilježio ovaj nastup, bilo kao dio ansambla ili kao solo instrument. Ono što je zanimljivo je strast koju ekipa ispoljava dok svira, energija i zadovoljstvo zajedničkog sviranja, ali i dobra zajebancija i pošalice između pjesama s kojima su odmah pridobili publiku. Veliki pljesak na kraju bisa bio je posve zaslužen jer ovo je bio odličan nastup, jedan od najboljih u ovogodišnjem Koncertnom ciklusu grada. Budemo li ih morali ponovo čekati 13 godina da nas opet posjete, bojim se da će prikladan prostor biti Dom umirovljenika na Drinskoj…
Umorni puhač Hadžo
zlihadzoponovojase 