U Klubu knjižare Nova započela je nova sezona književnih promocija, a čast da ju otvori imao je isti lik koji je zatvorio prošlu sezonu – bivši osječki gradonačelnik Zlatko Kramarić. Nema šta, čovjek je stvarno produktivan, a ako ništa drugo sada bar znamo što zapravo rade naši veleposlanici na kojekakvim bjelosvjetskim egzotičnim lokacijama – pišu knjige…
Prošlo je dosta vremena otkako sam bio na posljednjoj promociji neke knjige u kultnoj knjižari Nova. Naravno, glavni uzrok je korona koja je sva okupljanja svela na minimum. Agilni vlasnik knjižare Vule stoga je nekoliko promocija održao ljetos vani, na otvorenom, no kako sam u to vrijeme robijao na obali nisam bio u mogućnosti doći. Osim toga, dosta promocija propuštam jer se bave Domovinskim ratom ili crkvom, a to su teme za koje me doista boli kurac. I eto mene tako na promociji Kramerove nove knjige.
Zlatka Kramarića vjerojatno znate. Prvi izravno izabrani gradonačelnik Osijeka, ratni gradonačelnik, saborski zastupnik HSLS-a, veleposlanik RH u zemljama „regije“ (trenutno ambasadorira u Albaniji), profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu osječkog Sveučilišta a kao da mu to nije dosta, još nađe i vremena za čitanje i pisanje. Njegove kolumne mogu se pronaći u subotnjem izdanju Kupusare, odnosno onoga što se nekoć zvalo Glas Slavonije. Ja na subotnjoj Coli obično tražim nešto konkretno tipa Jutarnji, ali kad baš nemam sreće u životu i zapadne me Kupusara, ha jebiga, progutam govno i prelistam to čudo. Kramera se obično može naći u kulturnom dijelu gdje ima kolumnu u kojoj piše osvrte na knjige, pa je tako i njegova nova knjiga, „Kritika političkog uma“, zapravo skup njegovih kolumni i komentara na političke, kulturne ali i druge događaje i pojave u našem društvu.
Sala knjižare bila je gotovo puna što je dokaz da stari prefrigani lisac ima svoju publiku, što nije ni čudo jer je poznata javna ličnost. Na samom početku prezentacije pokušalo se utvrditi koja mu je to knjiga po redu ali nitko, pa ni sam Kramer, nije mogao točno reći. Našli su se na okvirnoj brojci od 12 ili 13.
Osim Kramera i Vuleta koji na svojim promocijama obično (s više ili manje uspjeha) glumi moderatora, ostatak vesele četvorke činili su recenzenti knjige, Josip Vrbošić i Ivica Šola. Obojica su profesori, na Pravnom faksu odnosno Akademiji za umjetnost i kulturu, što znači da mudro zbore, ali ih je često dosadno slušati. Tako je bilo i ovaj put.
Vrbošić je govoreći o knjizi napravio ono što se na promocijama nikada, ali ono baš never, ne smije raditi: čitao je unaprijed pripremljeni tekst. Ispričao se da je to zbog toga što koristi puno citata iz knjige; što god, to je bilo nepodnošljivo dosadno. Onaj tko želi citate neka kupi knjigu. Ja ne želim, a ono što želim to je da sudionik na promociji gleda u publiku dok joj se obraća umjesto u list papira pred sobom. To je nekakva elementarna pristojnost.
Šola bar nije čitao, to mu priznajem, ali imam neke druge issues s tim likom. Prvo, on je teolog, nastupa s kršćansko-katoličkih pozicija i odmah mi je antipatičan. Njegove kolumne u Kupusari su mi jednostavno nečitljive i sa zadovoljstvom ih preskačem. Ovoga puta ga nisam mogao izbjeći, pa sam morao slušati njegovo lamentiranje u kome je, po običaju, napao prosvjetiteljstvo, marksizam i tehnički napredak, kao što svaki zadrti crkvenjak radi. Jednom riječju, i Vrbošić i Šola su održali dosadne ex-cathedra monologe kao da pred sobom imaju krdo studoša koji zbog potpisa moraju trpjeti njihova predavanja. U jednom trenutku i Vule je uz smiješak podsjetio Šolu da se nalazi u knjižari a ne u predavaonici.
Kramer s time nije imao problema. Možda je to navika obraćanja širokim narodnim masama, njegova retorička zaigranost, njegov šarm starog mačka, ali lik je u odnosu na svoje prethodnike bio, kao što bi prolupali Stublić rekao, „rješenje za osvježenje“. Spontan, opušten, duhovit (u jednom trenutku je recenzente upitao: „Nadam se da ste bar bili plaćeni za ovo?“), Kramer je predstavio kroki tematskih preokupacija u knjizi, od političkih i kulturnih pojava u hrvatskom društvu, ciklične povijesti koja se ponavlja, istih pitanja kojima se bavimo posljednjih 150 godina (Hrvati/Srbi, identitet, tradicija…), „srpskog sveta“, pa sve do današnjih vremena lažnih vijesti, površnosti, tabloidnih senzacija… Govoreći o političarima nekad i sad, Kramer je rekao da su političari iz 90-ih, kakvi bili da bili, imali neku osobnost, neki CV, dok ovi današnji nemaju ništa. S čime se nije teško složiti…
Svidjelo mi se i kad je rekao kako bi, da je on premijer i da bira ministre, od svakog kandidata zatražio da mu napiše što čita, dodavši kako bi od velikog broja današnjih potencijalnih ministara vjerojatno dobio prazan list papira.
Na Vuletovo podjebavanje kako je mogao svoje kolumne pisati dok je radio u Tirani, Kramer se izvukao rekavši da je imao puno slobodnog vremena, a i česti napadi nesanice su pomogli njegovoj kreativnosti.
Kramer se složio s kolegama recenzentima da je njegova nova knjiga pisana jednostavnije od prethodnih, za širu publiku, bez puno fusnota po čemu je notorno poznat jer mnoge njegove kolumne koje sam čitao imale su više teksta u fusnotama nego u tijelu teksta.
Očekivao sam nakon završetka službenog dijela promocije neki Q&A session s publikom, ali nitko nije bio raspoložen za postavljanje pitanja, tako da je promocija završila za nepunih 45 minuta. Vule je rekao da se nisu nešto posebno pripremili za ovu promociju, što je bilo očito, a nije se pripremila ni publika no, kako je i sam Kramer primijetio, to su ljudi koji dijele stavove s njim i nije bilo nikakve potrebe za sučeljavanjem stavova ili dodatnim pojašnjavanjem već izrečenog. A za one koji žele znati malo više, knjiga se mogla kupiti uz popust od 20%.
Eto, preživjeh još jednu književnu promociju. U početku je bila smor, no kasnije je ipak bilo OK. Nadam se da će biti još meni zanimljivih promocija prije nego što me opet pošalju na more da robijam. Eh, mi nepopravljivi zločinci…
Hadžo bez političkog uma
zlihadzoponovojase 