Let 3 @ Sportska dvorana Zrinjevac, 21. 04. 2023.

„Zvuk u sredini dvorane je bolji, ali koncert nažalost nije bolji“, rekao sam mrzovoljno drugarici V. u jednom trenutku za vrijeme „narodnjačkog bloka“ Leta 3. Fakat, riječke pičke i dalje imaju toplo-hladne nastupe: red žestokih rokerica za starije fanove gdje deru kožu tek rođenoj bebi pa red pseudo-narodnjaka za seljake koji su ih upoznali tek s „Bombardiranjem Srbije i Čačka“. Sve već viđeno? Uglavnom, ali isplatilo se ostati do samog kraja…

Još jedan dokaz da je vrijeme korone iza nas: povratak velikih svirki u zatvorene prostore. I to ni manje ni više već u dvoranu Zrinjevac, nama dinosaurima poznatu kao mjesto u kome su tijekom 80-ih, kada nije bila sezona koncerata na otvorenom, nastupala sva najveća imena bivše države: Dugme, Valjak, Kazalište, Čorba… To je mjesto danas već mitskog nastupa Azre kada je bina popustila pod njima, vjerojatno jer jadna nije mogla izdržati težinu Johnnyjevog ega… 🙂

Od 90-ih naovamo Zrinjevac se puno rjeđe koristio kao koncertni prostor: iskreno ne pamtim kad sam posljednji put tamo gledao neku svirku. Sama dvorana je totalno oronula i zahtijeva pošteno ulaganje, a i scena nam je danas takva da na prste jedne ruke kanadskog drvosječe možemo nabrojati rock bendove koji bi ju mogli napuniti.

A otkud onda Let 3 u tom nesretnom Zrinjevcu? Iskreno, nemam pojma, tek sam se vratio sa zimske robije pa nisam previše postavljao pitanja, važno mi je bilo da se nešto događa, bilo što, pa makar i olinjali riječki rockeri koje sam previše puta gledao u životu a koji su svoj zadnji dobar album („Jedina“) objavili prije više od 20 godina. Ali, daj što daš. Drugarica V. i ja smo platili harač od 18 eura, puno previše za nastup benda koji je u Osijeku ranije nastupao po klubovima tipa Medium ili Mini teatar, ali jebiga, pobijedili su na našem natjecanju za Pjesmu Eurovizije pa su im malo porasla krila…

Nakon što sam ovjerio promociju nove knjige Drage Hedla u knjižari Nova, drugarica V. i ja smo se našli u birtiji San Marco, odmah uz dvoranu, da osvježimo grlo. Svirka je iznenađujuće počela točno na vrijeme u 21 h nastupom predgrupe, Osječanke Aklee Neon, no njezin polusatni nastup smo preskočili. Nije to moj đir, no priznajem da je cura neobična i osebujna i čak je napravila manji hype u Hrvatskoj svojim spojem r&b-ja, afričkih ritmova i eko spike, pa nek’ joj je sa srećom. Nismo ni dovršili cugu kad smo začuli zlu buku iz dvorane pa smo na brzinu strusili svoje cole i krenuli preko.

Zrinjevac je izgledao isto onako kao prije 30 ili 40 godina, kamena gromada koja vapi za poštenim make-overom. Za razliku od koncerata iz onog vremena, publike je ipak bilo znatno manje, po slobodnoj Stevie Wonderovskoj procjeni oko 500 duša. Nešto nas matoraca iz nekih drugih vremena, no većinom je to bila mlađarija, nove degeneracije, što se vidjelo i po poznavanju opusa Letovaca.

A Prlja, Mrle, Matej i ostatak družine dočekali su nas odjeveni poput konobara u bečkom restoranu: bijele šulje, leptir kravate, crne hlače i odijela, posljednji krik mode 1885. Osim njih petorice imali su i pratnju od četiri puhača: moj stari pajdaš Igor Pavlica na trubi i tri saksofonista pod imenom Horoskopski znakovi. Podsjetili su me na Blues Brotherse za siromašne, bolje rečeno Bljuz Brothers. Produkcija je bila na visini: velika bina, video zid, veliki LED ekrani, odlična rasvjeta i snažan, glasan zvuk koji se ipak gadno odbijao o zidove dvorane, što je oduvijek bila slaba točka Zrinjevca. OK, sad mi je jasno gdje je otišao dio onog harača od 18 eura…

Što se samog koncerta tiče, ako ste gledali bilo koji nastup Leta 3 u posljednjih 20-ak godina, nisu se mnogo promijenili. Red žestokih rokerica za starije fanove gdje deru kožu tek rođenoj bebi pa red pseudo-narodnjaka za seljake koji su ih upoznali tek s „Bombardiranjem Srbije i Čačka“. Uglavnom sve već viđeno: na svakog „Vjernog psa“ bila je tu neka „Mamne baneta“, „Pokvarenoj ženi“ kontrirala je „Mala soba“, dignu te s „Kontinentiom“ pa te opet spuste s „Izađi mala“. Kada rokaju, Letovci kidaju, ali kada odu u te bedaste polunarodnjake to je žalosno, pogotovo kada na koncertu jednog moćnog rock benda publika pleše užičko kolo. Izlizane fore s bacanjem perja u publiku na kraju regularnog dijela uz „Izgubljene“ odavno nisu zanimljive nekome poput mene tko ih gleda još od početka 90-ih i na svakom koncertu ponavljaju to isto.

Prvi bis su otvorili s pjesmom koja je sigurno privukla dobar dio publike: „Mama ŠČ“ s kojom su iznenađujuće, bar tako sami kažu, pobijedili na Dori ili Mori, kako joj je prikladniji naziv. Za potrebe te pjesme presvukli su se u neke šljokičaste odore i izveli nam plesnu točku koja pokazuje kako to izgleda kada omatorjeli rockeri ne znaju plesati, ali se to svoje neznanje ne libe podijeliti s javnošću. A ako me pitate za samu pjesmu, ona je bezveze: poput prošlogodišnje Konstraktine pjesme kad ju čujem na radiju totalno sam ravnodušan, no upakirana u cirkus Kolorado kakav su priredili na Dori ima nekog smisla. Obzirom da je pjesma izvorno zamišljena za kazališnu predstavu vjerujem da bi to na daskama koje život znače moglo dobro funkcionirati, ali ovako – nula bodova. Zlobnik poput mene još bi dodao da je ta pjesma bila pravo osvježenje u njihovom koncertnom repertoaru jer, osim „Omađijaj me“ koja je isto matora već deset i kusur godina, sve ostale pjesme u set listi debelo su punoljetne.

Za kraj prvog bisa izveli su jednu od najljepših pjesama cijele svoje karijere, besmrtnu „Naftu“ i u uobičajenim okolnostima to bi bio fajront, jer već su pičili oko sat i pol. Ali, ekipa je imala druge planove, a pomoglo je i glasno dozivanje „Riječke pičke“ osječke publike. Izašli su i na drugi bis kojeg je otvorio Mrle svojim iritantnim iživljavanjem na basu uz ono priglupo pozivanje publike na arlaukanje „mjau mjau“ i „vau vau“ zbog kojeg se uvijek osjećam kao da prisustvujem sastanku seoskih idiota. Već sam bio jednom nogom na gasu, da prekinem to mučenje, no tada je uslijedio jedan od onih trenutaka koje ne očekuješ, dođu tiho i iznenada i na kraju ti promijene cjelokupni doživljaj koncerta.

Radi se o pjesmi „Sam u vodi“ koja otvara njihov sjajni debi album „Two Dogs Fuckin’“ iz pradavne 1989. Nije često bila na njihovom koncertnom repertoaru, ali ja sam guštao svaki put kada bih ju čuo, no ništa me nije pripremilo na raspašoj koji su napravili sinoć u Zrinjevcu. Kao da je sve ono do tada bio dio obaveznog repertoara koji je ekipa odsvirala za publiku, pa su na kraju odlučili izvesti nešto za svoju dušu i dušu nas nekoliko bivših die-hard fanova koji uopće znamo za tu pjesmu. Pazi ovo: razvukli su ju na gotovo 20 minuta orgijastičkog jam sessiona nafilovanog mračnom, prijetećom atmosferom, distorziranim gitarskim solažama, hipnotičnim šamanskim potmulim ritmom i slojevima bučne psihodelije dovoljnima da se preboji cijela Banija. Bljuz Brothers su također bili tu i djelovalo je kao da sviraju neke svoje dionice koje aranžmanski nisu imale veze s pjesmom, tako da je to na trenutke zvučalo poput eksperimentalnog free form jazza. Ali to je bilo prejebeno! Definitivno najbolji trenutak cijelog nastupa, hm, malo poduži trenutak ali dobro, ali ne samo to: gledajte, ja na koncerte idem otkako sam bio pican, odgledao sam ih bez pretjerivanja na tisuće u životu, ali ovo što su napravili sa „Sam u vodi“ spada u sam vrh mojih koncertnih doživljaja otkad znam za sebe. Toliko je bilo dobro. To je bio onaj stari, dobri Let 3 koji se putem negdje pogubio ili se jednostavno pod stare dane počeo dodvoravati nekoj drugoj publici, nešto poput pokazivanja srednjeg prsta svima onima koji su ih počeli otkrivati tek kad su počeli pičiti cajke ili se pojavljivati po Eurovizijama. Dio publike to je nesvjesno shvatio pa je krenula mini seoba naroda prema izlazu, ali ja sam uživao u svakoj sekundi.

I eto, samo zbog te fenomenalne verzije „Sam u vodi“ isplatilo se platiti harač i istrpjeti one silne narodnjake. Ne znam hoće li im to ostati u set listi ili su samo s nama podijelili tu čast, ali reći ću vam sljedeće: samo zbog toga, „Nafte“ i nešto sitno starih provjerenih udarača još se uvijek isplati ovjeriti Let 3. Bez toga, slobodno ih preskočite: ovo je set lista zapela negdje u počecima 2000-ih danas bezidejnog benda koji, poput Zabranjenog pušenja, vrti jednu te istu greatest (s)hits set listu ispočetka i iznova, kako smo zaključili drugarica V., drug M. i ja dok smo trusili cugu na afteru u obližnjoj birtiji „Vaduz“ uz dobru mjuzu s razglasa (Kad ste posljednji put u nekoj birtiji čuli klasik Metallice „Master of Puppets“, ha?).

Hadžo u rupi od smole