„Istok zapad telepatski“ pjevali su svojevremeno Leb i sol, a primjer dobre transverzalne suradnje imali smo u nedjelju u KC-u kad nas je posjetila japanska pijanistica Keiko Nishizu koja nije slučajno zalutala u ovu zemlju nedođiju jer joj se pokvario GPS već je došla ciljano. Da, svakakvih pacijenata ima na ovom svijetu…
Radujte se narodi, otvorena je nova sezona Koncertnog ciklusa grada! Nekadašnja Osječka glazbena srijeda mutirala je u Koncertni ciklus i bit će tu puno lipih stvari za baciti uvce: Zagrebački kvartet, Papandopulo kvartet, Splitski gitaristički kvartet, Panonska filharmonija, Lovre Marušić… Nažalost, količina programa značajno se smanjila u odnosu na najbolje dane OGS-a: sve skupa 11 nastupa rastegnutih na devet mjeseci, duplo manje nego ranije. Moguće da su u gradskoj upravi zavrnuli pipu što me ne bi čudilo obzirom da je trenutno na vlasti garnitura koja zna samo za kulturu otimanja, pljačkanja, korupcije i naravno kulturu pinke – koliki je moj dio? Teoretiziram zavjere? Možda, ali opet ću citirati mog starog frienda, prolupalog američkog psihijatra, koji je rekao. „To što sam paranoičan ne znači da mi nisu za petama“…
Enivej, novu sezonu KCG-a otvorila je japanska pijanistica Keiko Nishizu koja je česta gošća hrvatskih pozornica (prije par godina nastupila je i na Osječkom ljetu kulture), a razlog je taj što je žena totalno odlijepila na djela hrvatske skladateljice Dore Pejačević u čiji se skladateljski opus zaljubila na prvo sviranje. To je razlog zašto često posjećuje Hrvatsku, ovo joj je već šesto ili sedmo gostovanje ovdje, a posjet Našicama, rodnom mjestu Dore, ide pod muss. Ove godine povod možda nije bio baš najveseliji; naime obilježava se 100. godišnjica Dorine smrti, tako da je Keiko u subotu nastupila u Našicama, a dan kasnije u našem šoru.
Cura se obratila gotovo punom foajeu KC-a s par uvodnih riječi, a potom je sjela za klavir i zaposlila prstiće lake. Iako je program zauzimao cijeli flyer, Keiko se opredijelila za kraće skladbe ili samo pojedine stavke iz njih tako da nije bilo pretjeranog granatiranja klavirskim notama.
Kroz cijeli program protezala se jedna nit, a to je ljubav pijanistice prema razdoblju romantizma jer većina skladatelja ili je živjela u tom razdoblju (prvo desetljeće 19. stoljeća do 1. Svjetskog rata, koja godina manje-više) ili su moderni skladatelji koji inspiraciju crpe iz tog vremena. Od onih poznatijih, „mainstream“ romantičara tu su nezaobilazni Frédéric Chopin, kao predstavnik zrelog romantizma sa svoja dva valcera te Claude Debussy kao predstavnik kasnog ili modernog romantizma koji je predstavljen sa svoje „Dvije arabeske“ te „The Joyful Island“, izvedenoj na samom kraju nastupa, no to je već bio manje romantizam a više impresionizam, kao neka moderna, „novokomponirana“ klasika onog doba.
U to društvo velikih igrača fino se uklopila i Dora koja je bila zastupljena s dva manja klavirska opusa, skladbom „Život cvijeća“ te „Maštanja“ iz njezine kasno-romantičarske faze. Dora je tada već bila opijena novim zvucima prvih dekada 20. stoljeća, impresionizmom i ekspresionizmom, a Keiko je svojom uživljenom izvedbom pokazala savršeno razumijevanje Dorinih nježnih, melankoličnih skladbi, unatoč vremenskoj i prostornoj udaljenosti između njih. To je ta neka tajna veza, neka posebna „talasna duljina“ između žena koju mi muškarci ne možemo osjetiti; OK, možda gejevi mogu, no kod mene je gej gen izgleda zakržljao…
Držeći se mog Hadžizma broj 27, „Tko nije za sebe nije ni za druge“, Keiko je predstavila i dvoje džapanezerskih skladatelja, gđu Mayumi Kato i g. Kosakua Yamadu koji su moderni(ji) skladatelji čija su djela pod očitim utjecajem romantizma. A u programu je postojala i tzv. „French connection“ – skladatelj Camille Saint-Saëns, skladateljica iz prve polovice 20. stoljeća Cécile Chaminade koja je uspješno spajala romantizam s francuskim tradicionalnim motivima te već spomenuti Debussy koji su priveli ovaj nastup kraju.
Bisa nije bilo već je nastup bio podijeljen u dva dijela, uz desetominutnu pauzu između njih. Razumijem da je ženi trebalo malo da dođe sebi i opusti ruke i prste, no tako duga pauza imala je za posljedicu malu seobu naroda. Da li su ljudi otišli iznervirani trajanjem pauze ili nisu bili zadovoljni svirkom, pojma nemam, ali njih desetak je napustilo dvoranu. Srećom, ostalo nas je sasvim dovoljno tako da se njihov izostanak nije primijetio.
Bio je ovo jako dobar nastup i još jedan dokaz kvalitetnog povezivanja različitih kultura i podneblja kroz glazbu. Umijeću glazbenice nema se što prigovoriti, a osim toga, ajmo iskreno, koliko puta vam se dogodi da imate priliku slušati suvremene japanske skladatelje na nekoj svirci? A ako je odgovor na ovo pitanje vaše protupitanje: A koji penis bih ja htio uopće slušati suvremene japanske skladatelje, onda ste džaba protraćili desetak minuta čitajući ove moje pizdarije…
Samuraj Hadžo
zlihadzoponovojase 