Otkud sad Lepa Brena na mom blogu zapitat će se netko. Pa eto, možda je došlo vrijeme da umirovim zlog Hadžu i predstavim dobrog Hadžu koji će pisati o cajkama, narodnjacima i sličnim divotama. A jedan od prvih koraka u tom smjeru mogao bi biti izvještaj s predstojećeg koncerta Aleksandre Prijović u zagrebačkoj Areni. I to ne samo jedan već pet, za svaku večer posebno. Pa kad je bal, nek je bal vampira…
Ako ste živjeli u bivšoj Jugoslaviji a niste obitavali u pećini ili na nekom nenastanjenom otoku, niste mogli ne svjedočiti popularnosti Fahrete Jahić, alias Lepe Brene. Bez obzira kakvu ste glazbu slušali, novi val, dalmatinski pop, nešto treće, u glazbenom hranidbenom lancu bivše države samo je jedan izvođač bio na samom vrhu, a to je Brena i njezin bend Slatki greh. Ogromni tiraži, velike turneje, stadionski koncerti kod nas ali i vani, filmski angažmani, uspješan biznis, udaja za tada ponajboljeg ex-YU tenisača – Brena je iskoračila iz plejade “vedeta” s ibarske magistrale, prešla u mainstream i postala kulturna pop ikona. Voljeli ju ne voljeli, ona je doslovno iskakala iz paštete, a krajem 80-ih, u vrijeme kada su vojni pokliči već počeli najavljivati predstojeću tragediju, objavila je pjesmu „Jugoslovenka“ jasno davši do znanja gdje je njezino mjesto u toj priči. Bila je Brena Nacionale za mnogo veću publiku i na mnogo većem teritoriju nego recimo naša Sevka, kojoj su također svojevremeno tepali Seve Nacionale, mada nisam siguran da li zbog pjevačkih ili porno glumačkih uradaka… I evo Brene sada ponovo u fokusu javnosti i to s kazališnom predstavom beogradskog Bitef Teatra koja se bavi fenomenom Brenine popularnosti u kontekstu tragičnog raspada bivše zajedničke nam države čiji je ona bila simbol.
Kazališna predstava nastala je iz monologa petero dramskih pisaca: Olge Dimitrijević, Slobodana Obradovića, Maje Pelević, Tanje Šljivar i jedne hrvatske spisateljice Vedrane Klepice, redatelji su Vladimir Aleksić i Olga Dimitrijević, a u ulogama Lepe Brene izmjenjuju se prvaci beogradskog glumišta, četiri glumice (Jasna Đuričić, Jelena Ilić, Anđela Jovanović, Jovana Belović) te jedan glumac, Vladimir Aleksić (isti onaj koji je predstavu i režirao).
Da, Brena se pojavljuje u čak pet verzija, što bi valjda trebalo dočarati različite strane nje kao osobe. To su Brena Graditeljka, Brena Biznismenka, Brena Pjesme, Brena Jugoslavenka i Brena Seksualnosti, svaka sa svojim monolozima koji se međusobno isprepliću u neku vrstu međusobne komunikacije ali i komunikacije s publikom, stapajući se u jednu zajedničku priču.
Neke od tih Brena su bolje od ostalih, u smislu glumačke izvedbe: Jasna Đuričić ukrala je show kao Brena Biznismenka svojom interakcijom s publikom i rušenjem tog famoznog četvrtog zida. Odjevena u poslovno bijelo odijelo s visokim štiklama, Jasna veli kako je od love zarađene nakon samo godinu dana nastupanja Brena mogla kupiti deset stanova da bi potom zastala očekujući reakciju publike koja izostaje pa ih pita: „Što je, niste impresionirani? Vama je to normalan standard?“.
Možda je najzanimljiviji lik Brena Graditeljstva koja govori o dobu socijalizma iz današnje perspektive. Malo je poznato da je Brena osamdesetih godina, na vrhuncu slave, bila uključena u građevinski biznis gradeći tipizirane stambene objekte koje su stanovnici mnogih jugoslavenskih gradova zvali „Lepa Brena“. Nekoć su to bile prestižne i za ono doba čak luksuzne zgrade, no danas su dobrim dijelom u derutnom stanju: zgrada „Lepa Brena“ u Kragujevcu otrovala je 150 ljudi zbog neispravnih vodovodnih cijevi za piće; u „Breni“ u Foči počinjeni su teški ratni zločini tijekom devedesetih, a parkiralište jedne treće „Brene“ bilo je poprištem krvavih mafijaških obračuna. Nekoć zgrade poželjne za stanovanje, danas su zbog svoje visine poželjna destinacija za samoubojstva. Ovaj monolog Brene graditeljstva najviše podsjeća na naš društveni pad jer se iz njega vidi razlika između onoga što smo nekoć bili ili htjeli biti i onoga što smo postali.
Najkontroverzniji je lik svakako Brena Seksualnosti koja zapravo i nije Brena već transvestit koji nastupa kao Brenna i ima svoj drag queen show u Beču. Iako cijenim pokušaj da se kroz lik momka, koji je upravo imitirajući Lepu Brenu dobio slobodu da živi svoj identitet, prozbori nešto i o LBGT zajednici koja je Brenu doživljavala kao svog idola, on sam ne doprinosi mnogo razumijevanju Brene kao osobe. On je zamišljen kao tzv. „comic relief“, niz plesno-pjevnih točaka gdje do izražaja dolaze pravi Brenini aduti – dupe, duge noge, mini haljine, bujno poprsje. Friendica mi je poslije rekla da ju upravo on najviše podsjeća na Brenu kakvu ona pamti, što ne znam je li bio cilj predstave, ali kroz njegovu točku predstavljeni su neki od brojnih Breninih hitova. A Brenini hitovi su sranje, bili i ostali, najgore narodnjačko smeće za kojim uopće nisam žudio da ih ponovo čujem. Ali, čim su krenuli taktovi „Hajde da se volimo“ „kulturna“ osječka publika je pala u delirij. Jebiga, lijepo su to onomad TBF opjevali u svojoj najboljoj pjesmi ikad, „Heroyix“: „Svi Hrvatine, a svaki skače ka klokan čin čuje Cecu il neki hit turbo folka“…
S tim u svezi, možda i najveća zamjerka ovoj predstavi je ono čega u njoj nema, a to je Brena kao majka, žena (da ne kažem drugarica). Puno prostora posvećeno je javnoj Breni, ali o onoj privatnoj ne saznajemo mnogo. A upravo lik majke kojoj su onomad oteli sina (kojega je dobila natrag tek nakon što je platila otkupninu) bio bi ona prijeko potrebna protuteža sve-uspješnoj Breni koja dominira predstavom. Samo u jednom trenutku Brena spominje taj događaj i to je jedna od najpotresnijih, ali i naljudskijih scena u predstavi koja se često trudi Brenu prikazati kao super ženu.
Još je nešto zanimljivo: autori serije dobro su proučili Brenin lik i djelo (ona sama kaže da je ovaj projekt nastao potpuno neovisno i bez ikakvog njezinog upliva na tekst) i odlučili su duplicirati nešto od njezinog uspjeha. Scena je jednostavna i rudimentarna: dugi šank u sredini pozornice, nekoliko barskih stolica i obligatorna velika jugoslavenska zastava kojom se po potrebi maše na sceni. Dakle, prilično jeftino i daleko od glamura Brene o kojoj predstava pripovijeda, ali je zato ufur pravi harač: 30 eura po glavi stanovnika. Ova predstava ne vrijedi 30 eura ni da dobiješ bespla blowjob uz nju. Pa zašto si ti onda platio te pare, pitat će netko? Zapravo, nisam. Moja sisterica je imala dvije ulaznice a nije mogla ići pa ih je ustupila meni, a ja nisam imao pametnija posla pa rekoh zašto ne? Da sam dao 30 eura za ovo, grizao bih se do kraja života, a obzirom da planiram živjeti vječno, bilo bi to puno grizodušja…
Iako su se autori dosta potrudili izvući i naglasiti paralele između Brene kao simbola jugoslavenstva i propale nam države, ta konstrukcija ipak ne drži u potpunosti vodu. Naime, Yuga se raspala u krvi, vatri i ognju, no Brena je i dalje tu među najvećim zvijezdama folk scene, iako rjeđe nastupa i objavljuje albume jer je već, jelte, gospođa u godinama. Dama s kamelijama ali bez kamelija. Zadnji put sam pročitao nešto o njoj u medijima relativno nedavno, da je sa svojim bendom nastupila na vjenčanju nekog gay para koji su po njih poslali privatni avion i dali im honorar da se gladan usereš. Za razliku od rahmetli države, Breni očito i dalje ide više nego dobro.
Na kraju, unatoč povremenim bljeskovima, ovo je ipak samo još jedna doza loše podgrijane nostalgije za nekim boljim (?) vremenima. Ako vam treba jedan shot nostalgije za bivšom državom, možete si komotno pustiti neki album Azre ili Haustora koji će vas poput vremeplova vratiti u ono vrijeme, ne treba vam Brena. Ali ako vas ipak rajca baš Brena, moguće da ćete uživati u ovoj predstavi. Meni je bila OK, može se pogledati, no ništa više od toga…
Sitnije Hadžo sitnije
Fotke: Bitef teatar Facebook https://www.facebook.com/bitef.teatar/
zlihadzoponovojase 