U nastavku serije koncerata novog hrvatskog jazza u osječkom kinu Urania nastupio je berlinski underground jazz-rock sastav Space Tigers i oduvao većinu okupljenih. OK, ne baš sve jer ako se uspjeh nekog koncerta mjeri po broju ljudi koji su se ustali i otišli s njega prije završetka, onda je ovo bio jako uspješan koncert 🙂 . No, njihov gubitak, meni je bilo doyayno…
Kino Urania i ja ponovo se javno volimo. Priznajem da sam ga zapostavio zadnjih godina, iako u svoju obranu mogu reći da nisam ni bio nešto često u Osijeku zbog svojih robijanja tamo i vamo, no evo me već treći put tamo u samo nekoliko tjedana. Prije dva tjedna gledao sam tamo posljednji film Akija Kaurismakija „Opalo lišće“, prošli tjedan sam bio na predstavi „Lepa Brena Special“, i evo me sinoć na koncertu. Dakle, pokrio sam gotovo sva polja kulturnog djelovanja koje ovo kino nudi građanima Osijeka, s posebnim naglaskom na „građanima“ jer većinu stanovništva grada danas nažalost čine seljoberi i kozojebi koji su prijahali iz okolnih pasivnih krajeva i bosanske Posavine, a takvi najvećim dijelom ne posjećuju kulturne ustanove.
Drago mi je što je parter kina bio jako dobro popunjen unatoč lošem vremenu koje je mirisalo na kišu. Došao je gotovo pa who’s who osječke jazz scene da podrže organizatore, udrugu Analogni ured koja organizira seriju koncerata novog hrvatskog jazza u raznim osječkim prostorima. Do sada sam ih „uspješno“ eskivirao jerbo me zadnjih godina nema baš mnogo u gradu na Dravi, no ovoga puta sam robiju završio ranije nego obično pa nisam imao opravdanje za izbivanje.
Par minuta nakon 21 h na binu kina popela se trojka prikladno maskirana u šarene perike (ipak je bila Noć vještica, ne?): hrvatski saksofonist Grgur Savić na alt saksofonu; srpski gitarist Vanja Kevrešan na električnoj gitari te francuski bubnjar Quentin Cholet. Space Tigers su osnovani 2015. u Berlinu, a jezgru benda čine Grgur i Vanja koji su, kako prepričavaju naši stari uz vatru iz kamina, na ideju za bend došli u zoološkom vrtu ispred kaveza s tigrovima, pa otud i ime benda. Imaju jedan album za pojasom, a prije par godina uzeli su kraću pauzu koju su sad prekinuli sedmodnevnom comeback turnejom po Srbiji, Mađarskoj, Austriji i Hrvatskoj (Osijek je bio šesti po redu grad u kojem su nastupali), nakon koje se vraćaju u studio snimati svoj drugi studijski album.
Space Tigers su najavljeni kao nekakav instrumentalni punk jazz bend, no mislim da je primjerenije nazvati ih fusion sastavom u smislu da miješaju jazz s rockom i srodnim žanrovima u jednu zanimljivu cjelinu. Oni svoju mjuzu doživljavaju kao glazbu izvan stilskih granica, tipični berlinski „melting pot“ stilova koji ne poznaju žanrovske granice i prkose glazbenim stereotipima. Već uvodne skladbe, „Electro Tango“ i „Dildo Cactus“, zorno su pokazale kako taj njihov miš maš žanrova zvuči: sirov zvuk električne gitare očito inspiriran Hendrixom, čvrsti, gotovo plesni funk bubnjevi, a iznad svega toga leluja Grgurov mračni, „spooky“ alt saksofon poput neke utvare koja ne može naći smirenje svoje uklete duše. Na trenutke prelaze u vode teške, zajebane psihodelije, nešto slično onim australskim luđacima iz benda King Gizzard & The Lizard Wizard. Teško da ste mogli naći prikladniji bend za ovogodišnji Halloween…
„Globus“ ima vrlo zanimljiv početak jer zvuči poput pustinjskog bluesa u stilu bendova poput Tinariwen, dok je „Rote Rose“ čvrsta grungerica za koju bi Kurt Cobain dao lijevo jaje da ju je on skladao. Energija benda ne pada niti u jednom trenutku, bubnjanje povremeno prelazi u divlji drum’n’bijes, a interakcija sa saksom podsjeća me na veliki bend iz 90-ih, Morphine, koji su bili pravo osvježenje upravo zahvaljujući sjajnom saksofonistu Dani Colleyu čiji ih je zvuk izdvajao iz mora bendova na tada bujajućoj grunge/post-grunge/rock sceni. Grgur je svakako zvijezda ovog anti-zvjezdanog trija: ne štedi se niti jednog trenutka, daje oba plućna krila i na trenutke sve skupa to zvuči poput bijesnog psa spremnog da izleti iz dvorišta i napadne svakoga tko mu se nađe na putu.
Tigrovi izvode isključivo autorske skladbe koje su dugačke, zahtjevne, s mnogo improvizacija; skladbe meandriraju poput Kneiferovih slika, vijugaju u različitim pravcima, melodije prolaze kroz neobične transformacije, više puta u istoj skladbi, poput riječnih pritoka prelijevaju se iz jednog rukavca u drugi, da bi se potom vratili u glavnu maticu.
Ono što mi se također jako dopalo je njihova interakcija s publikom: nakon svakih par pjesama popričali bi s nama, uz puno humora i zajebancije, otkrivajući nam pozadinu svake pjesme. Zanimljivo, većina pjesama posvećena je berlinskim klubovima, poput pomenute „Rote Rose“; „Die Zunge aus Amsterdam“ posveta je klubu KitKat, inače poznatom (ili ozloglašenom) po tome što se posjetitelji znaju pojebati na plesnom podiju bez ikakvih inhibicija i bez obzira na brojnu publiku oko sebe. „In front of the Tresor cage“ je posveta jednom od najpoznatijih istočno-berlinskih techno klubova, Tresoru, a u čijem se sklopu nalazi i floor koji se zove kao i gore pomenuta skladba Globus.
A za upoznavanje Berlina poslužio je i dugometražni vizual koji se vrtio na platnu iznad benda, a u kojemu smo mogli vidjeti članove benda, brojne berlinske lokacije, hrpu tigrova, a sve snimljeno diy crno-bijelom kamerom, sirovo i nerafinirano, totalno underground, baš kako i bend zvuči.
Sve skupa trajalo je to nekih sat i pol, bez bisa, već nakon posljednje dvije pjesme posvećene orlovima. („Techno Adler“ i „Tiger Adler“) upalila su se svjetla and that’s all folks. Meni je ovo bilo sjajno koncertno iskustvo, nešto totalno drugačije i osvježavajuće, no nisu svi mislili tako: ako se uspjeh nekog koncerta mjeri po broju ljudi koji su se ustali i otišli s njega prije završetka, onda je ovo bio jako uspješan koncert. Doista ne pamtim ovako velike seobe naroda, nešto slično doživio sam prije ohoho godina u beogradskom Sava centru kada je publika masovno bježala iz dvorane tijekom nastupa velikog Waynea Shortera koji je cijeli koncert koncipirao kao jednu jedinu neprekinutu skladbu što doista nije bilo za svakoga. Ni Space Tigers nisu za svakoga, ali za mene jesu; ja sam baš guštao u ovoj svirci i nemam ništa protiv da ih opet negdje ovjerim. Kao i druge programe iz serije novog hrvatskog jazza, ukoliko se organizatorima i meni usklade toplomjeri…
Hadžo, tigar koji prede
https://spacetigers.net/ ; https://www.facebook.com/spacetigers/
zlihadzoponovojase 