Centar za kulturu Đakovo organizirao je prošlog tjedna jedan od najboljih ovogodišnjih jazz koncerata istočno od Zagreba. Gitarist Ratko Zjača nastupio je sa svojim all-star kvartetom Nocturnal Four koji možda čine Europljani, ali bend zvuči jebeno njujorški!
Prošlo je dugo vremena otkako sam posljednji put posjetio Centar za kulturu u Đakovu. U moje posustalo pamćenje ne mogu se više pouzdati, ali moja arhiva kaže da je to bilo 2018. kada sam gledao jazzera Davia Tixiera i njegov trio, a prije toga još 2015. kada su tamo nastupili Darko Rundek Trio. I evo me sada opet tamo, znači tri puta u osam godina, nije baš nešto za hvaliti se uokolo, ali opet je bolje od mog seksualnog života… 🙂
A razlog što sam se opet uputio za Đakovo je nastup našeg renomiranog jazz gitarista Ratka Zjače, Zagrepčana koji već godinama živi u Nigdjezemskoj, a koji je nastupio sa svojim relativno novim projektom Noctural Four. Ratko je svoju nevinost na mom blogu izgubio prije pet godina kada sam ga gledao u dvorcu grofa Eltz u Vukovaru sa svojim projektom ZZ Quartet. Godinu dana kasnije nastupio je u istoj formaciji u Osijeku u sklopu Osječke glazbene srijede i oba puta me je rastavio na proste faktore koliko su to dobri nastupi bili, pa nisam puno dvojio kada sam čuo da nastupa u Đakovu. Vesela dvojka Drug B. i ja zaputila se u dobar provod i nismo zažalili.
Ratko je i ovaj put doveo ekipu sjajnih glazbenika koji čine Nocturnal Four (http://www.ratkozjaca.com/nocturnal-four/). Osim njega, tu su jedan od vodećih europskih orguljaša Renato Chicco, jedan od ponajboljih europskih saksofonista Stefano Bedetti te bubnjar Jože Zadravec. Sve redom majstori svojih instrumenata što su još jednom dokazali (ako je uopće itko u to sumnjao).
Ratko je ovaj put bio manje raspoložen za priču tako da se publici obratio tek nakon druge pjesme. Rekao je da ovaj sastav postoji već nekih šest godina, do sada su snimili dva albuma (“Life on Earth” 2018. te “Light in the world” 2020.), a trebali su snimiti i treći, no spriječila ih je korona. Set listu su činile skladbe s ta dva albuma, uz jednu ganc novu koja je u Đakovu imala svoju svjetsku premijeru. Ova ekipa su rijetki glazbenici koji ne fermaju standarde već izvode isključivo vlastite skladbe. Ratko je u prvom obraćanju obećao publici (koja nažalost nije napunili niti polovicu sale) jedan standard za kraj, no nismo ga dobili, ali mislim da nitko zbog toga nije ridao niti čupao kosu…
U raportu s nastupa u Vukovaru napisao sam kako su ZZ Quartet jazz bend koji se trudi biti što manje jazz. Nocturnal Four možda baš ne bježe toliko od jazza, ali ih također karakterizira želja da izađu iz njegovih gabarita. Ratko je gitarist kalibra Georgea Bensona, Wesa Montgommeryja, Joe Passa i pogotovo Peta Methenyja kojemu je možda i najbliži zvukom: gitarski kameleon čija je kombinacija soula, funka i smooth jazza lirična i harmonijski bogata, a razne utjecaje iz povijesti jazz glazbe pretače u vlastite skladbe koje obogaćuje svojim osobnim stilom i pečatom. Glazba ovog kvarteta je kameleonska, fleksibilna i prepuna iznenađenja: skladbe im traju po deset i više minuta (najdulja je trajala gotovo 15) i meandriraju u strukturi, tempu, ritmici i motivima, i očito se ekipa vodi onom krilaticom: Nije važno odredište, važno je putovanje. I fakat, dok ih sluša čovjek često nema pojma kamo ovaj bend ide, ali odredište nekako uvijek ima smisla kada se tamo stigne.
To su odlike velikih umjetnika, ali kod Ratka ima još nešto što ga izdvaja iz mora drugih gitar meštara: čovjek se ne razmeće svojom virtuoznošću. Nema prekomjernog granatiranja dugim i zamornim solažama, on je uvijek tu, ali najčešće samopomaknut u drugi plan kako bi dao prostor svojim kolegama iz benda.
A oni su prostor sjajno iskoristili. Renato je odličan orguljaš, profesor na glazbenoj akademiji u Grazu, podjednako dobar i s desnom i s lijevoma rukom kojom izvodi bas dionice i time daje dodatnu dubinu i teksturu njihovom zvuku, a kada dobije prostor da se razmaše, što se događa svako malo, odvede zvuk benda u vode fusiona, soula, gospela pa čak i prog rocka. Inspiracija velikanima poput Jimmyja Smitha je očigledna i uhočujna, a možda je najbliža usporedba s velikim ex-YU asom Tihomirom Popom Asanovićem kojega sam se nadao gledati druge večeri HeadOnEast festivala, no ona je otkazana zbog ekološke katastrofe na rubu grada.
Jože Zadravec je s Ratkom nastupio više od 300 puta i to se čuje: ni on se ne ističe, ali njegov metronomski precizan, čvrst i precizan udarac je sidro koje drži cijelu priču na okupu. Imao je jednu solo točku koja je bila za prste polizati jer je iskoristio svaki dio svog bubnjarskog kompleta. Jože je uskočio umjesto legende jazza, Amerikanca Johna Rileya, koji je bubnjao na zadnjem albumu grupe. Šteta što nismo mogli vidjeti tog starog mačka koji je svirao i s legendarnim Milesom Daviesom, ali Jože se pokazao kao dostojna zamjena.
Po mnogima zvijezda večeri bio je najistureniji član kvarteta, Stefano Bedetti. Prvi dio koncerta svirao je soprano saksofon, a drugi klasičan tenor saksofon koji me je posebno oduševio. Strast, intenzitet i energija koja izlazi iz njegovih pluća osjetila se u svakom kutku dvorane, a vrhunac svog muziciranja pokazao je u posljednjoj izvedenoj skladbi, „First Whisper“, koja je upravo u Đakovu imala svoju vasionsku premijeru, a Ratko ju je posvetio upravo Stefanu. I ovaj mu se odužio odsviravši ju s grlom, srcem i mudima, žestoko kao da ga iza bine čeka rezervni par plućnih krila.
Ipak, bez obzira na pojedinačne kvalitete svakog od izvođača, njihova interakcija u kvartetu je ono što ih izdiže: način na koji ova četvorica međusobno komuniciraju, brojne improvizacije ali uvijek s pravim osjećajem za mjeru i ravnotežu, razmjene solo dionica i brojni dijalozi između glazbenika i njihovih instrumenata činili su ovaj nastup posebnim. Doista, sva četvorica jesu Europljani, ali zvuče njujorški i ovo je bio nastup kojega bi rado na svom repertoaru imao svaki razvikaniji njujorški jazz klub.
Nastup je trajao sat i pol vremena a izveli su svega osam skladbi, pa si vi računajte koliko je to u prosjeku. Drug B. je toliko bio zadovoljan nastupom da je pazario oba CD-a nakon svirke pa smo ih guštali u vožnji na putu do kuće. Nadam se da neće opet proći pet godina dok ne ulovim Ratka u nekoj od svojih brojnih pretumbacija, no ako svaki sljedeći koncert bude na razini onoga u Vukovaru i ovoga sada, sa zadovoljstvom ću zadržati dah do ponovnog susreta.
Hadžo, fantom iz đakovačke katedrale
zlihadzoponovojase 