Priznajem da sam rđavi kurac kome svaka dlaka smeta, ali od nastupa Matije Dedić Trija očekivao sam Matija Dedić Trio, a ne Matiju koji pola koncerta izvodi skladbe Dore Pejačević i svoje vlastite kompozicije. Da, bilo je to super, divno i krasno, ali meni osobno bilo je superije, divnije i krasnije kad su mu se pridružili Krunoslav i Zvonimir jer je to bio neupitni vrhunac te večeri, ali i cjelokupne 60. Glazbene tribine.
Glazbena tribina održala se po šezdeseti put, od toga treći put zaredom u Osijeku koji je lutajućoj manifestaciji pružio utočište nakon duge povijesti održavanja u Opatiji, pa je nakratko prebačena u Pulu, pa se vratila u Opatiju, pandemijsko izdanje održali su u Zagrebu pod tada važećim mjerama i ograničenjem okupljanja, da bi se od 2021. udomaćila ovdje.
Glazbena tribina od svojih početaka 60-ih godina prošlog stoljeća promovira hrvatsku autorsku glazbu kao i jazz, a ugošćuje niz atraktivnih izvođača s (uglavnom) domaće i međunarodne scene. I ove godine Tribina je ponudila bogat i raznolik program otvoren brojnim imenima hrvatske skladateljske scene čije kompozicije izvode renomirana izvođačka imena.
E sad, ja sam bio na dva glavna dana Tribine (petak-subota) i odgledao sam sve događaje i mislio sam pisati raport za svaki dan, međutim znam da veliku većinu mojih čitatelja iskreno zaboli ona stvar za koncerte klasične glazbe pa sam odlučio napisati izvještaj o nastupu Matije Dedića i njegovog trija za kojeg znam da će imati svoju publiku, a što se ostatka programa tiče, možda ću naškrabati nešto za svoj gušt – ako mi se bude dalo, dalo, ako ne; nikom ništa (da parafraziram legendarnog Iliju Čvorovića iz „Balkanskog špijuna“).
Elem, svirka je bila zakazana za 22 ure u foajeu osječkog KC-a i odmah se vidjelo da će on biti pun k’o šipak. Prošlo je dugo vremena otkako sam posljednji put gledao Matiju, a to je bilo u travnju 2016. kada je nastupio sa starim mačkom Zoranom Predinom u osječkom Dječjem kazalištu u sklopu memorijalnog koncerta posvećenog Arsenu. Posljednji put u slavonskoj džamahiriji bio je prošlo ljeto kada je u sklopu OLJK-a također svirao Arsena, no kako ja tada nisam bio u gradu, to sam fulao, a obzirom da njega u sastavu trija nisam gledao još od vremena kada sam radio u Zagrebu, sline su mi curile od iščekivanja. Jebiga, kad si fan onda si fan i što se tu može…
Ipak, ovo nije bio klasičan nastup MD trija, kao što je Matija dao do znanja kad se, uz akademskih 15 minuta kašnjenja, pojavio pred publikom. Ovaj nastup zapravo je repriza nastupa iz ožujka ove godine kada je u Zagrebačkom kazalištu mladih imao nastup pod nazivom “Solo/trio” u kome je interpretirao četiri klavirske minijature Dore Pejačević, odsvirao nekoliko vlastitih kompozicija i tek tada imao nastup sa svojim triom. Razlog: ove godine obilježavaju se tri važne obljetnice – Matijin 50. rođendan, 25 godina Matija Dedić Trija i 100 godina od smrti hrvatske skladateljice Dore Pejačević za koju je Matija u uvodu rekao kako je njegova omiljena skladateljica.
Nastup je otvorio interpretacijama nekoliko klavirskih minijatura iz Života cvijeća Dore Pejačević. Njegova ljubav prema Dorinoj glazbenoj ostavštini traje maltene otkako je počeo svirati klavir, uostalom album „Kontesa“ iz 2010. posvetio je upravo njoj, i vidjelo se da uživa izvoditi njene stvari. Prošli tjedan imao sam priliku slušati par Dorinih kompozicija u izvedbi japanske pijanistice Keiko Nishizu i, premda ovo nije natjecanje „čiji je veći“, Matijine verzije bolje su mi sjele. Džapanezerica se držala vjerno predloška, no Matija ih je odsvirao na svoj način i dao im jednu drugu dimenziju: u „Potočnici“ se može čuti Matijin jazz background, dok „Krizanteme“ zvuče epski, grandiozno, kao soundtrack za neki hit holivudski film. Dorina glazba jest između ostaloga i filmski vrlo podatna te mi je drago što je Matija to prepoznao i tu kvalitetu izvukao iz nje.
Potom se Matija koncentrirao na vlastiti skladateljski opus. Izveo je tri vlastite kompozicije u kojima je pokazao svu raskoš svoga talenta: „Avivo“, „Furgotta“ i posebice „His Visit“ su zvučale još bolje nego u studijskim verzijama jer su izvedene visokim intenzitetom i s puno improvizacija koje su te intimnije skladbe lakše prenijele u koncertno okruženje. Improvizacije su i inače Matijin trademark; istina, tu i tamo mi se učinilo i da malo pretjeruje s tom pijanističkom pirotehnikom što za posljedicu ima prekomjerno granatiranje notama, no to je njegov stil, dosta osebujan i slobodan, koji ne robuje nikakvim žanrovskim konvencijama.
Matija si je uzeo slobodu pre-aranžirati te skladbe kako bi bolje pripremio okupljene za centralni program večeri, kada su mu se pridružila dvojica suputnika (ili supatnika) iz njegovog trija: Krunoslav Levačić za bubnjevima i Zvonimir Šestak na kontrabasu. Krunoslav je njegov najvjerniji suradnik jer s Matijom svira još od početaka Trija, a i prije su zajedno svirali u legendarnom Boilers Quartetu, dok je Zvonimira najavio kao mladog lava HR jazz kontrabasa i nije pogriješio.
MD Trio u idućih je sat i pol pokazao što znači izvoditi jazz sa srcem i mudima. To su najbolje mogli čuti oni sretnici u prvim redovima koji su imali dojam da su na rock koncertu: fakat, ako sam ikada mogao zaplesati na nekoj jazz svirci, ovo je bila odlična prilika. Uvodna „Slawenskaya“ bila je razarač koji je odmah podigao temperaturu u publici, a onaj sjajni uvod basa i bubnja u Miles Daviesovu legendarnu „Nardis“ i ritam kojeg su držali postojano kano klisurina do kraja, to je sirovi funk one stare škole 70-ih iznad kojega je Matija izvodio svoje bravure. Imaš dojam da su njih dvojica za klavirom i da slušaš četiri ruke kako prebiru po tipkama a ne dvije, a tu je i sjajni, školski bubnjarski solo koji zatvara stvar.
„Hybrid“ je bio možda i najbolji primjer kako plešu prsti po tipkama klavira, žicama kontrabasa te palice po membranama bubnjeva, dok je hrvatski tradicional „Grad se beli“ donio pravo malo bogatstvo zvukova i ritmova, uz naglašenu ulogu kontrabasa koji je, poput kraljevske kobre, doslovno hipnotizirao okupljene.
Ono što je cijenjeni publikum mogao osjetiti jest pozitivna vibra koja postoji među glazbenicima. Oni jesu uigrani trio s puno utakmica u nogama, ali tu nema ni trunke ispraznog profesionalizma: osjećaš da uživaju u svirci pa to onda prenose i na nas nevine gledatelje. Pogledajte Krunu dok svira: čovjek niti jednog trenutka nije skidao osmijeh s lica. Tu nema pretvaranja niti foliranja, kao ni u cijelom konceptu nastupa gdje je Matija uspio pronaći odličan balans između tuđih skladbi, svojih skladbi i tradicionala i sve to uvaljati u jednu sjajnu, zaokruženu priču.
Nakon jednog bisa pogledao sam na sat: 2 i 25 minuta. Svaka čast! Kažem, više bih volio da je uvodni Matijin solo set bio za pjesmu-dvije kraći a da je trio svirao malo duže, no nakon ovakvog nastupa koji ostavlja bez daha ovakvi prigovori doimaju se poput traženja dlake na svježe obrijanoj pici (što je inače rabota nas kojima se više ne diže kao prije).
Ako niste bili na ovoj svirci, a znam da niste, možete samo žaliti i nadati se, poput mene, da do ponovnog susreta s Matijom neće proći sedam ili više godina. Kad smo onomad cugali u foajeu Dječjeg kazališta, Matija je pričao o „radostima puberteta“ u koje je njegova kćerka tada uplovila. Bojim se da će sljedeći put kad budemo pričali tema razgovora biti „radosti deda servisa“… 🙂
Slawen Hadžo
zlihadzoponovojase 